Sudac Kolakušić i njegove fotke: Na Ustavnom sudu već ionako leže zahtjevi građana za provjeru ustavnosti zakona o stečajnoj nagodbi i sud će ih razmotriti, fotografirao Mislav Kolakušić lascivne fotografije, ili ih ne fotografirao.
Sudac zagrebačkog Trgovačkog suda Mislav Kolakušić najavio je da će Ustavnom sudu podnijeti zahtjev za provjeru ustavnosti Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi. Resorni ministar Linić reagirao je u svojem poslovičnom stilu razdraženog pitbulla, primijetivši sucu, uz ostalo, kako ne mu je lijeno raditi na predmetu teškom 1500 stranica u vrijeme kada se, vjerojatno, već pakirao za odlazak na godišnji odmor. Povod za zahtjev Ustavnom sudu je, naime, stečajni postupak tvrtke Dalekovod. Linić je doveo u pitanje i Kolakušićevu društvenu odgovornost obrazloživši da je mogao na vrijeme ukazati na eventualne protuustavnosti toga zakona, a ne tek sad, godinu dana nakon što on primjenjuje u sudačkoj praksi.
Kolakušićeva namjera i Linićev odgovor izazvale su različite reakcije, potkrijepljene odgovarajućom argumentacijom. Reakcija karakteristična za bulevarsku štampu, a obilježja bulevarske štampe odavno su prodrla u hrvatski žurnalistički mainstream, uhvatila se Kolakušićevih privatnih sklonosti da u svojem studiju fotografira mlade djevojke i objavljuje ih na Facebooku, pa je nekolicina tih i takvih fotografija brže-bolje zaplovilo stranicama "ekskluzivnog" tiska. Argument je, dakako, pogrešan, jer Kolakušić, čak i da je pedofil, imao bi pravo na obraćanje tijelima vlasti, pa tako i na slanje podnesaka Ustavnom sudu. U vezi ovih fotografija, koje izražavaju nedorastao, adolescentski odnos njihova autora prema spolnosti, odgovori na bitna pitanja nisu ponuđeni: jesu li "modeli" maloljetne ili punoljetne djevojke, jesu li na fotografiranje pristale svojom voljom, jesu li pristale na objavljivanje tih slika na Facebooku, smatraju li se nakon svega, ili se ne smatraju, na neki način oštećenima... O odgovorima na ta pitanja ovisi ocjena da li se Kolakušić, osim kao loš fotograf, u ovom slučaju pokazao i kao nemoralna osoba, i ima li tu možda prostora i za intervenciju represivnih organa. Bez odgovora na njih, dobili smo tek uobičajeno ljetno sledovanje lažnog, malograđanskog puritanizma.
Savez samostalnih sindikata stao je ovoga puta na Linićevu stranu. Zastupnici radničkih interesa najvažniji problem vide u tome što bi postupak na Ustavnom sudu zaustavio postupak stečajne nagodbe u Dalekovodu i u mnogim drugim tvrtkama, čime bi radnici bili dodatno ugroženi. SSSH napominje da prijedlog zakona o stečajevima nije bio dobro pripremljen, pa se može zaključiti kako oni vide u njemu i probleme usklađenosti s ustavom, ali kažu da probleme u njegovoj provedbi treba rješavati u hodu, a ne prekidati procese predstečajnog dogovaranja barem do odluke Ustavnog suda.
Oglasile su se i udruge za ljudska prava okupljene u Platformi 112. One su pozvale pripadnike izvršne vlasti da se uzdrže od napada na suce, i istaknule da izvršna vlast ne može jednostavno suspendirati osnovna načela funkcioniranja uređene države konkretno Ustavom uređeno načelo trodiobe vlasti.
Neki od najboljih novinara podržali su ipak Linića. Predstečajna nagodba, ističu, jedini je uspješan gospodarski projekt ove vlade, pa da je zato Linić opravdano zgrožen namjerom trgovačkog suca da je podvrgne sitnozoru Ustavnog suda.
E sad, trebaju li pripadnici političke vlasti poštovati načelo trodiobe, pa tako i autonomiju i formalne ovlasti koje sucima stoje na raspolaganju, pa makar čitav svijet otišao k vragu? Ili se, zbog ispuhane privrede i desetaka tisuća radnika kojima prijete otkazi i neisplata plaća ne bi trebalo držati propisa - poslužimo se Titovom metaforom - kao pijan plota?
Ozbiljni problemi sa sudstvom, čije se posljedice i danas vuku, započeli su kada je Franjo Tuđman, ratne 1991. Saboru dao smijeniti uglednog Vjekoslava Vidovića, tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda. "Svaka odluka koju donosi i izriče sud u ime Republike Hrvatske mora biti u skladu s djelovanjem ukupne državne vlasti", stajalo je u pismu koje je tada iz ureda predsjednika Republike bilo odaslano Društvu hrvatskih sudaca, a koje je, u Tuđmanovo ime, potpisao njegov savjetnik Stjepan Herceg. Suđenje u skladu s djelovanjem ukupne državne vlasti bio je moto pravosudne politike devedesetih godina, a priključila mu se bila i praksa napredovanja sudaca prema kriteriju etničke pripadnosti - što je, jel'da, tada i bio dio djelovanja ukupne državne vlasti. Zbog toga su mota mnogi odlični suci i javni odvjetnici isključeni iz državne službe, a umjesto njih su u sustav ušli ljudi nakaradnih moralnih profila i nesikusni diplomci kojima je bilo lako manipulirati. Posljedica je još i danas vidljiva u obliku općeg nepovjerenja u pravosudni sustav i tisuća neriješenih predmeta.
Fotografske sklonosti posljednje je čime bi se moglo teretiti trgovačkog suca Kolakušića (ako se ne ispune prije navedene pretpostavke). Na teret bi mu se ipak mogle staviti neki drugi "krimeni", koji pak jasno govore o sustavu, ali mu također ne uskraćuju pravo da intervenira na Ustavnom sudu. Naime, uopće se ne radi o sucu čija djela dosad nisu došle do očiju javnosti. Prije nekoliko godina na Upravnom je sudu, na kojem je tada radio, izbila afera kada je ustanovljeno da stotinjak presuda svojih kolega, sudaca toga suda, nije klasificirao u odgovarajuće registre, mada mu je to klasificiranje spadalo u opis poslova, tako da su presude čekale po godinu dana prije nego su bile upućene strankama. Spominjala ga je i sutkinja toga suda Mirjana Juričić, svojedobno kandidatkinja za članstvo u Ustavnom sudu, u kontekstu prljavih političko-pravosudnih igara oko njezine eliminacije iz natjecanja za tu funkciju. Umjesto da javno lupa po Kolakušiću, ministar financija bi se trebao raspitati na nadležnim mjestima, a nadležna mjesta su njegov kolega Orsat Miljenić, Državno sudbeno vijeće, čelništvo Trgovačkog suda i Upravnog suda: kako je moguće da ovakav kadar napreduje u pravosudnoj hijerarhiji, umjesto da iz nje bude isključen? Niska razina poznavanja osnovnih propisa koji su važni za ovaj slučaj, pri čemu su nepoznavanje propisa demonstrirale sve strane, došla je do izražaja kada je predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec objasnila da sudac uopće niti nema formalno pravo zahtijevati provjeru ustavnosti, već da to može samo sud kao institucija - dok sudac može predlagati provjeru ustavnosti, pri čemu je formalno izjednačen sa svim građanima. Te da na Ustavnom sudu već ionako leže neki zahtjevi za provjeru ustavnosti koji će biti razmatrani, fotografirao Kolakušić ili ne fotografirao lascivne fotografije.
Svijest sadašnje političke vlasti o nužnosti vladavine prava također je zabrinjavajuće je niska, pa bi se moglo dogoditi da im se nekoliko zakona na kojima su mjesecima radili poput domina poruši na Ustavnom sudu. A sam Ustavni sud sastavljen je velikim dijelom od bivših dužnosnika zakonodavne ili izvršne vlasti i stranačkih prvaka, uključujući i njegovu predsjednicu Omejec, što stalno ostavlja sumnju kako se u nekim slučajevima radi o prosuđivanju s obzirom na politički oportunitet. Hrvatska se sa svojim sudstvom i faličnom pravnom državom ušvercala u EU, i postoje naznake da bi nam po tom pitanju, sada kada više nema strogih kontrola i pregovora s Unijom, moglo biti još i gore no dosad, odnosno da će demokratski i ljudsko-pravni procesi biti retrogradni. A za to politička vlast snosi najveću odgovornost.
Naposlijetku, ako se na Ustavnom sudu pokaže da je "stečajni zakon" u nekim dijelovima ipak protuustavan, hoće li za takvo nešto, što bi u normalnoj državi bio skandal, na ikakav način odgovarati ministri koji su ga kreirali i zastupnici koji su ga izglasali?
Izvor: H-alter
