Mjesec kolovoz predstavlja vrhunac u 'hodu kroz godinu' sjećanja i komemoracija u Hrvatskoj. Obilježavanje Oluje, kao i Alka koja pored svojeg povijesnog, tradicijskog značaja redovito posjeduje i dnevnopolitički naboj zbog uske vezanosti svečanosti uz aktualni politički vrh zemlje, iz godine u godinu nije samo komemoriranje poginulih junaka i slavnih pobjeda te kraja rata, već i opetovana prilika za korištenje prošlosti za sadašnjost, za mobiliziranje pristaša, difamiranje suparnika i odvlačenje pozornosti od gorućih javnopolitičkih pitanja.
Treba naglasiti kako svaka država posjeduje neki osnivački mit, svoju pripovijest o nastanku, najsjajnijim trenutcima, nadljudskim herojima i sudbonosnim, prijelomnim danima. Premda su zbog otrežnjujućeg iskustva Drugoga svjetskoga rata, procesa samorefleksije bivših kolonijalnih sila, kao i zbog ujedinjujućeg efekta Europske unije, zapadnoeuropske države posljednjih desetljeća u puno manjoj mjeri sklone perpetuirati svoje osnivačke mitove i ritualizirati sjećanje na svoju slavne dane, osnivački mitovi i pripadajuća kultura sjećanja u većoj ili manjoj mjeri prisutni su kako u demokracijama, tako i u autokracijama.
Međutim, komemoracije u Hrvatskoj, posebice one vezane uz Domovinski rat, događaji su kod kojih su godinama u prvom planu sitne prilike za podbadanja između Pantovčaka i Markovog trga u situacijama kada tamo sjede osobe iz različitih političkih opcija, ili pak nadmetanje povrijeđenih ega tko jest, a tko nije pozvan na svečanost i koja mu je uloga dodijeljena. Također, stječe se dojam kako komemoracije imaju za cilj držati ratno sjećanje što prisutnijim u sadašnjosti, i ne dopustiti mu da polako postane povijest.
Nekoliko je razloga za to, od kojih su prvi više unutarnje naravi, a drugi ovise o kontekstu izvan granica države. Prvi se odnosi na to da, premda je prošlo četvrt stoljeća od kraja rata, sjećanje ostaje itekako živo za sve žrtve rata koje ne nalaze zadovoljštinu zbog sporog rješavanja pitanja nestalih osoba, kao i kažnjavanja odgovornih za agresiju, ratna stradanja i zločine. Drugi se pak odnosi na lošu ekonomsku situaciju i opću besperspektivnost upravo u krajevima u kojima postoji najživlje sjećanje na rat, tako da komemoracije i evociranje junačkih vremena služi kao eskapizam u neko bolje i slavnije jučer, što pak spremno prihvaćaju političari kojima je važna kontinuirana mobilizacija biračkoga tijela koje čine oni ratni veterani kojima je osobni i grupni identitet ponajviše oblikovan braniteljskim iskustvom. Treći razlog za perpetuiranje živog, a ne povijesnog komemoriranja Domovinskoga rata leži u kontekstu nemirnoga susjedstva, odnosno kao reakcija na političku komunikaciju o tom i prethodnom ratu koje dolaze iz susjednih zemalja i podgrijavaju dojam ugroze i potiču na perpetuiranje ratničke retorike i evociranja ratnih vremena.
Sjećanje i povijest
Francuski povjesničar Pierre Nora je u svojem znamenitom članku iz 1989. godine uveo vrlo korisno razlikovanje sjećanja i povijesti, odnosno okruženja (miljea) sjećanja (milieu de mémoire) te povijesnog mjesta sjećanja (lieu de mémoire). Prvi pojam odnosi se na živo, iskustveno sjećanje koje je duboko osobno i sâmim time i privatne naravi. Ono živi dok žive svjedoci vremena te je nužno subjektivno i natopljeno emocijama. Također, ono je neformalno te izvire iz društva, bez obzira na službeni znanstveni ili obrazovni kontekst. Nasuprot njemu stoji službeno sjećanje, povijest kako komemoriranje, kodificiranje i petrificiranje prošlosti, koje nužno reducira, ali i pokušava imati objektivni, depersonalizirani odmak, lišen osobnoga iskustva i neposrednih emocija. Događaji, iskustva i procesi prošlosti protokom vremena, ali i službenim djelovanje, primjerice kroz državne komemorativne prakse te javno obrazovanje, prelaze iz osobnog, neposrednog iskustvenog sjećanja u simbolizirano, ritualizirano komemoriranje prošlosti kao povijesti. U hrvatskome slučaju imamo, iz već navedenih razloga, zanimljivu situaciju gdje se sa službene, državne razine pokušava održavati, vrednovati i perpetuirati upravo ovo neslužbeno, neformalno, osobno sjećanje i održavati okruženja sjećanja.
Kultura sjećanja i nemirno susjedstvo
Ranije spomenuti treći razlog za ovu vrstu kulture sjećanja leži u nemirnome susjedstvu. Valja podsjetiti, kontekstualizacije radi, kako je Hrvatska, uz sve svoje probleme i promašaje, polukonsolidirana demokracija, s demokratskim skorom 54 od 100 prema Freedom Houseu za 2021. godinu. To je, dakako više od nekoliko kopalja lošije od sjevernih susjeda (Slovenija s 81 bodova jasno konsolidirana demokracija, premda posljednjih godina također pokazuje stanovitu eroziju demokratskih standarda), ali također i miljama daleko od dvije susjedne zemlje kojih se dotiče kultura sjećanja (na Domovinski, ali i Drugi svjetski rat), a to su Bosna i Hercegovina i Srbija. Bosna i Hercegovina i dalje je država pod međunarodnim tutorstvom i protektoratom, a prema Freedom Houseu hibridni režim s tek 39 bodova, kao i Srbija sa skorom od 48 od 100.
U Srbiji je slobodno izborno natjecanje tek loša šala, a na vlasti su već godinama akteri koji su izravno bili upleteni u agresorske pohode devedesetih godina. U Bosni i Hercegovini pak, usprkos neuspješnom, nedosljednom i neuvjerljivom djelovanju međunarodnih posrednika i nadglednika, domaće političke elite ne uspijevaju postići minimalni konsenzus oko naravi države i načinu njenoga funkcioniranja, a posezanje za evociranje uspomena na ratna zbivanja iz devedesetih, ali i četrdesetih, uvijek iznova služi za mobilizaciju, difamaciju i odvlačenje pozornosti od gorućih problema korupcije i neučinkovitosti javne vlasti.
U tom kontekstu, u takvome susjedstvu, teško je očekivati hladnu trezvenost u kulturi sjećanja u Hrvatskoj. U takvome kontekstu, treba primijetiti kako je tempiranje pravosudne zamolnice oko kaznenih prijava vezanih uz operaciju Bljesak, koje su 2004. podnesene u Republici Srpskoj, a godinama su ležale zaboravljene, oživjele kao kolateral dubokih previranja kako na razini Federacije BiH, tako i na razini cijele države. Nepravomoćno razriješena glavna državna odvjetnica Gordana Tadić pokušava spasiti svoju poziciju, dok iza njene smjene stoji njeno diranje u osinje gnijezdo oko malverzacija u nabavi bolničke opreme koje uključuju aktere u vrhu SDA, ali i bosanskohercegovačke obavještajne zajednice. Istovremeno, dok zbog Inzkovog zakona kažnjavanju negiranja genocida i ratnih zločina dužnosnici iz Republike Srpske bojkotiraju rad državnih institucija, a službeno Sarajevo zbog svojih maritimnih geopolitičkih ideja negoduje zbog završetka radova na Pelješkome mostu, prebacivanje loptice na Hrvatsku nadaje se kao krasna prilika za zamutiti vodu.
Tuđman i sjećanje
Za kraj, jedna znakovita crtica iz glavnoga grada. U sklopu službenoga obilježavanja Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, zagrebački zamjenik gradonačelnika Luka Korlaet položio je vijenac i na Tuđmanovom grobu, što je uzburkalo duhove nemalog broja komentatora po društvenim mrežama u krugovima inače naklonjenima platformi Možemo i opcijama lijevo od centra. Ovaj rutinski, protokolarni čin predstavljen je kao izdaja lijevih ideala i podilaženje desnici. Pored toga, protumačen je i kao nastavak svojevrsnoga lijevog konformizma naspram tuđmanizma, pristupa čiji je najistaknutiji predstavnik predsjednik Milanović.
Nasuprot tome, treba istaknuti kako je dogradonačelnik polaganjem vijenaca u uobičajenoj, protokolarnoj maniri, bez dodatnih govora ili izjava, upravo nadišao živo sjećanje i sve političke prijepore oko Tuđmanovog doba i naravi i kakvoći političkoga sustava tijekom devedesetih godina te Mirogoj i Tuđmanov grob, na tragu distinkcije koju opisuje Pierre Nora, pretvorio u lieu de mémoire, povijesno mjesto sjećanja, na kojemu se ritualizirano komemorira prošlost, ali ju se ne tumači. Korlaet je tako po strani stavio činjenicu da velik broj članova i simpatizera Možemo, posebice onih sa stažem u ljudskopravaškim udrugama, vjerojatno nema odveć pozitivan osobni stav o Tuđmanu, te odradio dužnost službenog komemoriranja u kontekstu državnog praznika.
Time su devedesete i Tuđman prepušteni (naknadnom i budućem) sudu i ocjeni povjesničara i politologa, a ne dnevnopolitičkim opservacijama i prigodnim i oportunim uporabama. U nekome trenutku, živo sjećanje na Domovinski rat također će prerasti iz milieu de mémoire, okruženja sjećanja, u (povijesno) mjesto sjećanja, okamenjeno, reducirano i simbolizirano, a interpretacije i reinterpretacije prijeći će iz političke u znanstvenu sferu. Bit će to s protokom vremena i smjenom generacija, otprilike kada naraštaji rođeni tijekom i neposredno nakon rata napune četrdesetu, a tada se možemo nadati kako će i odnos prema te tumačenje Drugoga svjetskog rata, ali i socijalističke Jugoslavije, prijeći iz sfere sjećanja u sferu povijesti.
