Kurikularni košmar

Ideološki kaos i košmar u kojem posljednjih nekoliko godina živi Hrvatska moguće je uočiti i na pojedinostima vezanim uz izradu već pomalo zloglasnog prosvjetnog kurikuluma ili kurikula. Pod tim se nepotrebno iz latinskog preuzetim pojmovima krije nekadašnji puno razumljiviji pojam nastavni plan i program koji se, je li, moralo mijenjati pa se posegnulo za onim što većina ljudi ne razumije kako bi se, naravno, dobilo na važnosti. No, Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika donijelo je zaključak kako se latinska riječ curriculum na hrvatski jezik ne može prevesti kao kurikulum te predložilo hrvatske nazive naukovna osnova ili nastavni uputnik. Uputnik je čak neko vrijeme tijekom 2005. godine i korišten u dokumentima Ministarstva prosvjete, ali budući da nije zaživio, ostalo se pri jednako »razumljivom« pojmu kurikulum iliti kurikul što, tvrde jezikoslovci, nije u skladu s hrvatskim jezikom. No, koga briga – bitno da nije nastavni plan i program. To bi onda svi razumjeli.

I kao da su ta početna muljanja oko naziva nečega što bi svima trebalo biti jasno (primjerice, Slovenci koriste pojam učni načrt) odredila i daljnju košmarnu sudbinu dokumenta koji bi jasno trebao odrediti što se uči i zašto te kako, kada i gdje. Jer, umjesto dogovora i točno određenih pojedinosti, mi još uvijek imamo pomalo i tragikomično neodređenu situaciju koje je jedan od vrhunaca nedavna izjava ministrice znanosti i obrazovanja kako će sami nastavnici određivati što će se, iz ponuđenih naslova, čitati kao obvezna lektira. Iako ta izjava djeluje vrlo liberalno, ona je u stvari samo odraz kaotičnosti do koje su doveli brojni ideološki sukobi koje oko kurikuluma vode mnogi, ali, na žalost, ponajmanje sama struka, dakle prosvjetari. Umjesto njih, u prvom su planu potpuno nezasluženo najčešće – čast iznimkama – nemušti saborski zastupnici, minorne političke strančice te razni egzibicionisti i čudaci koji opet osjećaju potrebu da se čuje i njihov glas u toj, tako za »našu stvar« bitnoj temi.

Pri tom je podjela na desne i lijeve vidljiva iz aviona. Desni bi, uz povremenu potporu aktualne vlasti, najradije prosvjetni sustav uredili tako da bi se ispred pojma Hrvatska slobodno moglo pisati katolička džamahirija. Po njima iz procesa poduke malih i onih malo većih Hrvata izbaciti treba sve što ima bilo kakve dodirne točke s liberalnim načinom razmišljanja, odnosno nastavu usmjeriti ka sustavu vjeronaučne poduke u okviru koje vjera i Bog moraju biti iznad svega, a o onome što nije dobro – poput, primjerice, Jasenovca – ne treba ni govoriti, odnosno, ako se baš mora (znate, zbog onih izvana), onda malo, malo. Nisu ni lijevi ništa bolji. Njih je, u stvari, toliko malo i toliko su bezlični da nisu u stanju jasno artikulirati svoje stavove i zaustaviti ovu plimu nazadnjaštva koja pod krinkom domoljublja i vjere prijeti budućim naraštajima mladih u Hrvatskoj. Umjesto njih u toj su borbi, bar za sada, aktivniji neki mediji kojima je, očigledno, više no političkim strankama, stalo do borbe za liberalizaciju odgoja, odnosno bijega od nacionalne i vjerske zatucanosti koja od ljudi stvara poslušno krdo idiota koje se, u slučaju Hrvatske, klanja samo križu i šahovnici.

Zanimljivo je da u cijeloj ovoj kurikul-priči najmanje mjesta imaju oni zbog kojih se sve to i rade – nastavnici i profesori te učenici. Što i kako nastavnici i profesori trebaju podučavati govore svi, ali kad se potegne pitanje rasta plaća ovom nepotrebno i prejako podcijenjenom zanimanju, onda se razgovor skreće na druge teme, osim ako se ne radi o incidentima poput nedavnog, kad je jedan stariji srednjoškolski profesor na nasilje učenika odgovorio nasiljem pa skoro dobio otkaz jer se, to, je li, ne smije. U sličnom su položaju i učenici. Od osnovne pa do srednje škole nasilja je sve više, ali se ono nastoji prekriti blesastim natpisima o »školama kao mjestima nulte tolerancije na nasilje« te hrpama frazetina koju prosvjetne i slične inspekcije ispaljuju kad se nasilje na tim »mjestima nulte tolerancije« ipak dogodi. Nasilja je u svim segmentima sve više iz jednostavnog razloga što su svi kriteriji izgubljeni, a kako stvari sada stoje, vratiti ih neće ni ovaj smušeni pokušaj stvaranja kurikula, odnosno nastavnog plana i programa.

Jer, budimo iskreni, posljednjih se dvadesetak godina u hrvatskim školama uči po kurikulu, a ne po nastavnom planu i programu. A ipak nam mladi sve više odlaze, kao što su to činili u onom prethodnom političkom sustavu. Štoviše, sad ih odlazi još više. Nešto, dakle, nije dobro. Možda baš to što se u odgoj i obrazovanje odviše petlja politika, a premalo vrednuje stav prosvjetne struke te iskustva i sustavi odgoja i obrazovanja u svjetski najrazvijenijim i najnaprednijim zemljama, zemljama u kojima je najbitnije znati kvalitetno raditi i biti pošten, a ne to hoćeš li se ujutro prekrižiti, prekrstiti, klanjati ili ne učiniti ništa od toga. Taj bi čin trebao biti isključivo osobna stvar svakog pojedinca. Nažalost, naši dosadašnji nastavni programi i planovi, kao i kurikuli, misle upravo suprotno, pa zato i dalje imamo – košmar.

novilist