[caption id="attachment_113286" align="alignleft" width="460"] Zagreb 22.09.2014 NOVOSTI
-U ime obitelji,tiskovna Željka Markić
snimio Denis Lovrović[/caption]
Protekli tjedan doista nije bio najuspješniji u javnom životu Željke Markić, predsjednice udruge U ime obitelji. Pedagoške pljuske pljuštale su po njoj iz dana u dan. To su one pljuske koje je utemeljitelj sovjetske (normativno) humanističke pedagogije, Anton Semjonovič Makarenko (1888.-1939.) odobravao kao odgojnu mjeru u cilju stvaranja svestrane, slobodne i društveno odgovorne ličnosti. Po Makarenku (koji nije bio član KPSS-a) takvu ličnost ne može odgojiti obitelj sama, pogotovo ne bigotna, klerikalizirana i disfunkcionalna obitelj. Cjelovitu osobu, vjerovao je Makarenko, može odgojiti jedino razotuđeno solidarno društvo jednakosti i ravnopravnosti. E, takve su se pljuske, nekom čudnom koincidencijom, sručile prošlog tjedna na rumene obraze gospođe Markić.
Najprije ju je u HRT-ovom Otvorenom 16. siječnja pitanjem tko u Hrvatskoj širi govor mržnje ošamarila ministrica kulture Nina Obuljen-Koržinek, dobacivši da prestane manipulirati hrvatskom javnošću. Sljedećeg dana, sutkinja Općinskog kaznenog suda u Zagrebu (nepravomoćno) je Željku Markić proglasila krivom zbog klevetanja Mime Simić, a onda je udruga Domino podnijela DORH-u prijavu protiv Markić optuživši je za prevaru pri dobivanju trogodišnje institucionalne potpore od Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva. I to u iznosu od 139.280 kuna godišnje (zapamtite molim vas ovu brojku i pomnožite sa tri). Na kraju tjedna „zakucao“ joj je još i Oliver Frljić svojom inscenacijom Pirandellovog komada „Šest likova traži autora“ u satiričkom kazalištu Kerempuh. Taj dramski tekst iz 1921. godine koji slovi kao metatekst i prethodnica teatra apsurda jer do krajnjih granica rastače odnos teatarske fikcije i stvarnosti, ali i zbiljnosti samog teatra, u Frljićevom je čitanju djelovao kao da je pisan baš za njega. I to neovisno o standardnoj Frljićevoj angažiranoj poetici u kojoj realno uvodi u teatar, a teatar izvodi na ulicu, angažirajući usput „naturščike“ iz stvarnog svijeta politike, malograđanštine, povijesnih falsifikata i sveprisutne hipokrizije. Kao po nalogu aktualnog trenutka dramska okosnica Pirandellovog teksta je upravo obitelj i to ona izgubljena, disfunkcionalna, bigotna, u čije ime i u kazalištu i izvan njega odjekuju melodije fašizma i bubnjevi rata. Pa će se tako na sceni, uz čitavu plejadu likova koji šeću našom stvarnošću (biskup Mile Bogović, Velimir Bujanec, Josip Klemm, Marko Perković Thompson, Zlatko Hasanbegović, Dario Kordić) naći i Željka Markić – u ime obitelji.
Ova, vjerojatno ipak sasvim slučajna akumulacija razotkrivanja lika i djela Ž. Markić, nameće još jedno meta-pitanje: kako je i zašto njeno djelovanje već godinama, u ime obitelji, uspješno, dok vodi križarske ratove protiv temeljnih prava, građanskih sloboda i socijalne uključenosti nekih društvenih skupina (žena, Srba, osoba homoseksualne orijentacije)? A sve to unatoč evidentnom (sada je i sudski potvrđeno) klevetanju, podmetanju, falsifikatima?
Mnogi smatraju da ta liječnica bliska moćnim crkvenim i ekstremno desnim političkim krugovima, vlasnica obiteljske farmaceutske firme, dakle grane industrije čija je profiterska orijentacija jedno od reprezentativnih mjesta neoliberalnog kapitalizma, uspijeva upravo zahvaljujući takvom zaleđu notorne sprege kapitala, politike i klera. Što i nije upitno. No, uz sve to, gđa. Markić vlada jednom vještinom koju većina ljudi iz tog miljea ne posjeduje, ili barem ne barata njome tako vješto. Osim što uporno javnosti prezentira „alternativne činjenice“, poluistine i krive informacije, o čemu je Faktograf nedavno objavio dokaze, gđa. Markić koristi diskurs koji bi mogao poslužiti kao školski primjer gebelsovske propagande i čija je formula odavno definirana: 100 puta ponovljene laži, lansirane kroz manipulativni i obmanjujući govor, postaju istine. Jer djeluju uvjerljivo. Da bi djelovale uvjerljivo omogućava društveni kontekst i atmosfera koji takvu retoriku podupiru. U medijski i sociolingvistički pismenijim sredinama takav se govor analizira i denuncira na dnevnoj bazi: u medijima, na sveučilišnim seminarima, kroz javne nastupe političara, struke i čitave liberalne i progresivne javnosti. Ali ne i kod nas. Sa Željkom Markić u koštac se uglavnom hvataju organizacije civilnog društva koje su i glavna meta njenih obmanjivanja, liberalni mediji, poneki slobodno misleći intelektualac/intelektualka. Nikada, ili barem nedovoljno glasno, nije se oglasilo neko državno tijelo, neki umjereni političar iz vladajuće koalicije, pa čak ni iz opozicije. Dapače, ministrica obitelji, demografije i mladih Nada Murganić tjera vodu na njen mlin kad kazneno djelo nasilja u obitelji i nanošenje teških tjelesnih ozljeda proglašava privatnom aferom i običajnim pravom. Premijer Plenković sintagmu „rodna ideologija“ u javnosti koristi kao neproblematičan termin i najavljuje daljnju raspravu po tom pitanju, iako bi morao znati bolje. Neovisno o dobroj argumentaciji njenih glasnih kritičara i oponenata, domišljatim metaforama, sarkazmu i pamfletskoj oštrini (koja i sama ponekad prelazi granice dobrog ukusa), Markić i kompanija do sad su uglavnom uspijevali u svojim namjerama. Organizirali su referendum kojim se jednom dijelu građana RH Ustavom negira ravnopravnost i jednakost. Istanbulska konvencija koja civilizirane države čini odgovornima za suzbijanje nasilja nad ženama i obvezuje ih da financijski i institucionalno osnaže mehanizme suzbijanja tog nasilja kiseli se u Vladinim ladicama već godinama. Novi (trebao bi biti i suvremeniji) zakon kojim se reguliraju reproduktivna prava žena, uključujući pobačaj, doživljava istu sudbinu. Za političku elitu očito je riječ o vrućem kestenu kojeg se ne usude niti izvaditi iz pećnice, niti baciti u hladnu vodu, već čekaju da se ohladi sam od sebe. A on nekim čudom postaje sve zažareniji.
U kontekstu ekonomske krize, nezaposlenosti, osiromašenja srednje klase, gubljenja već stečenih radničkih i manjinskih prava, uključujući prava žena, egzistencijalnog straha, neizvjesne budućnosti i masovnih globalnih migracija ekstremna desnica snalazi se kao riba u vodi. A jedno od njihovih najjačih oružja, manipulativni govor pada na plodno tlo. Posebno su prijemčive rubne, ekonomski devastirane, politički nestabilne zemlje, bez jače demokratske tradicije, poput Hrvatske. Elemente manipulativnog govora kakvim se služe Markić i epigoni moguće je taksativno nabrojati.
Pravi smisao takvog govora treba iščitavati tzv. tehnikom pomnog čitanja (close reading) i traženjem skrivenog značenja, a taj je, u ovom slučaju, kamuflaža iliberalne, antidemokratske, nacionalističke i klerikalne agende. Cui bono shvatili smo u 25 godina prisvajanja resursa i preuzimanja svih centara moći u lijepoj njihovoj.
Sve te manipulativne osobine bile su na djelu i u Otvorenom, 16. siječnja. Čitateljima predlažem da urade školsku vježbu prepoznavanja pravog značenja tog kriptiranog govora. Doduše, bilo je i adekvatnih odgovora, ali uzalud su i ministrica Obuljen- Koržinek i bivši ministar Ranko Ostojić i MUP-ov Krunoslav Borovec pokušavali Željki Markić, u ime institucija, objasniti o kakvim se mjerama radi u novoj zakonskoj inicijativi za suzbijanje govora mržnje. Među ostalim, i koja je razlika između portala zakonom definiranih kao medij (elektroničke knjige) i društvenih mreža, platformi čiji se vlasnici ne nalaze u legislativnoj domeni hrvatskog zakonodavstva. Ona je uporno i logorejično izvlačila svoje primjere “govora mržnje” koji to nisu i optuživala neke portale da vode protiv nje mrzilačku kampanju. Replika ministrice kulture kojom ju je upozorila da prestane manipulirati javnošću, važan je pomak u javnom govoru državnih dužnosnika, unatoč tome što je i sama ministrica povukla neprimjerenu, propagandno-manipulativnu usporedbu s „nedemokratskim jednostranačkim režimom prije 90-te“. Iz istih je razloga važna i presuda Općinskog kaznenog suda kojom se (nepravomoćno) Željka Markić osuđuje zbog klevete Mime Simić. Važni su jer dolaze iz središta političke i sudbene vlasti. A da takvo djelovanje ima veliku specifičnu težinu vidjelo se i po reakcijama gđe. Markić koja je izgubila kontrolu nad svojim ponašanjem i ministrici agresivno upadala u riječ. Onako kako to inače čini kad razgovara s neistomišljenicima iz civilnog društva. Iz te perspektive moglo bi se reći da je emisija bila uspješna: raskrinkala je manipulativan sloj diskursa Željke Markić. Problematičan je, međutim, ostao voditelj i urednik Otvorenog, Mislav Togonal. Njegovo moderiranje razgovora nije bilo u funkciji komunikacije, razmjene i razumijevanja već je forsirao kaos i šumove u komunikaciji, što mu je predbacio čak i MUP-ovac Borovec. Nekad poznat po ozbiljnim pripremama za jedan od rijetkih ambicioznijih političkih talk showova opstalih na HRT-u, Togonalov je voditeljski instinkt odavno podlegao političkom oportunizmu, ali i imperativu komercijalizacije javnog medija po formuli – što više kaosa i žestokih konfrontacija, umjesto razložnog govora i dijaloga. To gledaoci možda ne vole, ali gledaju.
U konačnici, nameće se i pitanje kada takav manipulativni govor prelazi u govor mržnje? Gdje je granica? Jer doista nije svaka uvreda, satirički komentar ili karikatura, koliko god toksični bili, automatski i govor mržnje. O tome je u Telegramu pisala odvjetnica Vesna Alaburić. Nacionalna zakonodavstva različito su postavila granicu između slobode govora i govora mržnje, koji ionako više ne odgovara temeljnoj svrsi javnog govora i razgovora; zato što prelazi u nasilje ili nasilje izravno provocira. U SAD-u je, kao što znamo – u emisiji se na primjer Amerike pozivao Igor Peternel iz Hrvatskog helsinškog odbora – ljestvica prvim ustavnim amandmanom postavljena vrlo visoko. Samo inflamatorni rasistički, šovinistički ili seksistički govor koji izravno poziva na nasilje ili druge protuzakonite aktivnosti može dobiti i sudsku kvalifikaciju govora mržnje. Kolokvijalno se pojam koristi mnogo učestalije. No osim što je pomalo bizarno da predstavnik HHO-a u ime neograničene slobode govora minimalizira opasnost govora mržnje, treba naglasiti da u EU stvari stoje drugačije. Povijest Evrope koja za sobom vuče historijat započinjanja dvaju svjetskih ratova i još žive traume ekstremnih oblika državno provođenog političkog nasilja i kršenja temeljnih ljudskih prava, tj. fašizma, nacizma i staljinizma, obvezuje Evropu na mnogo oprezniji pristup fenomenu govora mržnje, naročito zemlje poput Hrvatske s njenim NDH nasljeđem fašizma. Kad Željka Markić okrene pilu naopako i krene kod vlade interpelirati zbog navodnog ograničavanja slobode govora (u slučaju brisanja internetskih stranica koje su slavile osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka) ili kad po stoti puta poreznim obveznicima ulijeva u glavu sume kojima oni financiraju medije, predstave i filmove koji šire „govor mržnje“ i nisu u interesu hrvatskih građana i hrvatske kulture, onda to možda i nije izravni govor mržnje. No, elementarna sociolingvistička pismenost prepoznat će govor koji budi nacionalističke strasti i stvara mjehure mržnje prema Srbima i neistomišljenicima koji su pravi adresati njene domovinske zabrinutosti. Takvim manipulacijama gđa. Markić ne dovodi u pitanje samo famozne „umjetničke i stvaralačke slobode“, već i slobodu govora i udruživanja ciljanih skupina, a time i temeljne pretpostavke političkih sloboda. Na isti se način beskrajnim ponavljanjem nakaradnih frazetina o „ubojstvu nerođenih“ i zaštiti prava fetusa potiče mizoginija i ograničavaju slobode i prava žena. Koliko god puta ona to demantirala trepćući očima i namještajući nevino naivan izraz lica. U pravu je bio i Dragan Markovina kad je ukazao da njen zid na Fejsbuku, kao i portal Narod.hr (naslijeđen od notornog don Ante Bakovića), precizno pokazuju kako na njihove sljedbenike djeluje njena karizma. Tamo, naime, u komentarima čitatelja sve pršti od nimalo kršćanskih uvreda, vulgarnih dosjetki, ksenofobije i necenzuriranih strasti, pa i izravnih poziva na nasilje. Provjerila sam. Doista je apsurdno da osoba s takvim „profilom“ predbacuje Mimi Simić nedostatak vjerodostojnosti.
Apsurdan je bio i osjećaj nakon Frljićevog Pirandella kad smo se, unatoč salvama smijeha i gromoglasnom pljesku, morali upitati što je istinitije: karikirana kazališna iluzija ili gorko-kiseli okus zbilje u kojoj živimo? Nismo li svi mi nedovršeni likovi kojima manipulira neki opskurni režiser, nakon što smo sami izgubili pravo autorstva nad svojim životima?
faktograf
-U ime obitelji,tiskovna Željka Markić
snimio Denis Lovrović[/caption]
Protekli tjedan doista nije bio najuspješniji u javnom životu Željke Markić, predsjednice udruge U ime obitelji. Pedagoške pljuske pljuštale su po njoj iz dana u dan. To su one pljuske koje je utemeljitelj sovjetske (normativno) humanističke pedagogije, Anton Semjonovič Makarenko (1888.-1939.) odobravao kao odgojnu mjeru u cilju stvaranja svestrane, slobodne i društveno odgovorne ličnosti. Po Makarenku (koji nije bio član KPSS-a) takvu ličnost ne može odgojiti obitelj sama, pogotovo ne bigotna, klerikalizirana i disfunkcionalna obitelj. Cjelovitu osobu, vjerovao je Makarenko, može odgojiti jedino razotuđeno solidarno društvo jednakosti i ravnopravnosti. E, takve su se pljuske, nekom čudnom koincidencijom, sručile prošlog tjedna na rumene obraze gospođe Markić.
Najprije ju je u HRT-ovom Otvorenom 16. siječnja pitanjem tko u Hrvatskoj širi govor mržnje ošamarila ministrica kulture Nina Obuljen-Koržinek, dobacivši da prestane manipulirati hrvatskom javnošću. Sljedećeg dana, sutkinja Općinskog kaznenog suda u Zagrebu (nepravomoćno) je Željku Markić proglasila krivom zbog klevetanja Mime Simić, a onda je udruga Domino podnijela DORH-u prijavu protiv Markić optuživši je za prevaru pri dobivanju trogodišnje institucionalne potpore od Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva. I to u iznosu od 139.280 kuna godišnje (zapamtite molim vas ovu brojku i pomnožite sa tri). Na kraju tjedna „zakucao“ joj je još i Oliver Frljić svojom inscenacijom Pirandellovog komada „Šest likova traži autora“ u satiričkom kazalištu Kerempuh. Taj dramski tekst iz 1921. godine koji slovi kao metatekst i prethodnica teatra apsurda jer do krajnjih granica rastače odnos teatarske fikcije i stvarnosti, ali i zbiljnosti samog teatra, u Frljićevom je čitanju djelovao kao da je pisan baš za njega. I to neovisno o standardnoj Frljićevoj angažiranoj poetici u kojoj realno uvodi u teatar, a teatar izvodi na ulicu, angažirajući usput „naturščike“ iz stvarnog svijeta politike, malograđanštine, povijesnih falsifikata i sveprisutne hipokrizije. Kao po nalogu aktualnog trenutka dramska okosnica Pirandellovog teksta je upravo obitelj i to ona izgubljena, disfunkcionalna, bigotna, u čije ime i u kazalištu i izvan njega odjekuju melodije fašizma i bubnjevi rata. Pa će se tako na sceni, uz čitavu plejadu likova koji šeću našom stvarnošću (biskup Mile Bogović, Velimir Bujanec, Josip Klemm, Marko Perković Thompson, Zlatko Hasanbegović, Dario Kordić) naći i Željka Markić – u ime obitelji.
Ova, vjerojatno ipak sasvim slučajna akumulacija razotkrivanja lika i djela Ž. Markić, nameće još jedno meta-pitanje: kako je i zašto njeno djelovanje već godinama, u ime obitelji, uspješno, dok vodi križarske ratove protiv temeljnih prava, građanskih sloboda i socijalne uključenosti nekih društvenih skupina (žena, Srba, osoba homoseksualne orijentacije)? A sve to unatoč evidentnom (sada je i sudski potvrđeno) klevetanju, podmetanju, falsifikatima?
Mnogi smatraju da ta liječnica bliska moćnim crkvenim i ekstremno desnim političkim krugovima, vlasnica obiteljske farmaceutske firme, dakle grane industrije čija je profiterska orijentacija jedno od reprezentativnih mjesta neoliberalnog kapitalizma, uspijeva upravo zahvaljujući takvom zaleđu notorne sprege kapitala, politike i klera. Što i nije upitno. No, uz sve to, gđa. Markić vlada jednom vještinom koju većina ljudi iz tog miljea ne posjeduje, ili barem ne barata njome tako vješto. Osim što uporno javnosti prezentira „alternativne činjenice“, poluistine i krive informacije, o čemu je Faktograf nedavno objavio dokaze, gđa. Markić koristi diskurs koji bi mogao poslužiti kao školski primjer gebelsovske propagande i čija je formula odavno definirana: 100 puta ponovljene laži, lansirane kroz manipulativni i obmanjujući govor, postaju istine. Jer djeluju uvjerljivo. Da bi djelovale uvjerljivo omogućava društveni kontekst i atmosfera koji takvu retoriku podupiru. U medijski i sociolingvistički pismenijim sredinama takav se govor analizira i denuncira na dnevnoj bazi: u medijima, na sveučilišnim seminarima, kroz javne nastupe političara, struke i čitave liberalne i progresivne javnosti. Ali ne i kod nas. Sa Željkom Markić u koštac se uglavnom hvataju organizacije civilnog društva koje su i glavna meta njenih obmanjivanja, liberalni mediji, poneki slobodno misleći intelektualac/intelektualka. Nikada, ili barem nedovoljno glasno, nije se oglasilo neko državno tijelo, neki umjereni političar iz vladajuće koalicije, pa čak ni iz opozicije. Dapače, ministrica obitelji, demografije i mladih Nada Murganić tjera vodu na njen mlin kad kazneno djelo nasilja u obitelji i nanošenje teških tjelesnih ozljeda proglašava privatnom aferom i običajnim pravom. Premijer Plenković sintagmu „rodna ideologija“ u javnosti koristi kao neproblematičan termin i najavljuje daljnju raspravu po tom pitanju, iako bi morao znati bolje. Neovisno o dobroj argumentaciji njenih glasnih kritičara i oponenata, domišljatim metaforama, sarkazmu i pamfletskoj oštrini (koja i sama ponekad prelazi granice dobrog ukusa), Markić i kompanija do sad su uglavnom uspijevali u svojim namjerama. Organizirali su referendum kojim se jednom dijelu građana RH Ustavom negira ravnopravnost i jednakost. Istanbulska konvencija koja civilizirane države čini odgovornima za suzbijanje nasilja nad ženama i obvezuje ih da financijski i institucionalno osnaže mehanizme suzbijanja tog nasilja kiseli se u Vladinim ladicama već godinama. Novi (trebao bi biti i suvremeniji) zakon kojim se reguliraju reproduktivna prava žena, uključujući pobačaj, doživljava istu sudbinu. Za političku elitu očito je riječ o vrućem kestenu kojeg se ne usude niti izvaditi iz pećnice, niti baciti u hladnu vodu, već čekaju da se ohladi sam od sebe. A on nekim čudom postaje sve zažareniji.
Potraga za skrivenim značenjem
U kontekstu ekonomske krize, nezaposlenosti, osiromašenja srednje klase, gubljenja već stečenih radničkih i manjinskih prava, uključujući prava žena, egzistencijalnog straha, neizvjesne budućnosti i masovnih globalnih migracija ekstremna desnica snalazi se kao riba u vodi. A jedno od njihovih najjačih oružja, manipulativni govor pada na plodno tlo. Posebno su prijemčive rubne, ekonomski devastirane, politički nestabilne zemlje, bez jače demokratske tradicije, poput Hrvatske. Elemente manipulativnog govora kakvim se služe Markić i epigoni moguće je taksativno nabrojati.
- Prisvajanjem diskursa ljudskih prava (to je njima naša borba dala), taj je govor naglavačke okrenuo progresivne civilizacijske i humanističke vrednote. Umjesto da govore o pravima žena i protiv nasilja, oni govore o pravima nerođenih i fetusa, znanstveno, pravno i filozofski nejasnim entitetima. Ali to zvuči dobro ne samo sljedbenicima crkvene doktrine o „ubojstvu nerođenih“ i pobačaju kao smrtnom grijehu, nego i drugim sentimentalnim dušama. Umjesto da govore o ugroženosti i zaštiti prava manjina, kao temeljne kategorije koju štite konvencije međunarodnog prava, oni govore o ugroženosti većinskog naroda od manjina. Takvu retoriku povijest je prepoznala kao onu koja potiče i legitimizira diskriminaciju, političko nasilje, a u najdrastičnijim epizodama vodi u genocid nad manjinama u ime ugrožene većine (Židovi su ugrožavali većinske Nijemce, sudetski Nijemci bili su sredstvo manipulacije i uvertira u 2. svjetski rat, i ako baš hoćemo, Miloševićev je režim pokrenuo ratnu mašineriju u Jugoslaviji pozivajući se na ugroženost većinskog srpskog naroda i srpske manjine na Kosovu).
- Sljedeći je bitan element manipulativnog i obmanjujućeg govora verbalizam, koji lako prelazi u logoreju. Koristi se frazeologija i jezične figure u kojima pojmovi gube svoj izvorni smisao, zamjenjuju se novim, nepoznatima i time zamagljuju pravi problem, zbunjuju i javnost navode na krive zaključke, temeljem kojih se onda nude i kriva i lažna rješenja. Sintagma „rodna ideologija“ kojom su zamijenili pojmove rodne analize i rodnih studija idealan je primjer tako proizvedenog komunikacijskog šuma. Nastojanjem da se restrikcijom legalnog pobačaja pokuša popraviti demografska slika Hrvatske, eklatantan je primjer neefikasnih politika. Svakom je demografu, bez obzira na to što javno govorio, jasno da se samo povećanjem stope nataliteta, pogotovo etnički preferiranog nataliteta, niti u jednoj europskoj zemlji danas ne može preokrenuti trend demografskog pada.
- Lažne ili iskrivljeno interpretirane činjenice, selektivne informacije, hiperbolične jezične fraze, visoko emotivno nabijene riječi i sintagme (školski je primjer dosjetka koju ovih dana slušamo od Zlatana Hasanbegovića, tj. da se „politička korektnost pretvara u ideološku toljagu i instrument cenzure“ ) – sve su to figure zavodljivog diskursa kojim se falsificira stvarnost, nepoželjnome daje privid poželjnog, govori jedno, a misli drugo.
Pravi smisao takvog govora treba iščitavati tzv. tehnikom pomnog čitanja (close reading) i traženjem skrivenog značenja, a taj je, u ovom slučaju, kamuflaža iliberalne, antidemokratske, nacionalističke i klerikalne agende. Cui bono shvatili smo u 25 godina prisvajanja resursa i preuzimanja svih centara moći u lijepoj njihovoj.
Gdje je granica govora mržnje?
Sve te manipulativne osobine bile su na djelu i u Otvorenom, 16. siječnja. Čitateljima predlažem da urade školsku vježbu prepoznavanja pravog značenja tog kriptiranog govora. Doduše, bilo je i adekvatnih odgovora, ali uzalud su i ministrica Obuljen- Koržinek i bivši ministar Ranko Ostojić i MUP-ov Krunoslav Borovec pokušavali Željki Markić, u ime institucija, objasniti o kakvim se mjerama radi u novoj zakonskoj inicijativi za suzbijanje govora mržnje. Među ostalim, i koja je razlika između portala zakonom definiranih kao medij (elektroničke knjige) i društvenih mreža, platformi čiji se vlasnici ne nalaze u legislativnoj domeni hrvatskog zakonodavstva. Ona je uporno i logorejično izvlačila svoje primjere “govora mržnje” koji to nisu i optuživala neke portale da vode protiv nje mrzilačku kampanju. Replika ministrice kulture kojom ju je upozorila da prestane manipulirati javnošću, važan je pomak u javnom govoru državnih dužnosnika, unatoč tome što je i sama ministrica povukla neprimjerenu, propagandno-manipulativnu usporedbu s „nedemokratskim jednostranačkim režimom prije 90-te“. Iz istih je razloga važna i presuda Općinskog kaznenog suda kojom se (nepravomoćno) Željka Markić osuđuje zbog klevete Mime Simić. Važni su jer dolaze iz središta političke i sudbene vlasti. A da takvo djelovanje ima veliku specifičnu težinu vidjelo se i po reakcijama gđe. Markić koja je izgubila kontrolu nad svojim ponašanjem i ministrici agresivno upadala u riječ. Onako kako to inače čini kad razgovara s neistomišljenicima iz civilnog društva. Iz te perspektive moglo bi se reći da je emisija bila uspješna: raskrinkala je manipulativan sloj diskursa Željke Markić. Problematičan je, međutim, ostao voditelj i urednik Otvorenog, Mislav Togonal. Njegovo moderiranje razgovora nije bilo u funkciji komunikacije, razmjene i razumijevanja već je forsirao kaos i šumove u komunikaciji, što mu je predbacio čak i MUP-ovac Borovec. Nekad poznat po ozbiljnim pripremama za jedan od rijetkih ambicioznijih političkih talk showova opstalih na HRT-u, Togonalov je voditeljski instinkt odavno podlegao političkom oportunizmu, ali i imperativu komercijalizacije javnog medija po formuli – što više kaosa i žestokih konfrontacija, umjesto razložnog govora i dijaloga. To gledaoci možda ne vole, ali gledaju.
U konačnici, nameće se i pitanje kada takav manipulativni govor prelazi u govor mržnje? Gdje je granica? Jer doista nije svaka uvreda, satirički komentar ili karikatura, koliko god toksični bili, automatski i govor mržnje. O tome je u Telegramu pisala odvjetnica Vesna Alaburić. Nacionalna zakonodavstva različito su postavila granicu između slobode govora i govora mržnje, koji ionako više ne odgovara temeljnoj svrsi javnog govora i razgovora; zato što prelazi u nasilje ili nasilje izravno provocira. U SAD-u je, kao što znamo – u emisiji se na primjer Amerike pozivao Igor Peternel iz Hrvatskog helsinškog odbora – ljestvica prvim ustavnim amandmanom postavljena vrlo visoko. Samo inflamatorni rasistički, šovinistički ili seksistički govor koji izravno poziva na nasilje ili druge protuzakonite aktivnosti može dobiti i sudsku kvalifikaciju govora mržnje. Kolokvijalno se pojam koristi mnogo učestalije. No osim što je pomalo bizarno da predstavnik HHO-a u ime neograničene slobode govora minimalizira opasnost govora mržnje, treba naglasiti da u EU stvari stoje drugačije. Povijest Evrope koja za sobom vuče historijat započinjanja dvaju svjetskih ratova i još žive traume ekstremnih oblika državno provođenog političkog nasilja i kršenja temeljnih ljudskih prava, tj. fašizma, nacizma i staljinizma, obvezuje Evropu na mnogo oprezniji pristup fenomenu govora mržnje, naročito zemlje poput Hrvatske s njenim NDH nasljeđem fašizma. Kad Željka Markić okrene pilu naopako i krene kod vlade interpelirati zbog navodnog ograničavanja slobode govora (u slučaju brisanja internetskih stranica koje su slavile osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka) ili kad po stoti puta poreznim obveznicima ulijeva u glavu sume kojima oni financiraju medije, predstave i filmove koji šire „govor mržnje“ i nisu u interesu hrvatskih građana i hrvatske kulture, onda to možda i nije izravni govor mržnje. No, elementarna sociolingvistička pismenost prepoznat će govor koji budi nacionalističke strasti i stvara mjehure mržnje prema Srbima i neistomišljenicima koji su pravi adresati njene domovinske zabrinutosti. Takvim manipulacijama gđa. Markić ne dovodi u pitanje samo famozne „umjetničke i stvaralačke slobode“, već i slobodu govora i udruživanja ciljanih skupina, a time i temeljne pretpostavke političkih sloboda. Na isti se način beskrajnim ponavljanjem nakaradnih frazetina o „ubojstvu nerođenih“ i zaštiti prava fetusa potiče mizoginija i ograničavaju slobode i prava žena. Koliko god puta ona to demantirala trepćući očima i namještajući nevino naivan izraz lica. U pravu je bio i Dragan Markovina kad je ukazao da njen zid na Fejsbuku, kao i portal Narod.hr (naslijeđen od notornog don Ante Bakovića), precizno pokazuju kako na njihove sljedbenike djeluje njena karizma. Tamo, naime, u komentarima čitatelja sve pršti od nimalo kršćanskih uvreda, vulgarnih dosjetki, ksenofobije i necenzuriranih strasti, pa i izravnih poziva na nasilje. Provjerila sam. Doista je apsurdno da osoba s takvim „profilom“ predbacuje Mimi Simić nedostatak vjerodostojnosti.
Apsurdan je bio i osjećaj nakon Frljićevog Pirandella kad smo se, unatoč salvama smijeha i gromoglasnom pljesku, morali upitati što je istinitije: karikirana kazališna iluzija ili gorko-kiseli okus zbilje u kojoj živimo? Nismo li svi mi nedovršeni likovi kojima manipulira neki opskurni režiser, nakon što smo sami izgubili pravo autorstva nad svojim životima?
faktograf
