Kao što se u kući obješenog ne govori o užetu, tako se u HDZ-u, stranci koja je funkcionirala na crnim fondovima, po kojoj su cirkulirale vreće i torbe s ilegalnim novcem, koja je na koncu pravomoćno osuđena kao dio zločinačke organizacije i jazbina visokoprofilne korupcije, neprilično hvaliti financijskim obiljem
Andrej Plenković nije uspio naučiti staru narodnu mudrost da se u kući obješenog konopac ne spominje. Na sva se usta hvali kako mu se partija kupa u milijunima. Na nedavnom saboru HDZ-a kao jedan od svojih ključnih uspjeha navodi, kako on to naziva, financijsko konsolidiranje stranke. Pare je stavio u glavu svog obraćanja stranci, odmah uz programske odrednice. Prije šest godina, kada je preuzeo HDZ, objašnjava, zatekao je praznu blagajnu: stranka je bila u minusu od 17 milijuna kuna. Onda se po sudskoj presudi za korupciju još moralo platiti više od 14 milijuna. U međuvremenu uspješno su financirali sve izbore, po dvoje parlamentarne i lokalne te jedne predsjedničke i europske. „Danas HDZ nema ni kune duga, ni jednog neplaćenog računa, ni jedne pozajmice, ni jednog kredita“, pohvalio se Plenković. Štoviše, iz njegova se govora može razumjeti da je stranka krcata kao brod. Saldo je takav da je i njemu samom malo, kao, nezgodno javno zboriti o tome koliko je love trenutno na stranačkom računu – „Kažu da nije dobro da ja to govorim!“ – ali svojim je partijskim drugovima sav ozaren dao na znanje da su trezori prepuni. Koliko je prije šest godina bio u minusu, toliko je milijuna HDZ danas u plusu.
Politički Mate Rimac
Premda se Andrej Plenković vjerojatno osjeća uspješnim poput političkog Mate Rimca, njegovo slavodobitno mahanje stanjem stranačkih računa pokazuje ga u najmanju ruku ekstremno netaktičnom osobom. Kao što se u kući obješenog ne govori o užetu, tako se u HDZ-u, stranci koja se proslavila zamračivanjem milijuna, koja je funkcionirala na crnim fondovima, po kojoj su cirkulirale vreće i torbe s ilegalnim i prljavim novcem, koja je na koncu pravomoćno osuđena kao dio zločinačke organizacije i jazbina visokoprofilne korupcije, neprilično hvaliti financijskim obiljem. Ali sve da i nema taj problem s vlastitom poviješću, Plenkovićevi talambasi u slavu ne samo dobro, nego raskošno popunjene stranačke blagajne krajnje su neumjesni s obzirom na dramatično stanje financija velikog dijela građana. U zemlji siromašnih vladajući se diče svojim bogatstvom. U državi u kojoj sve veći broj ljudi ne uspijeva poplaćati osnovne račune života vladajuća partija nema ni kune duga, nego se štoviše faktički kupa u parama. Plenkovićeva pohvala milijunima na HDZ-ovu kontu otkriva socijalnu delikatnost jedne Marije Antoanete: Narod nema kruha? Neka poput HDZ-a jede kolače!
Dolaze grda vremena. Cijeli svijet postaje nepodnošljivo turbulentan. Mnoge će se pozicije zaljuljati. Andrej Plenković nipošto ne bi trebao podcijeniti opasnost socijalne bombe na kojoj jaše. Njegove laude prepunoj stranačkoj blagajni samo sole ranu. Pogoduju rastu osjećaja velike nepravde koji strašno traumatizira Hrvatsku
Kako Andrej Plenković nije blagajnik HDZ-a, nego premijer, posao mu nije sređivanje tek stranačkih, nego i državnih financija. A rezultati na tom planu nikako se ne mogu smatrati blistavim, čak ni prolaznim. Dok sam sebi komplimentira za navodno odgovorno i brigom dobrog gospodara vođeno upravljanje stranačkim novcem, šef HDZ-a ostaje kratak u objašnjenjima zašto isto ne funkcionira kad je riječ o državi. Zašto ne uspijeva pokrenuti postpotresnu obnovu, nego dopušta da ljudi žive u nehumanim uvjetima i sve više u očaju, dok se raspoloživa sredstva već dvije godine, neutrošena, strmoglavo obezvređuju. Zašto ne inzistira na konsolidiranju zdravstva, koje je ne samo financijski stalno na rubu kolapsa. Zašto proteklih nekoliko godina rasta i obilja europskih sredstava nije iskoristio da zemlju značajno ekonomski ojača, kako bi pripremljenija, u boljoj kondiciji, dočekala probleme s kojima se Hrvatska, kao i dobar dio ostatka svijeta, danas prisiljena suočavati. Možda je Andrej Plenković dobar za HDZ i stranačke financije, ali Hrvatskom sigurno ne upravlja kao dobar gospodar. Njegova je vlast loša po državu.
Visoka inflacija
Recentni podaci o rastu inflacije ozbiljan su razlog za zabrinutost. Inflacija je u Hrvatskoj upravo preskočila nekakvu psihološku granicu od 10 posto, prvi put ima dvoznamenkastu stopu rasta, skoro 11 posto, što znači da je među najvišima u eurozoni. Samo četiri zemlje, mahom baltičke, imaju veći skok maloprodajnih cijena, u njihovom slučaju dobrim dijelom uvjetovan ratom u Ukrajini. Osjećaj vrtoglavog rasta inflacije još je furiozniji. Vjerojatno zato što je hrana u Hrvatskoj poskupjela dvostruko više nego u drugim eurounijskim zemljama. A novi cjenovni udar, navodno, tek slijedi. Prognoze su vrlo nepovoljne. Najviše međunarodne financijske adrese, poput Svjetske banke, sada tvrde da će se inflacija na visokim razinama zadržati duže nego se to ranije mislilo. Posljedično najavljuju i brojne neugodne reperkusije: usporavanje gospodarske aktivnosti, recesiju, stagflaciju…
Znalo se da visoka inflacija jače pogađa siromašne zemlje, kakva je Hrvatska. Kao što više mori siromašne ljude, jer veći postotak svojih kućnih budžeta moraju odvojiti za hranu. Ali unatoč upozorenjima, novi inflatorni skok Vlada je dočekala uglavnom nespremna. Ministar financija prvi put djeluje kao da više ne uspijeva držati konce u svojim rukama. Još je nedavno objašnjavao kako će se inflacija uskoro ispuhati, sada priznaje da ne zna što će se dalje događati. Nove će se mjere za ublažavanje posljedica inflacije, kaže, donositi ovisno o razvoju situacije i mogućnostima. Mogućnosti su Hrvatske objektivno skromne. Zahvaljujući između ostalog i činjenici da je mnoge šanse u tri desetljeća državne samostalnosti neodgovorna vlast uspjela upropastiti. Ni jedna od prijeko potrebnih reformi nije realizirana. Ni zlatousti se Plenković u svojih dosad šest godina kancelarskog upravljanja Hrvatskom nije pokazao kao reformator, više je funkcionirao kao jedan od prinčeva stabilokracije. Možda uvjeren da parama iz europskih fondova može pokrpati trokirajući sustav, da ozbiljne, dubinske promjene neće biti nužne, cementirao je status quo. Pandemija korone pa strašni rat u Ukrajini donijeli su izazove u kojima i neke mnogo bogatije zemlje priznaju da su im rezerve već iscrpljene. Sigurno je da val poskupljenja neće stati.
Gašenje vatre benzinom
Ali teškim inflatornim udarima unatoč, hrvatska vlada – kao da se ništa dramatično ne događa – i dalje jedri prema uvođenju eura. Premda će dio stručnjaka govoriti o gašenju vatre benzinom. Za razliku od ministra Marića, koji tim povodom gudi o nacionalnom ponosu, respektabilni bi Damir Vanđelić, kaže, bio oprezniji. Iz barem dva razloga. Spominje studije nekih njemačkih instituta prema kojima ekonomije koje imaju strukturu poput hrvatske prihvaćanjem eura loše prolaze. Rastuće siromaštvo također predstavlja problem. S milijun građana na rubu siromaštva, uvođenje eura kriva je odluka, tvrdi Vanđelić, objašnjavajući da je Hrvatska prije dvije godine imala oko 700 tisuća siromašnih, ali taj broj munjevito raste i do kraja će se godine popeti na milijun ljudi.
Naravno da je prelazak na euro u uvjetima rasta inflacije rizična operacija. Ni jedna zemlja to nije radila. Nitko još nije bio u situaciji koja bi makar i rubno nalikovala drami u kojoj se Hrvatska trenutno nalazi. Niti bilo tko sa sigurnošću može prognozirati posljedice. Andrej Plenković kao grlom u jagode ide u euro, posve nehajan prema mogućim negativnim reperkusijama svoje odluke. Premda se već sada čini kao da se spirala inflacije otela svakoj kontroli. Kao da inflatorni vrtlog postaje neupravljiv. Aktualna se vlast navikla da je strpljenje građana ogromno. Ali nije i beskonačno. Može se država voditi tako da obnove nema, ali milijuna na stranačkim računima jako ima, da plaće i mirovine padaju i životni se standard urušava, ali visokoprofilna korupcija raste, da je za narod sve skuplje, ali je zato državna blagajna sve punija, da propadaju firme i obrti, ali se množe bijesne, crne limuzine pred središnjicama Partije, da broj uhljeba raste brže od broja radnika, da premijer šuti o demografiji i velikom bijegu najproduktivnijeg dijela stanovništva i istodobno svoje dvorske dame smješta po lukrativnim briselskim pozicijama, da ministar financija ne uspijeva uhvatiti inflaciju za rogove, ali se zato, kao da je to normalno, uspijeva ogrebati za „unapređenje smještajne jedinice“, bilo da je riječ o suspektnom odmoru na prijateljevoj jahti ili nepriličnom luksuziranju po jadranskim hotelima…
Vlast gazi Hrvatsku
Sve je to – vidimo – moguće, ali je pitanje dokle. Ne može unedogled. Hrvatska dopušta da je vlast gazi, ali u jednom trenutku film puca. Dolaze grda vremena. Cijeli svijet postaje nepodnošljivo turbulentan. Mnoge će se pozicije zaljuljati. Andrej Plenković nipošto ne bi trebao podcijeniti opasnost socijalne bombe na kojoj jaše. Njegove laude prepunoj stranačkoj blagajni samo sole ranu. Pogoduju rastu osjećaja velike nepravde koji strašno traumatizira Hrvatsku.
