Sada je jasno da ministar financija neće reći "adio" Vladinoj ekipi ni nakon rebalansa državnog proračuna. Kad se logički probave svi argumenti za i protiv njega, a premijer nije amater u toj računici, Zoran Milanović nema boljeg ministra financija od Slavka Linića.
"Nisam se prihvatio ovog posla da bih otišao na pola mandata, nego da ga odradim do kraja. Kao čelni čovjek Ministarstva financija obavljam svoje poslove najnormalnije, iznosim prijedloge i planove i u tom dijelu dobivam potporu premijera i ostalih članova Vlade. Nema negativnih posljedica na posao zato što katkad imamo različit pristup" - kazao je u ponedjeljak Slavko Linić u intervjuu Večernjem listu. Te tvrdnje bacaju sasvim drukčije svjetlo i na medijski dramatično potenciran premijerov sofizam od prije nekoliko dana: "Svi ministri imaju moju potporu dok su na ministarskim mjestima". A Linić? - inzistirali su novinari i iscijedili odgovor: "Sve sam vam rekao, moram li ponoviti".
Linić je istupom u Večernjaku, samo dva dana nakon medijski izdramatizirane storije na SDP-ovoj konvenciji (nije predviđen za govornika, zakasnio je na početak, sjeo u zadnji red te se u stanci nije družio sa Zoranom Milanovićem), teško razočarao najprije vođu "novog HDZ-a" Tomislava Karamarka i njegove oporbene trbuhozborce, a onda i neugodno zatvorio usta medijskim gatarama koje su se natjecale u katastrofičnom viđenju smaka svijeta za vladajuće. Zamislite, najvažniji ministar u Vladi ne razgovara s premijerom i stranačkim predsjednikom u istoj osobi? Kad ono, ništa od opće svađe i raspada vlasti!
Tko god je ovih dana samo nosom provirio iz Banskih dvora, zaskočio bi ga stampedo novinarskih mikrofona i tv-kamera: "Je li istina da su ozbiljno poremećeni odnosi Milanović-Linić i što to znači za sudbinu vladajuće koalicije?" Linić je, pak, na uzastopna pitanja o zategnutim odnosima sa svojim šefom, navodno zbog afere Šegon i paragrafa o predstečajnom postupku, pribjegavao svojoj karakterističnoj retoričkoj zajedljivosti: "Kakvi zategnuti odnosi? Bih li obavljao tako odgovoran posao da nemam povjerenje?"
Neočekivano je, već za SDP-ove konvencije, pitanjem svih pitanja postalo: zašto je Linić zakasnio, sjeo u zadnji red te se u stanci skupa nije pridružio premijeru i svojim kolegama iz Vlade? Milanović ga nije želio blizu sebe i time je poslao poruku i Liniću i javnosti? Linić osobno nije želio u prvi red i time je poslao poruku Milanoviću, SDP-u i javnosti? Kako god bilo, poruke su poslane, a idući tjedni ili mjeseci otkrit će što one zapravo znače. Linić je sada u intervjuu dao naslutiti da "zategnuti odnosi" baš i nisu toliko zategnuti da bi to onemogućilo Kukuriku koaliciju u daljnjem obnašanju vlasti.
Već je dugo jasno, koliko god to članovi Vlade javno negirali, da dosta toga otpočetka škripi u ekipi iz Banskih dvora. Sastavljenoj od četiriju stranaka, a svaka od unutarnje pozicije, opozicije i neopredijeljenih. I sasvim je razumljivo da se različiti ljudi, interesi, taštine i ambicije nikad neće svesti pod zajednički nazivnik, ali je važno za državu i građane da međusobne trzavice najodgovornijih političara ne štete kakvoći obnašanja vlasti. Šumovi na vezama unutar Kukuriku koalicije očitiji su među ministrima, nego između njih i premijera, jer nitko od resoraca nije spreman ugroziti svoju komotnu poziciju. Tim više, jer je premijer uspostavio autoritarnu vlast, nikog ni za što ne pita, nije sklon prihvatiti savjet, saslušati drukčije mišljenje... Odnosi se podcjenjivački i bahato prema suparnicima, a komunikacija s javnošću mu je traljava i kad ima čvrste, uvjerljive argumente...
Tako ustrojena, Vlada nije u stanju učinkovito funkcionirati i postizati rezultate. Ne djeluje kao sinergijski optimalan tim sposobnih ljudi koji znaju što hoće i kako to postići radi općeg dobra, već kao disfunkcionalan, amaterski stroj iz kućne radionice koji su pubertetlije sklepali za utrku Pariz-Dakar.
Bolji poznavatelji prilika u SDP-u sjetit će se da "određene napetosti" između premijera i njegovog financijskog ministra nisu od jučer. Recimo, još je uoči prošlih parlamentarnih izbora "bubnuo" novinarima kako se Milanović mora odlučiti želi li biti predsjednik SDP-a ili premijer. Nije zgodno biti istodobno i jedno i drugo. Milanović mu tu neopreznost nikad nije zaboravio, jer je naprosto takav čovjek, ali ga je iz grube pragme ipak postavio u svoju vladu i zadužio za državnu blagajnu. U Kukuriku koaliciji nije bilo boljeg. Milanović se nesmotreno odrekao starijih, uglednih, iskusnih i politički potkovanih esdepeovaca, pa je Linić jedini preživio "kadrovsku reformu" koja rađa sve kržljavijim plodovima.
To što je vidljivije iskrsnulo smjenom Linićeve desne ruke Branka Šegona nije nešto bitno novo i jako opasno za konstelaciju odnosa u Vladi i unutar SDP-a. Pokazalo se da nije ni Milanovićev zakulisni pokušaj demontaže posljednjeg SDP-ovog "metuzalema" u lijevoj vlasti, iako je Linić čuvao Šegona koliko god je mogao. On je svom ministru bio najkorisniji operativac za najteže/najbolnije poslove u resoru državnih financija. No, Korčulanin je uhvaćen s prstima u pekmezu. Prsti privatni, a pekmez državni! Malo nezgodno.
Zbog premijerovog načina i tona kojim je s TV-ekrana naredio smjenu, Linić se opravdano uvrijedio i ponudio ostavku. Doduše, podalje od oka i uha javnosti, jer je znao da neće biti prihvaćena. Linić je previše ozbiljan, marljiv i iskusan političar, sportaši bi rekli "ima dosta utakmica u nogama", da ne bi bio svjestan koliko vrijedi i Milanoviću, i Vladi, i SDP-u i građanima. Nije slučajno drugi na rejting listi deset najpopularnijih političara u zemlji, znatno ispred Milanovića. Jedini je ministar u Vladi koji, dokazano, radi od jutra do mraka, koji u malom prstu ima sve tajne svog posla, vrhunski je profesionalac i zaslužan stranački vojnik te jedini koji u Vladi ima rezultate. Stječe se dojam da ostali ministri samo statiraju, manekenski glumataju da nešto rade i blamiraju se izjavama za javnost.
Cijela Vlada kao da živi na Marsu, sama sebe hvali, a već više od 70 posto građana smatra da vodi zemlju "u pogrešnom smjeru". Dvije godine se nešto obećava, traži strpljenje i štednja do iznemoglosti, a ljudi žive na rubu izdržljivosti. Ministri, pa i sam premijer Milanović, danas govore jedno, sutra drugo, zatim opovrgavaju ono od jučer i govore nešto treće... Nepodnošljiva politička kakofonija koja se ne da trpjeti u normalnoj zemlji i kakvu si ne bi smjela dopustiti ni jedna ozbiljna vlast. Razgovaraju li ti ljudi jedan s drugim i svi zajedno, vole se ili ne vole? Građana se ne tiče, što kažu Kinezi, je li mačka crna ili bijela, važno je da lovi miševe. Naša mačka iz Banskih dvora, na podsmijeh razočarane javnosti, umjesto da lovi miševe, zabavlja se poigravanjem vlastitim repom, premijer i ministri neuljudno se svađaju s novinarima i gube živce čim ih se pita što su radili dvije godine, kad nemaju rezultate. Je li premijer Milanović problem koalicijske vlasti, ili nesposobni ministri?
Slavko Linić jest zapaljivi sangvinik i otresit prema novinarima i političkim suparnicima za koje procijeni da ga provociraju, ali je discipliniran i neće se pokolebati kad naleti na zid. Ta njegova narav samo naoko ne korespondira sa zatajenom ponudom ostavke, koju je priznao tek nakon višednevnog medijskog napastovanja. I, očito, prešutnog dogovora sa svojim šefom. Najnovije Linićeve izjave o "stanju redovnom" u njegovim odnosima s premijerom, što je i službena ocjena svih iz Vlade o stanju među koalicijskim partnerima, upućuje na spoznaju kako ima nešto među tom dvojicom esdepeovaca što se događa unutar četiri zida, na neki način i telepatski, što javnost vjerojatno još neko vrijeme neće znati. Rekla-kazala "ekskluzive" iz "dobro obaviještenog visokog izvora koji je želio ostati anoniman" neće ni objaviti ozbiljan medij. Jer, to nije to.
Što bi državni blagajnik profitirao zaoštravanjem odnosa s premijerom i tvrdoglavim inatom: "Milanoviću, ako ne možemo zajedno, ja se mogu i povući"? Stranačko članstvo i javnost pročitali bi njegov uzmak kao kukavičluk, jer dezertira u najkritičnijem trenutku. Treba donijeti rebalans državnog proračuna po paprenoj direktivi iz Bruxellesa u postupku prekomjernog deficita. Hrvatska je na Tantalovim mukama zbog nešto više od sedam milijardi kuna. Gdje iscijediti toliki novac? Linić nije karakter koji bi otrpio kukavičluk. Da se povukao sada, uskratio bi si aktivniju ulogu u stranačkom kadroviranju, kad Milanović izgubi potporu kao šef SDP-a i premijer. Recimo, nakon još jednog izbornog debakla. Na europarlamentarnim izborima u svibnju, na iznuđenim prijevremenim ili redovnim parlamentarnim izborima iduće godine. Ne dogodi li se u međuvremenu nešto jako pozitivno za SDP i premijera - a to je zapravo samo teorijski moguće! - Milanovićevi izgledi za neslavan politički odlazak vrlo su realni.
Sada je jasno da ministar financija neće reći "adio" Vladinoj momčadi ni nakon rebalansa državnog proračuna. Premijer će možda ovih dana, makar kakvom usputnom drajf-opaskom, staviti točku na i Linićevom viđenju vlastitog roka trajanja u Ministarstvu financija. Možda i neće, što ne bi bilo neočekivano. Kad se logički probave svi argumenti za i protiv državnog blagajnika, a premijer nije amater u toj računici, Milanović nema boljeg ministra financija od Slavka Linića. Njegovim eventualnim eliminiranjem iz svoje ekipe objesio bi si mlinski kamen oko vrata i politički se utopio zajedno sa svim svojim ministrima, koji ni znanjem, ni iskustvom niti zalaganjem nisu dorasli svom poslu. Neki ni poštenjem.
Izvor: h-alter
