Da, Evropska unija se nesumnjivo promijenila. I to toliko da je čak dobrano deplasirano govoriti o poplavi evroskepticizma danas u Evropi, jer najveći evroskeptik je sama EU, teško da joj je itko u tome i izbliza ravan. To postaje jasno kad se vidi što je ostalo od temelja na kojima je EU građena.
Silovito je narastao broj evroskeptika na ovim EU izborima, tako da u hrvatskim novinama već možeš naići na tekstove u kojima se jedva skriveno zaziva lustraciju tih svatova koji su uvalili stražnjice u vodećim evropskim institucijama iako su, o sramote, za ukidanje tih institucija. Zanimljivo, nitko ne postavlja pitanje kako s tim stoji Hrvatska, i nije li malo neobično da ona, koja je već duljinom svojih skoro desetgodišnjih pristupnih pregovora s Bruxellesom etablirala sebe u jedan od bastiona evroskepticizma - odjednom ostala bez evroskeptika. Svih jedanaest hrvatskih zastupnika u novom sazivu EU parlamenta vjerni su i čedni zagovornici evropske ideje, kojima je Evropa na srcu malone kao Robertu Schumanu, pa zato njegovu znamenitu deklaraciju drže i na noćnom ormariću, a neki valjda i pod jastukom.
Dobro, ima tu Ruža Tomašić, zbog koje je HDZ imao stanovitih okapanja s centralnim komitetom evropskih narodnjaka (u novohrvatskom prijevodu "pučana"). Ali, nakon, diskretno obavljenog saslušanja i, pretpostavlja se, nešto pokajničkih riječi, to je izglađeno, pa je i ona dobila ovjereno pravo da nad obiteljskom kućom razvije plavi barjak s dvadeset i osam zlaćanih zvijezda. Dakle, i naša Ruža sada je punopravna Evropljanka, bez obzira što je Srbe u Hrvatskoj sasvim nedavno nazvala "gostima" - a zna se da je po naški svakog gosta tri dana dosta - i tu, naravno, naviru pitanja od kojih, i da hoćeš, ne možeš pobjeći. Prije svega, ako je jasno da se Tomašić nije promijenila, kao što nije, je li se onda promijenila Evropa i Unija u koju se ponosno organizirala? Ovo može izgledati malo pretenciozno pitanje, ali je odgovor toliko nedvoznačan i upečatljiv da ga se ne smije zaobići.
Da, Evropska unija se nesumnjivo promijenila. I to toliko da je čak dobrano deplasirano govoriti o poplavi evroskepticizma danas u Evropi, jer najveći evroskeptik je sama EU, teško da joj je itko u tome i izbliza ravan. Ovo će svakome postati jasno ako se prisjeti dva osnovna temelja na kojima je ona prije šezdesetak godina građena, pa zatim pogleda što je od toga danas ostalo.
Prvi temelj je antifašizam, i to antifašizam zapadnoevropske desnice, što ga izdiže iznad danas opet popularnih, a kod nas i histeričnih sumnji da je on zapravo bio zamaskirani komunizam. Drugi temelj je socijalna "država blagostanja" koja je cvala upravo u vrijeme osnivanja i formiranja ujedinjene Evrope, i kojoj ona duguje najveći prosperitet u vremenu iza Drugog svjetskog rata (isto vrijedi i za Sjedinjene Države).
Ta dva temelja danas ne izgledaju nimalo dobro, djelomično su se već i urušili ili čak izglobili iz ležišta u kojima su ukopani. Socijalnu državu danas se smatra mrtvom, a ako joj se i priznaje pravo postojanja nameće joj se eliminatoran uvjet da mora biti maksimalno jeftina, kako bi je kapital, koji se nakon propasti socijalno konkurentnog socijalizma uzdigao na razinu vrhovnog autoriteta, što manje osjećao. S antifašizmom stvari nisu baš toliko loše, ali ni puno bolje, a dobri su izgledi da bude još gore On se i dalje drži jednim od određujućih i nosivih stupova ujedinjene Evrope, ali se pod naletom ultranacionalističkih radikala klimaju i njegovi temelji, i to i u "novoj" i u "staroj Evropi", jer se drži da nije pragmatično i pametno držati ga se baš do zadnje decimale.
Ovo, doduše, još nije postalo opći trend, ali se prvenstveno kroz antiimigracijsku politiku (progon Cigana) pojavljuje čak i u zemljama koje slove kao babice zapadne demokracije (Francuska), što će se onda sigurno kapilarno preliti i drugdje. Novi zamah tome došao je nedavno u Ukrajini, gdje je Bruxelles prvi put pristao da na tlu evropskog kontinenta bude poslušni vodonoša američke imperijalne politike. Cilj joj je novim parom geopolitičkih stezaljki dovršiti okruživanje (containment) Putinove Rusije. A kako se Amerikanci u ovakvim prilikama tradicionalno služe „našim kurvinim sinovima" (počevši još tamo od Somoze u Nikaragvi i talibana u Afganistanu, do islamističkih radikala u Iraku, Libiji i Siriji, u novije vrijeme) tako je i ovaj put napravljeno.
Evropska unija natjerana da sponzorira rušenje umjereno proruske vlasti Viktora Janukoviča i na njegovo mjesto instalira prozapadnu vlast, neovisno što nju barem četvrtinom, ako ne i trećinom, čine notorni fašisti. Tako je fašizam postao umalo pa službeni dio evropskog političkog pluralizma, što se, doduše, dogodilo i u doba njemačkog ekspanzionizma uoči Drugog svjetskog rata. Ali, tada se to zbilo pod pritiskom Hitlera, čime je unaprijed bila zajamčena privremenost toga, a sada pod pritiskom Amerikanaca i njihove navodno uzorne demokracije, čime to postaje trajna činjenica s kojom treba računati barem nekoliko desetljeća unaprijed. Ali, efekti su trenutni i već se debelo osjećaju, pa je vrijeme da se vratimo novopečenim hrvatskim evrofilima tipa Tomašić, ali i Karamarka, Pavelićevog poštovatelja Kujundžića i ostalih.
Karamarko na summitu EPP-a (Foto: HDZ.hr)
Svi oni počinju se ponašati tako da ih je danas jedva moguće prepoznati. Ti ljuti ognjištari, koji do jučer ne bi dali prstohvat rodne grude ni za sva blaga u Bruxellesu, odjednom izgledaju kao oduševljeni evropejci. Toliko oduševljeni da se već počinju rugati navodno prijetvornom evropejstvu i antifašizmu SDP-a i njegovih koalicijskih partnera (tvrde da su oni pravi antifašisti, a ovi koji sebe još tako zovu su zapravo fašisti). Dobro, u vrijeme kada su digli galamu protiv Lex Perković to se i moglo razumijeti, jer se sparilo s njihovim ljutim antikomunizmom i to je čisto domaća priča. Ali ne, oni sada istupaju kao bučni advokati Bruxellesa i u svim drugim stvarima, čak optužuju Milanovićevu i druge vladajuće stranke da šire malodušnost prema EU, i ne bi začudilo da ih ubrzo počnu okrivljivati i za evroskepticizam. Naravno, ne ide im to baš sasvim od ruke, povremeno se zapetljaju i vidi se da im to pristaje, štono se kaže, kao kravi sedlo.
Tako istupaju kao žestoki zagovornici evropske dogme o štednji, kritizirajući Milanovića što oko toga navodno vrda, ali onda burno odbacuju promjene u Zakonu o radu ili racionalizaciju bolnica, iako i jedno i drugo vjerno slijedi baš nametnuti - duh štednje. Dakle, ovi hrvatski prvašići u pačjoj školi evropejstva imaju još štošta naučiti, uostalom moraju raščistiti i jesu li za ultraliberalni model u ekonomiji koji počinje prevladavati u Evropi, a i svoju ustašonostalgiju trebali bi malo prigušiti da se skladnije uklopi u novije trendove u Evropskoj uniji. Ali, sve u svemu, ići će to. Hrvatska desnica harmonično urasta u novo naginjanje udesno EU na nedjeljnim izborima i u vrijeme kada se može mirne duše reći da Bruxelles postaje glavni barjaktar evroskepticizma u Evropi.
Izvor: h-alter
Silovito je narastao broj evroskeptika na ovim EU izborima, tako da u hrvatskim novinama već možeš naići na tekstove u kojima se jedva skriveno zaziva lustraciju tih svatova koji su uvalili stražnjice u vodećim evropskim institucijama iako su, o sramote, za ukidanje tih institucija. Zanimljivo, nitko ne postavlja pitanje kako s tim stoji Hrvatska, i nije li malo neobično da ona, koja je već duljinom svojih skoro desetgodišnjih pristupnih pregovora s Bruxellesom etablirala sebe u jedan od bastiona evroskepticizma - odjednom ostala bez evroskeptika. Svih jedanaest hrvatskih zastupnika u novom sazivu EU parlamenta vjerni su i čedni zagovornici evropske ideje, kojima je Evropa na srcu malone kao Robertu Schumanu, pa zato njegovu znamenitu deklaraciju drže i na noćnom ormariću, a neki valjda i pod jastukom.
Dobro, ima tu Ruža Tomašić, zbog koje je HDZ imao stanovitih okapanja s centralnim komitetom evropskih narodnjaka (u novohrvatskom prijevodu "pučana"). Ali, nakon, diskretno obavljenog saslušanja i, pretpostavlja se, nešto pokajničkih riječi, to je izglađeno, pa je i ona dobila ovjereno pravo da nad obiteljskom kućom razvije plavi barjak s dvadeset i osam zlaćanih zvijezda. Dakle, i naša Ruža sada je punopravna Evropljanka, bez obzira što je Srbe u Hrvatskoj sasvim nedavno nazvala "gostima" - a zna se da je po naški svakog gosta tri dana dosta - i tu, naravno, naviru pitanja od kojih, i da hoćeš, ne možeš pobjeći. Prije svega, ako je jasno da se Tomašić nije promijenila, kao što nije, je li se onda promijenila Evropa i Unija u koju se ponosno organizirala? Ovo može izgledati malo pretenciozno pitanje, ali je odgovor toliko nedvoznačan i upečatljiv da ga se ne smije zaobići.
Da, Evropska unija se nesumnjivo promijenila. I to toliko da je čak dobrano deplasirano govoriti o poplavi evroskepticizma danas u Evropi, jer najveći evroskeptik je sama EU, teško da joj je itko u tome i izbliza ravan. Ovo će svakome postati jasno ako se prisjeti dva osnovna temelja na kojima je ona prije šezdesetak godina građena, pa zatim pogleda što je od toga danas ostalo.
Ruža Tomašić; Foto: HSP AS
Prvi temelj je antifašizam, i to antifašizam zapadnoevropske desnice, što ga izdiže iznad danas opet popularnih, a kod nas i histeričnih sumnji da je on zapravo bio zamaskirani komunizam. Drugi temelj je socijalna "država blagostanja" koja je cvala upravo u vrijeme osnivanja i formiranja ujedinjene Evrope, i kojoj ona duguje najveći prosperitet u vremenu iza Drugog svjetskog rata (isto vrijedi i za Sjedinjene Države).
Ta dva temelja danas ne izgledaju nimalo dobro, djelomično su se već i urušili ili čak izglobili iz ležišta u kojima su ukopani. Socijalnu državu danas se smatra mrtvom, a ako joj se i priznaje pravo postojanja nameće joj se eliminatoran uvjet da mora biti maksimalno jeftina, kako bi je kapital, koji se nakon propasti socijalno konkurentnog socijalizma uzdigao na razinu vrhovnog autoriteta, što manje osjećao. S antifašizmom stvari nisu baš toliko loše, ali ni puno bolje, a dobri su izgledi da bude još gore On se i dalje drži jednim od određujućih i nosivih stupova ujedinjene Evrope, ali se pod naletom ultranacionalističkih radikala klimaju i njegovi temelji, i to i u "novoj" i u "staroj Evropi", jer se drži da nije pragmatično i pametno držati ga se baš do zadnje decimale.
Ovo, doduše, još nije postalo opći trend, ali se prvenstveno kroz antiimigracijsku politiku (progon Cigana) pojavljuje čak i u zemljama koje slove kao babice zapadne demokracije (Francuska), što će se onda sigurno kapilarno preliti i drugdje. Novi zamah tome došao je nedavno u Ukrajini, gdje je Bruxelles prvi put pristao da na tlu evropskog kontinenta bude poslušni vodonoša američke imperijalne politike. Cilj joj je novim parom geopolitičkih stezaljki dovršiti okruživanje (containment) Putinove Rusije. A kako se Amerikanci u ovakvim prilikama tradicionalno služe „našim kurvinim sinovima" (počevši još tamo od Somoze u Nikaragvi i talibana u Afganistanu, do islamističkih radikala u Iraku, Libiji i Siriji, u novije vrijeme) tako je i ovaj put napravljeno.
Evropska unija natjerana da sponzorira rušenje umjereno proruske vlasti Viktora Janukoviča i na njegovo mjesto instalira prozapadnu vlast, neovisno što nju barem četvrtinom, ako ne i trećinom, čine notorni fašisti. Tako je fašizam postao umalo pa službeni dio evropskog političkog pluralizma, što se, doduše, dogodilo i u doba njemačkog ekspanzionizma uoči Drugog svjetskog rata. Ali, tada se to zbilo pod pritiskom Hitlera, čime je unaprijed bila zajamčena privremenost toga, a sada pod pritiskom Amerikanaca i njihove navodno uzorne demokracije, čime to postaje trajna činjenica s kojom treba računati barem nekoliko desetljeća unaprijed. Ali, efekti su trenutni i već se debelo osjećaju, pa je vrijeme da se vratimo novopečenim hrvatskim evrofilima tipa Tomašić, ali i Karamarka, Pavelićevog poštovatelja Kujundžića i ostalih.
Karamarko na summitu EPP-a (Foto: HDZ.hr)
Svi oni počinju se ponašati tako da ih je danas jedva moguće prepoznati. Ti ljuti ognjištari, koji do jučer ne bi dali prstohvat rodne grude ni za sva blaga u Bruxellesu, odjednom izgledaju kao oduševljeni evropejci. Toliko oduševljeni da se već počinju rugati navodno prijetvornom evropejstvu i antifašizmu SDP-a i njegovih koalicijskih partnera (tvrde da su oni pravi antifašisti, a ovi koji sebe još tako zovu su zapravo fašisti). Dobro, u vrijeme kada su digli galamu protiv Lex Perković to se i moglo razumijeti, jer se sparilo s njihovim ljutim antikomunizmom i to je čisto domaća priča. Ali ne, oni sada istupaju kao bučni advokati Bruxellesa i u svim drugim stvarima, čak optužuju Milanovićevu i druge vladajuće stranke da šire malodušnost prema EU, i ne bi začudilo da ih ubrzo počnu okrivljivati i za evroskepticizam. Naravno, ne ide im to baš sasvim od ruke, povremeno se zapetljaju i vidi se da im to pristaje, štono se kaže, kao kravi sedlo.
Tako istupaju kao žestoki zagovornici evropske dogme o štednji, kritizirajući Milanovića što oko toga navodno vrda, ali onda burno odbacuju promjene u Zakonu o radu ili racionalizaciju bolnica, iako i jedno i drugo vjerno slijedi baš nametnuti - duh štednje. Dakle, ovi hrvatski prvašići u pačjoj školi evropejstva imaju još štošta naučiti, uostalom moraju raščistiti i jesu li za ultraliberalni model u ekonomiji koji počinje prevladavati u Evropi, a i svoju ustašonostalgiju trebali bi malo prigušiti da se skladnije uklopi u novije trendove u Evropskoj uniji. Ali, sve u svemu, ići će to. Hrvatska desnica harmonično urasta u novo naginjanje udesno EU na nedjeljnim izborima i u vrijeme kada se može mirne duše reći da Bruxelles postaje glavni barjaktar evroskepticizma u Evropi.
Izvor: h-alter
