Jeste li primijetili kako krajem svakoga ljeta zaiskri između ove Vlade i vjerskih zajednica, poglavito one najveće?
Ove iskre su obično na rubu požara sve do izglasavanja proračuna, a onda jedni drugima ližu rane, kao u slučaju savezništva glede ulaska u Uniju. Sve do sljedeće prigode! Tako je prigodno uz početak HBK-ove Godine hrvatskih mučenika, u režiji Slavka Linića i pojedinih biskupa započela nova runda trvenja.
Ova runda kolidira sa sve težom financijskom situacijom kako u proračunu države, tako i u proračunima građana, što je započelo otvorenom sezonom poljoprivrednih prosvjeda.
Podsjetimo, Slavko je Linić prije nekoliko dana izjavio kako će od sljedećega proračuna vjerske zajednice a i sve neprofitne udruge morati pravdati svaku kunu dobijenu iz proračuna. S druge pak strane nekolicina biskupa Rimske crkve, revoltirana tim nastupom, a ohrabrena trv. „Markićkinom“ peticijom, zatražila razmatranje ustavne zabrane pobačaja i eutanazije. Princip je isti, veća napetost tek nijansa.
Dio umjerenijih crkvenih velikodostojnika, iz nekoliko kršćanskih vjerskih zajednica, s kojima sam kontaktirao suglasni su u ocjeni kako nije jasno što je ovoga puta Linić želio postići. Naime, izdvajanje za vjerske zajednice iz proračuna u prvom redu određeno je ugovorima koje svaka od tih zajednica ima s Republikom Hrvatskom, u slučaju Rimske katoličke crkve to je ugovor Svete Stolice sa Republikom Hrvatskom i kao takav po pravosnažnosti je iznad nacionalnog zakonodavstva. Njime nije predviđen izvještaj za proračunski novac, a revizija toga ugovora znatno je kompliciranija od lakonskih Linićevih izjava. No, kako ne bi ostalo samo na pitanju osobnih afiniteta i želja, važno je istaknuti i koji su kriteriji za proračunski novac iz državnoga proračuna.
Važno je reći i kako u Uniji, čiji smo članovi i na čiju se praksu Linić poziva ne postoji jednoobrazni recept tretmana ove problematike, jer jednostavno Unija je zajednica država proizašlih iz različitih povijesno-političkih sustava.
Prvi važan kriterij, poglavito u kontekstu Rimske katoličke crkve, Starokatoličke crkve i dvije crkve tradicijske reformacije, Evangeličke i Reformirane, bila je naknada za ideološku pljačku, nacionalizaciju i konfiskaciju koju su po Drugome svjetskome ratu proveli rodonačelnici gotovo sviju sadašnjih hrvatskih političkih elita. Ovakvo nadoknađivanje je zabilježeno u bivšim socijalističkim državama iako su mnoge od njih, kao recimo Češka, bile humanije prema svojim svećenicima tada, nego recimo jugoslavenski režim. Prema tom kriteriju, nejasno je prema kojoj to etici je potrebno pravdanje trošenja tih sredstava.
Drugi je kriterij humanitarni, gdje država osobito pomaže karitativnu djelatnost vjerskih zajednica. I dok prvi kriterij ne možemo naći u državama osnivačicama Unije, ova je potonja navada zabilježena na teritoriju gotovo svih država. U Njemačkoj i Nizozemskoj primjerice, takve su djelatnosti u potpunosti oslobođene poreza i davanja izvještaja na što se troši novac. Ipak, Reformirana crkva Nizozemske dobrovoljno plaća porez na takve djelatnosti, a njen biskup administrator u parlamentu već godinama podnosi „dobrovoljno“ izvješće.
Treći je kriterij onaj za plaće svećenika, kriterij koji je neoporeziv valjda samo u Hrvatskoj i, kako mi je ovih dana rekao visoki velikodostojnik Evangeličke crkve u Hrvatskoj (koja od postojanja svoga ugovora s državom jedina plaća porez), ovo bi bila jedina prava i sadržajna promjena uslijed Linićevih lijepih želja. No, za to će, ponovimo, u slučaju najveće vjerske zajednice, trebati promijeniti jedan međudržavni ugovor.
Nadalje, navodi ovaj velikodostojnik, bilo bi zanimljivo kada bi Linić prvo počistio u svome dvorištu, jer vjerske se zajednice već godinama, uslijed krize, odriču dijela ugovorene svote, a uplata koje kasni i do tri mjeseca, čime se dovodi u pitanje elementarno funkcioniranje upravo tih manjih vjerskih zajednica.
Osobno, Linića bih ohrabrio da, kada već ima hvale vrijednu želju i volju, uvede reda i u ostale primatelje novca iz državnoga proračuna. Naime, gotovo nikada, kada dolazi do spomenutih trzavica nitko, ili malo tko, spominje političke stranke. One, doduše, podnose izvješća za dio novca koji troše kao naknadu za participaciju u vlasti, ali nitko nikada nije objasnio zašto je i koliko je koštalo zapošljavanje stranačkih vojnika u javnim i državnim službama i javnim poduzećima?! I to je novac poreznih obveznika, zar ne?
Kako vidimo, ovakve se rasprave u hrvatskome društvu provode periodično i površno, pa i bez namjere sveobuhvatnosti, a samo potonja može, barem one koji promišljaju dalje od medijski dirigirana razmišljanja sviju strana, uvjeriti kako se ne radi samo o "pokrivaču" za mnogo teže aktualne događaje. Jer dok se vibrira reliijskim i antireligijskim osjećajima građana slijedi im udar na osnovnu egzistenciju, smanjivanje prava na sredstva iz fondova solidarnosti u koje su godinama uplaćivali, novi val poskupljenja i otpuštanja, o rasprodaji ostatka državne imovine da i ne govorimo.
Kada sve prođe, a građani plate ceh, krivci će s pozicija vlasti trljati ruke u stilu one iz Mudrih izreka: „Loše, loše, govori kupac, a kad ode raduje se dobroj kupovini!“.
Izvor: SEEbiz
