Zapadno društvo i ekonomija, kojima je nerazumna politika smokvinog lista sada „ničim izazvane ruske vojne invazije/agresije na Ukrajinu“ namrla krizu kojoj se ne vidi ni izlaz u nuždi, globalno vapi za državnom/institucionalnom intervencijom, od razine EU-a do pojedinih zemalja članica: porast plaća i mirovina te zamrzavanje/limitiranje cijena energenata i hrane.
Dok su onomad prvi Česi, Poljaci i Mađari iz tadašnjega komunističkog lagera (pod državno-ideološkim okom smrknutog Kobe Staljina, na čelu Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika; SSSR-a) skromno i stidljivo – je li, u smiješnim zelenomaslinastim Škodama Favorit, „peglicama“ Fiat 126p te nešto većim FSO Polonezima, čak i plastičnim istočnonjemačkim Trabantima ili dvotaktnim Wartburg-„smrdljivcima“ – prekrcani ljudima i stvarima do nevjerojatnog, neispavani, u subotnje praskozorje stizali na hrvatski „plavi se Jadran talasa“ (Mucalo) koji su bezrezervno smatrali morem „kapitalističke zemlje SFR Jugoslavije“, domaćini su se čudom čudili, kao i kupci na zagrebačkom buvljaku Hreliću, tvornički ugraviranim cijenama na nizu kojekakvih proizvoda što su ih prodavali ti turisti. Koji su imali neke jače zasluge za komunizam u svojim zemljama ili tek puku sreću provući se kroz tzv. željeznu zavjesu između komunističkog Istoka i kapitalističkog Zapada i provesti s obitelji tjedan dana odmora na toploj istočnoj strani Jadrana. Jer, za zapadnu niti su imali novca niti je polit-ideološki bilo oportuno odmarati se, npr. u Italiji. Autorska malenkost ovih redaka još posjeduje masivnočeličnu sataru sovjetske proizvodnje za kuhinjsku obradu mesa – nepotrošiva je i funkcionalna u svakom smislu! – s tvornički ugraviranom cijenom u zelenu plastičnu dršku – dvije rublje i 20 kopjejki (ц 2p, 20k) – da se valjda malotrgovci ne „preračunaju“, pa vrijednoj domaćici uzmu koju kopjejku više. Država misli na sve.
Товарищ Коба Сталин pod zidinama Kremlja i Maršal pod mramornom gromadom u Kući cvijeća ironično sada pokazuju srednji prst tima na „trulom Zapadu“ što zakrabuljeni jalovim kapitalističkim „esperantom“ vatrogasno vape: „Komunizam, upooomoooć!“U tzv. socijalističkomu mraku (sic transit) bivše 24-milijunske zajedničke države tzv. jugoslavenskih bratskih naroda i narodnosti, uključivo žitelje tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske (SRH), to je bilo nezamislivo i smiješno. Jest da je i jugoslavenska država „mislila na sve“, pa regulirala cijene proizvoda i usluga kako polit-ideološki bog zapovijeda u planskim ekonomijama komunističkih/socijalističkih zemalja – za razliku od tržišnih praksi ponude i potražnje, principa i regulativa u kapitalizmu – ali ne na takav način kako se prakticiralo na Istoku, iza tzv. željezne zavjese. I dok je cijela istočnoturistička obitelj pod jadranskom palmom, nakon što se fotkala, lizala jedan sladoled i cijeli se dan na plaži hranila dovezenim kruhom i konzervama iz svoje zemlje, a benzina joj je dostajalo još samo za povratak kući, jugoslavenska je planska ekonomija dugo održavala u masama privid uspješne države sposobnih, tzv. nesvrstanih vođa što se gnušaju blokovske podjele svijeta i razvijaju autentičan, potentan projekt tzv. samoupravnog socijalizma i radničkog samoupravljnja pod vodstvom Saveza komunista Jugoslavije i druga Tita, koji omogućuje blagostanje i punu ravnopravnost naroda i narodnosti.
Pumpa tom prividu, osobito od početka 1970-ih godina, bili su profiti od izvoza proizvoda i usluga, ali i zaduživanje u inozemstvu i manipulacije tzv. gastarbajterskim deviznim doznakama, navodno sedam milijardâ tadašnjih njemačkih maraka (DEM) na godinu, etc. Država je mic po mic – desetak godina kasnije se ekonomski vrlo bolno pokazalo, je li, po koju cijenu – dozirala boljitak životnog standarda građana i ti su prvi istočni turisti na Jadranu uistinu imali na čemu zavidjeti svojim domaćinima. À propos, danas je obratno: tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena gleda u leđa ekonomski naprednijima Češkoj, Poljskoj, Mađarskoj i još nekima iza bivše tzv. željezne zavjese, ali i – pokazala je prije koju godinu anketa među 2100 ispitanika u RH i BiH starijih od 45 godina, s iskustvom života u SFR Jugoslaviji – samoj državi tzv. jugoslavenskih bratskih naroda i narodnosti. Kažu stariji, polit-ideološki neopterećeni i i dobronamjerni, tada se živjelo skromnije, ali zadovoljnije, mirnije i sigurnije, moglo se planirati što i kako u životu, penzići su svaki mjesec mogli nešto i odvojiti na stranu, cijene hrane, režija, etc. i plaće nisu bile u raskoraku…
Država je s komunističkim vodstvom i planskom ekonomijom bila ta koja je stajala na braniku životnog standarda i percepcije tzv. običnih/malih ljudi o tomu gdje i kako žive i rade, imaju li perspektivu ili ne, je li nada u boljitak realna ili nije… I onda je koncem 1980-ih godina tzv. komunizam šaptom pao u SSSR-u i u cijelom lageru iza tzv. željezne zavjese. U SFR Jugoslaviji pak krvavim razlazom tzv. jugoslavenskih naroda i narodnosti, čiji su nerijetko i samozvani politički i ini vođe s gnušanjem pobacali s prljavom vodom bivšeg režima i gotovo svu zdravu i perspektivnu djecu. U ime, je li, tržišne ekonomije, kapitalističkog društva, svetosti privatne imovine (bez potrebe ispitivanja porijekla kapitaala, sic transit?) srušeno je staro, a nije izgrađeno iole novo, bolje i pravednije od izrabljivačke, nečovječne prirode/strukture trokirajuće kapitalističke prakse.
Povijesna je ironija što danas – tridesetak godina od masovnih europskih karmina tzv. komunističkom/socijalističkom društvu i ekonomskoj praksi te zaredalim seansama megabogate sekte u mondenim odredištima tipa švicarskog zimovališta Davosa, dvorca Elmau u bavarskim Alpama, etc. radi žurnog resetiranja društvenog poretka tzv. zapadne demokracije – u samim tvrđavama kapitalizma odjekuje jezivi, vampirski vapaj najširih narodnih masa: „Komunizam, upooomooomoć!“ Pod lažnim alibijem iz subverzivnih laboratorija SAD/EU/NATO-a i tzv. partnera o, je li, o „ničim izazvanoj (sic transit) ruskoj vojnoj invaziji/agresiji na Ukrajinu“ – a radi se o američko-zapadnoj nakani istiskivanja ruske i kineske konkurencije s europskog i šireg tržišta, eutanaziji njihova geopolitičkoga/geostrateškog utjecaja u svijetu – EU se neodgovorno, ekonomski suicidno i kobno po životni standard cca pola milijarde svojih potrošača pridružio zapadnim tzv. sankcijama Rusiji te zaglibio u živom blatu inflacije što se pretapa u recesiju, energetske i krize hrane. Kapitalističkom društvu i tržišnoj, tzv. slobodnoj ekonomiji nezamislivo: najšire narodne mase, prikliještene do sada neviđenim divljanjem cijena energenata i drugih osnovnih životnih potrepština – Europska središnja banka i njezina predsjednica Christine Lagarde žele rušenjem životnog standarda građana suzbiti inflaciju, sic transit – beskompromisno/neizostavno zahtijevaju državnu intervenciju.
Budući da tzv. komunistički, istočni lager sa svojim tvornički ugraviranim cijenama proizvoda, nije uspio riješiti krizni problem, je li moguće očekivati da će ga desetljećima kasnije riješiti reciklirane metode minulih jednopartijskih, nedemokratskih, čak autokratskih, davno minulih režima? Nema šanse.„Komunizam, upooomoooć!“ Uza sve ekonomske marifetluke, alkemijsko traženje zlata i hinjeno socijalno samaritanstvo u divljajućem širenju jaza između šake prebogatih u odnosu na oceane presiromašnih među blizu osam milijardâ žitelja Plavog planeta, je li, kapitalizam nema odgovor na krucijalno pitanje: kako bez državne/administrativne/institucionalne tzv. komunističke intervencije sada isplivati iz kotrljajuće socijalne katastrofe? Nikako? „Komunizam, upooomoooć!?“ Aaaa, ne bu išlo, nikako to ne bu išlo! – kaže Štijef za kvartovskim šankom, kao i neki neovisni ekonomisti u povodu vladinih mjera – navodno vrijednih cca 21 milijardu kuna – radi zamrzavanja nekih cijena hrane i ograničavanja rasta cijena plina, struje i benzina te stanovitog porasta mirovina i socijalne pomoći najpotrebitijim, najugroženijima u društvu koje kriza najteže pogađa. Vladine bi mjere za hranu imale vrijediti tri mjeseca, neke pak šest, za plin i električnu struju do 1. travnja 2023., pa – tko živ, tko mrtav…
„Ovo nisu mjere koje bi iole razuman čovjek podržavao, ali…“, kazao je u Dnevniku Nove TV Luka Brkić, profesor ekonomskih predmeta na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu u povodu državne odluke o ograničenju cijena devet prehrambenih proizvoda za više od 30 posto radi očuvanja kupovne moći građana. „Državna intervencija u cijene hrane ima jako puno negativnih konotacija, ali razumijem da se pokušava učiniti sve, pa možda i nešto manje popularni i manje mudru, kako bi se prezimilo. No, to može dovesti do nestašice hrane, crnog tržišta, pucanja u proizvodnim lancima i opskrbi. To je mjera koju morate koristiti u iznimno malim količinama i u iznimno kratkom vremenu. Imati povjerenja u takvu regulaciju tržišta kao nečega što će dovesti do rješenja ovih problema, mislim da je uzaludno.“ Naravno da HDZ-ova vlada premijera Andreja Plenkovića i stranački ekonomski lumeni nisu tu polučili ništa originalno – kamoli originalnije od direktiva što ih „krizno“ dobivaju iz Bruxellesa ili plagiraju, pa u kućnoj radinosti prepravljaju za lokalne potrebe – no državni intervencionizam kao provjerena, je li, tzv. komunistička/socijalistička praksa unutar planske ekonomije bode oči. Prvo, tzv. kapitalizam ne znâ ništa bolje, svoje, originalnije i primjerenije za nositi se ključnim uzrocima krizâ tipa inflacije i recesije? Drugo, smije li država neupitnoga privatnog vlasništva i tržišne ekonomije, gdje cijene proizvoda i usluga uvjetuje odnos ponude i potražnje, ne politika, makar i na ograničeno vrijeme staviti ad acta kapitalističku ekonomsku doktrinu?
Zapadno društvo i ekonomija, kojima je nerazumna politika smokvinog lista sada „ničim izazvane (sic transit) ruske vojne invazije/agresije na Ukrajinu“ namrla krizu što joj se ne vidi ni izlaz u nuždi, globalno vapi za državnom/institucionalnom intervencijom, od razine EU-a do pojedinih zemalja članica: porast plaća i mirovina te zamrzavanje/limitiranje cijena energenata i hrane. „Komunizam, upooomoooć!?“ Krivci za energetsku krizu na Starom kontinentu nisu u Moskvi, nego u Bruxellesu, jer imaju „bidenovske“ sive vijuge, pa su neodgovorno/nesavjesno uskratili svojim sugrađanima jeftine/pristupačne ruske energente, enormno im poskupjeli životni standard na neodređeno vrijeme te ugrozili gospodarstvo, kojemu će se zbog skupljih tzv. ulaznih troškova, pa izostanka velikoga ruskog tržišta i političkih intervencija znatno smanjivati globalna konkurentnost. „Pamet“ za nagraditi je anti-Nobelom! Itekakva. Recimo, ohrabrena time što su plinska skladišta u EU na brzaka napunjena prosječno 85 posto, pa će se uz strogu štednju plina i struje nekako pregurati ova zima, Von der Leyen je izboksala većinsku potporu za limitiranje cijene ruskog plina što u ograničenim količinama još stiže u Uniju i time isprovocirala Putina da sasvim prekine opskrbu. Jer, gdje to ima da kupac diktira cijenu!?
U kvartovskom dućanu staviš u košaricu štrucu kruha, mlijeko, piceka, bunt banana, kutiju deterdženta…, pa diktiraš blagajnici cijene koje želiš platiti!? I tako plinari, elektri, vodovodu, komunalcu, HRT-u, u ljekarni ili autobusu…!? I bruxelleski činovnički vrh pokupio intervencionistički tzv. komunistički virus planske ekonomije, pa „autoritarno“ glumi tovariša Kobu Staljina? Ili Maršalove sve jalovije od jalovoga godišnje surogate u Beogradu, koji su 1980-ih godina – s ekonomskim reformatorom Antom Markovićem na čelu Saveznoga izvršnog vijeća (SIV) – također odrađivali krizu: inflaciju, nestašice kave, ulja, deterdženata za pranje rublja, goriva, etc. Jugoslavenski je državni tzv. socijalistički mrak uzeo krizu čvrsto u ruke: čak i bagatelni proizvodi i usluge plaćali su se milijunima dinara i ta je valuta devalvirala, pojedinac je mogao dnevno kupiti u istom dućanu – ako mu se posrećilo naći na policama – paketić s10 dkg Franckove kave, dvije litre Zvijezdina biljnog ulja, kutiju deterdženta, mjesečno 20 litara benzina za Zastavinoga Fiću, Stojadina ili koje – većinski u privatnomu voznom parku – pristupačnijih vozila s komunističkog europskog Istoka.
Bruxelleski činovnički vrh pokupio je intervencionistički tzv. komunistički virus planske ekonomije, pa „autoritarno“ glumi tovariša Kobu Staljina!?I, da paradoks te ekonomske krize bude veći, građani su se snalazili, pa su unatoč restrikcijama uglavnom imali dovoljno i deterdženata, i kave, i ulja… i benzina čak i kad je uvedena vožnja tzv. par-nepar, tj. jedan su dan smjeli na cestu samo automobili s parnim, a drugi dan s neparnim registracijskim tablicama. Proradilo je tzv. crno tržište, ali i prekogranični „turizam“: ljudi su se masovno i jeftinije opskrbljivali kriznim proizvodim u najbližim mjestima u Austriji, Italiji, Mađarskoj… Hoće li tzv. komunistički intervencionizam u eurounijskim/kapitalističkim te CRO-oponašateljskim mjerama za rastuću krizu uroditi sličnim, ako već ne i istim plodovima, još se ne znâ. No, činjenica jest da je jedan trgovački lanac u Osijeku neki dan već ograničio kupnju šećera na najviše dva kilograma po kupcu, a mali su trgovci u Varaždinskoj županiji, u Rijeci, Splitu i drugdje uklanjaju s polica brašno, ulje, šećer i ine „zamrznute“ namirnice. Kažu, nabavili su ih 20-30 posto skuplje i ne žele bankrotirati. Vraćaju se jugoslavenske intervencionističke 1980. godine što je kao mogućnost predvidio ekonomist Luka Brkić? Komunizam, upooomoooć!? „Čuli smo puno stručnjaka koji kažu da bi rezultat vladinih mjera mogla biti inflacija i nestašice određenih proizvoda, a može se dogoditi da će ljudi kupovati opet tamo gdje su proizvodi jeftiniji, u BiH, Srbiji i Sloveniji“, kazao je televiziji N1 izvršni direktor Glasa poduzetnika Dražen Oreščanin. „Mjera zamrzavnja cijena određenih proizvoda je nerazumna i neprihvatljiva, jer se svi sjećamo takvih situacija iz bivše države. Nestašica i čekanja u redovima za crni kruh. Tim se mjerama uništava male poduzetnike. Što je sljedeće? Zabrana izvoza!? Budući da se ne može predvidjeti trajanje krize, teško se takvim mjerama može utjecati na zbivanja n tržištu. Naš utjecaj na globalna kretanja gotovo je – nikakav. Dolazi nam na naplatu sve ono nečinjenje u prošlih 20 godina. Loše upravljanje resursima nas je dovelo u ovu situaciju.“
Dopusti li Unija tzv. kapitalističku slobodu tržišne regulative, odu u vražju mater ključne „svetinja“ toga gospodarstva. Utemeljenog na ekstrazaradi i profitu po svakoj cijeni. Međutim, ostaje za riješiti ekonomska enigma: tko će platiti – kada dođe na naplatu, a mora doći jednog dana, ako ne prije!? – razliku između realne tržišne i državne interventne/vatrogasne cijene kriznih proizvoda i usluga? A tko bi drugi no isti koji na kraju proizvodno-potrošačkog lanca uvijek najizdašnije plaćaju, i to s kamatama – građani, tzv. obični/mali Europljani.
Njihove račune – impregnirane neodgovornošću, nesavjesnošću i lošim političkim odlukama, inatima i vražjim kakanjem uvijek na najveću hrpu – neće platiti ni Joe Biden, ni Ursula von der Lejen, ni Charles Michel, ni Andrej Plenković… Oni samo tuđim nježnicima i breskvicama gloginje mlate. Administrativnim/državnim/institucionalnim oktroiranjem mjera tzv. solidarne pomoći u krizi kompliciraju i poskupljuju naknadno svođenje tržišnih računa (npr. HEP će „zamrzavanje“ cijena struje i plina platiti cca šest milijardâ kuna), jer svaki trošak/dug netko mora podmiriti. Kažu, „na pravoj strani povijesti i za opće dobro“. Sic transit. Товарищ Коба Сталин pod zidinama Kremlja i Maršal pod mramornom gromadom u Kući cvijeća ironično sada pokazuju srednji prst tima na „trulom Zapadu“ što zakrabuljeni jalovim kapitalističkim „esperantom“ vatrogasno vape: „Komunizam, upooomoooć!“ Čak i u SAD-u, čija je nova administracija u Washingtonu povukla krizni okidač, zategnut onom zapadnoeuropskom Bidenovom turnejom netom što je utihnuo eho njegova predsjedničkog: „So help me God“ (Tako mi Bog pomogao).
A teško da će mu pomoći. Ne samo zato što njegov prethodnik – koji ni danas ne priznaje izborni poraz i bučno se priprema za comeback u Ovalni ured – urbi et orbi tumči da „pospani Joe (tv-oko ga izdajnički vidi kako spava na javnom skupu, op. a.), na nacionalnu štetu i sramotu, vodi protuameričku politiku“ nego i zato što mu posijana globalna energetska kriza, inflacija s recesijskim trendom, anatemiziranje Rusije, Kine, Irana… kao globalnih neprijatelja i čak terorističkih zemalja te guranje svijeta na rub nuklearnog uništenja mora doći na naplatu. Milijunima Amerikanaca već itekako dolazi. O cijeni je bolje i ne govoriti, jer nije niti će u konačnici biti samo – pojedinačna. Smjenom vlasti. Puna šaka brade da jest i bude.
„Kad je riječ o sniženju cijene plina, nemam veliko povjerenje u strukture EU-a“, tvrdi ekonomski analitičar Luka Brkić. „S obzirom na šarolikost interesa i problema koje ima Unija, očekivati da će se pronaći rješenje što će zadovoljiti sve, bojim se da se to neće dogoditi tako lako. Volio bih da se varam. Recimo, Njemačka je od ‘rješenja EU-a’ postala europski problem. Vladin paket mjera u RH, vrijedan 21 milijardu kuna, me nije umirio. Očekivao sam sveobuhvatnost, ali me iznos iznenadio. Te mjere su bile nužne, ali nisu rješenje uzroka problema. To je gašenje vatre ili djelovanje na posljedice što je vlada morala obaviti, jer zašto postoji, ako ne zato da pomaže građanima. Međutim, nećemo ući u 2023. godinu i za šest mjeseci reći da je tim mjerama problem riješen.“ Može li uopće i biti riješen – u Uniji, u pojedinim zemljama članicama i globalno – gašanjem najvećih požara među posljedicama krize, a ne učinkovitim sjelovanjem na uzroke problema i stvarne izvore energetske i krize hrane, sigurnosti u Europi i svijetu koji uzrokuju iznimno teške tržišne poremećaje, inflaciju i recesiju najvećih razmjera nakon Drugoga svjetskog rata.
Budući da tzv. komunistički, istočni lager sa svojim tvornički ugraviranim cijenama proizvoda, uključivo jugoslavenski nesvrstani tzv. socijalistički mrak s planskom par-nepar ekonomijom, devalvacijama te kojekakvim državnim regulacijama/intervencijama nisu uspjeli (bili dorasli?) riješiti krizni problem, je li moguće očekivati da će ga desetljećima kasnije – pa upravo u tvrđavama tzv. tržišnoga kapitalizma navodnih ekonomskih sloboda, ljudskih prava i demokracije – riješiti reciklirane metode minulih jednopartijskih, nedemokratskih, čak autokratskih, davno minulih režima? Nema šanse. „Komunizam, upooomoooć!?“ Također, nema šanse. Vapaj žednog u pustinji ili utopljenika što se hvata za slamku? Živi bili, pa… No, kaže mudar pûk, svako zlo za neko dobro, pa je možebitno i ova duboka, zastrašujuća energetska, prehrambena, sigurnosna, etc. kriza bogomdan dokaz kako ni monopolarni svijet niti ovako komponiran kruti kapitalizam koji polit-ekonomski i moralno gazi čovječnost i zatire prirodni okoliš više nemaju budućnost. Bez generalke – ako za nju još ima vremena – ljudski rod nema izlaz.
