Nitko nije nevin u ovoj košnici stršljenova. No, sve dok zlotvor optužuje žrtvu da je „sama kriva“ jer je trpjela teror, a ona poslušno klima glavom, jednadžba zvuči pogrešno. Poraženi su pobjednici, svi ostali ušutkani.
Obzirom kako zima nema namjeru skoro okončati, a samoizolacija postala životni stilski izričaj – kao da okovanih nogu vučem dvije topovske kugle – pokušavam danima putem tražilica ubiti dosadu i utvrditi je li samo Hrvatima tako loše grah pao ili svi na Balkanskom poluotoku dijelimo jednaku hudu sudbu?
Ukoliko COVID 19 definiramo kao labilan zajednički nazivnik, crnu muku sam golim prstima iskopao dok nisam pronašao kriterijsku vrijednost koja me je detaljno opskrbila s tijekom i suštinom događaja u aktualnom razdoblju. Nećete vjerovati, magične riječi „demokratske reforme“.
Google mi nije prijatelj, ali zanimljiviji je od većine.
Zamišljam tako nepregledne povorke od Triglava do Vardara kako borbeno slaveći promjene hrle na svoja radna mjesta, nesebično organiziraju bolji život zaslužnima i nemoćnima, a u dom unose sreću i u trenutku kad se nebeski svod zacrni, a zemlja razjapi prijeteći svemu postojećem. I traje taj blaženi prizor „demokratskih reformi“ sve dok ne shvatite perfidnu demagogiju vladajućih struktura koje se skrivaju iza te fraze. Postane bjelodano kako je društvo iz nemaštovitog južno istočnog ćoška samo bijedno evoluiralo, promijenilo prirodno stanište iz plitke vode u mutan kal i kako su svi uzroci zla i jada koje nas je spopalo i dalje trajno prisutni. Povijest nas ništa nije naučila, prirodno obilje iskvarilo u esenciju pohlepe, a tehnologija ubrzala pretvorbu u pretile ljenjivce.
Vremešna majko mila i u smrti mi smo Jugoslaveni.
DOK SMO ŽIVI NEKA DRUGI BUDU KRIVI
Uglavnom, svatko pod egidom „demokratskih reformi“ podrazumijeva svoju matricu samoodržanja. U Hrvatskoj riječ je o lokalnim izborima, u Srbiji navodnoj borbi s korupcijom i kriminalom s kojim su do jučer dijelili troobrazne „nežne poljupce“, u Crnoj gori u borbi za sječu pupčane vrpce sa Srbijom, u BiH sprječavanje promjene Daytona i Ustava u hipernacionalističkoj maniri etc. Sve u svemu dok ex ministar kulture Zlatan Hasanbegović za naglu promjenu raspoloženja nacionalnog biračkog tijela krivi „lezbijski sindikalizam i apologete titoizma“ na čelu s vječno živim Georgom Sorosom, u Srbiji serviraju Veljku Belivuku “ćevape s ljudetinom, ali s puno papra i luka“, dojučerašnjem terenskom operativcu premijera Aleksandra Vučića koji mu bijesno poručuje da mu „takvo što oprostiti neće“.
A pojeo je Šešeljev potrčko ne samo ljude nego i zemlje.
Sve se „demokratske reforme“ svode na „mea culpa, mea maxima culpa“, ali prostor za oprost je davno izuzet. Štono bi rekao kolega analitičar „predaja bivšeg kosovskog premijera Ramusha Haradinaja nije plemenit nego korporativan čin“. Lakše zamijeniti ratnog heroja s političkim garancijama USA nego li ponovno uspostaviti tržište narkotika kao glavnu proizvodnu granu mlade republike Kosovo, uz odobrenje velikih sila.
Sve u svemu, za sve poraze društvenih kultura ovih prostora, osnovni uzročnik su povijesne okolnosti, kozmički poredak koji ne prizna srpstvo, antemuralis christianitatis, niti „ratne heroje“ koji su oslobađali svoje demone, a ne nacije, Židov Georgi Soros i proletarijat boje tamne krvi koji su uz pomoć Trilaterale izmislili Holokaust i Internacionalu, novi zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević je pak „lokalni žicar“ (vidi pod EU), svima su nam drugi krivi, bitno je da smo mi klinički živi.
Uff, uvijek taj rad, zaključi poantu, a tek sam načeo temu.
POMOĆI ĆE NAM. TKO TO?
Na žalost, svi iščekuju Božji prst i intervenciju u nastaloj situaciji i što je groteskno, prvenstveno oni koji su nas izveli na rub provalije. Samo nas životna elastičnost priječi od strmoglavog pada koji nije let, tu zajebite pjesnike.
Činjenica da su političke oligarhije naišle na politički otpor, nikako nije dobra vijest. Naime, što više raja pobjeđuje, tlačitelji su homogeniji. Zar doista mislite da će ta koruptivna banda na dvije paralele mirno dignuti ruke od sveukupne moći i neiscrpnih izvora prihoda? U Bosni, u Srbiji, Kosovu ili Hrvatskoj sve su oči uprte u Vijeće Europe ili Europsku komisiju kao nadnaravnu silu koja će ispraviti razorne posljedice tridesetogodišnje pljačke, ispraviti granice, nepravedne Sporazume, oživjeti duhove gradova i uzdići mrtve? No way.
EU se ponaša kao priučeni psihoterapeut u rangu Coelha „pomozi prvo sebi, ako želiš da ti drugi pomognu“. Nitko nam neće pomoći jer Hrvatska ima Plitvice, a Bosna Jahorinu.
Ne treba puno povoda da nas opet zajebu. Svi koji se plaše rata, u krivu su. Naravno, niti prvi puta nam nije trebala nacionalna nego građanska revolucija. Srbija se bori stoljećima za par krševitih hektara – „Vi Hrvati nikad nećete razumeti srpsku potrebu da izađe na more, vi ga imate“ – veli mi srpski političar. Pa, evo ti biraj, državna koncesija na tristo godina, skupo ćete je platiti, ne trebate zato sjebati Crnu Goru, Dubrovnik i sve u lokalnoj orbiti. Jok.
Rađe silom.
Nitko nije nevin u ovoj košnici stršljenova. No, sve dok zlotvor optužuje žrtvu da je „sama kriva“ jer je trpjela teror, a ona poslušno klima glavom, jednadžba zvuči pogrešno. Poraženi su pobjednici, svi ostali ušutkani.
Točno me sad prožme strah ukucati neki pojam u Google. Recimo, pomozi Bože.
tacno
