Foto: (AFP Photo/STR)
Hoće li za tisuću godina na nekom hrvatskom arheološkom nalazištu biti lako datirati amblem HOS-a (1941., 1991. ili 2021.)? Je li moguće da jedan narod u njegovim bitkama pokreće samo bezgranična ljubav i plemenitost, a ne i mržnja, osveta, egoizam? Je li grijeh mrziti sve hrvatske mržnje, opačine, lopovluke, zločine, sve hrvatske gluposti i neznanja, predrasude, zablude itd.?
Koliko je puta ova fraza zaparala uši mnogom čestitom građaninu ove zemlje. Ona mu je namijenjena kao verbalni metak, pravo u srce, nakon čega biva omrtvljen, diskvalificiran za svako mišljenje, za svaku raspravu, interpretaciju, vrijednosni sud. No, ako je i metak, teško je zamisliti većega ćorka. A poginuti od ćorka, priznati ćete, prilično je glupo i besmisleno. Ipak, taj ćorak iz kojega pucaju intelektualno insuficijentni pucači, lovci i snajperisti, nije bezopasan. On je smrtonosan za um i duh. On polazi od teško iskrivljenih i aberiranih premisa, od manipulacija i apstrahiranja prema kojima je “sve što je hrvatsko” apsolutno dobro, neupitno i nedodirljivo, dok je sve što na to “mrzi” po automatizmu apsolutno zlo, nedostojno života, postojanja, pa, vidjesmo, čak i konvencionalne sućuti. Zabluda je pritome toliko duboka da je gotovo komična. Samo krajnje uprošćena, infantilna psihologija može u toj mjeri pojednostaviti činjenice vlastitog identiteta, života i postojanja. Ona psihologija koja ne uviđa da i u hrvatstvu, i u Hrvatima, i u Hrvatskoj postoji zlo, postoji problematičnost, nastranost, sebičnost, egoizam, mržnja… I da sve to nisu nekakve, benigne ili maligne, izrasline ili mrlje na inače djevičanski čistoj hrvatskoj puti, već elementarne čestice ugrađene u same temelje. Kao što su ugrađene u temelje svih i svega.
Teza kako je do 90-ih u povijesti ove države sve bio mrkli mrak (kojemu se, doduše iznuđeno i nevoljko, predaje i period 1941-45.), a potom je netko jako dobar, jako plemenit i jako hrvatski (jer biti hrvatski je samo po sebi vrlina) upalio svjetlo, da bi pod nebeskim sunčanim svodom ova država bila bezgrešno začeta, podvala je koju su domoljubne snage prilično uspješno uspjele poturiti čak i tzv. kritičkoj inteligenciji. Ako je to prihvaćeno, a očigledno jest, onda nije čudo da se danas o takvim pojavama i fenomenima kao što su “fašizam”, “antifašizam”, “Tito”, “Za dom spremni” itd. raspravlja na kozmetičko-dermatološki, umjesto na neurološki ili neuropsihološki način. Polazi se, dakle, od međusobno suprotstavljenih, ali zapravo vrlo sličnih postavki. S ovom državom je sve u redu, samo molim vas maknite taj “Za dom spremni”. Kod nas je sve savršeno normalno, samo, dajte molim vas, mičite tog mrtvog “maršala Tita”. Čovjek se ljubomorno zapita koliko je malo tim frontmenima svih boja potrebno za njihov miran san?
Nadovezujuća teza je, ostavimo se “daleke” prošlosti, okrenimo se Domovinskom ratu, koji je poput djevice Marije, ako ne lako porodio, ali svakako bezgrešno začeo sveto djetešce, tj. nezavisnu, demokratsku i modernu Hrvatsku. Tragedija je tim veća što takvo razumijevanje dolazi od strane povjesničara (Hasanbegović & Co.) koji uopće ne uzimaju u obzir da se u povijesti stvari uglavnom ne začinju, niti porađaju, već se teško grade i izgrađuju. Grade se i planski i stihijski, i dugotrajno i u hipu, i svjesno i nesvjesno, i iskustveno i bez iskustva, i milom i silom, svakako i svakovrsno, samo baš nikada – bezgrešno. I u pravilu ostaju nedovršene. Tako su i ova država i društvo posljedica procesa dugog trajanja i vrludavo-mučne izgradnje, koja nikada ne završava. Pritom su problemi, kontroverze, mane (i grijesi) ugrađeni u svaku fazu te izgradnje. Uključujući i same temelje. Temelje u koje kao da se, opet uslijed nekog prešutnog lijevo-desnog dogovora, ne smije dirati. No upravo je pitanje temelja ono iz kojega nastaju i izviru svi kasniji problemi. Na kojim je uopće zasadama ova država stvorena? Jesu li to srednjovjekovni knezovi i kraljevi, Antemurale Christianitatis, je li to ZAVNOH, je li to “Za dom spremni”, je li Domovinski rat, je li liberalna demokracija? Tko ima najveće zasluge za modernu hrvatsku naciju, Josip (Franjo) Broz, Franjo Tuđman ili Franjo Kuharić (kako, po prilici, dokazuje Darko Hudelist)? Ima li tko među njima natpolovični udio ili su sva tri konstitutivna? Pritome bi trebalo poći od stvarnoga stanja, a ne onoga kako netko smatra da bi trebalo biti. Mogu li razne proklamacije, deklaracije, pa i nekakav hrvatski Ustav, u tom smislu, biti prvorazredni izvor? Je li, po svojim konzekvencama, stvarniji ustavno (ne)proklamirani antifašizam ili ustavno pravo svakog građanina na rad, slobodu, ljudsko dostojanstvo itd.? Hoće li budućim generacijama biti dovoljno uzeti tu malu knjižicu pa da odgonetnu realnost u kojemu je hrvatsko društvo živjelo na kraju 20. i početku 21. stoljeća? Hoće li za tisuću godina na nekom hrvatskom arheološkom nalazištu biti lako datirati amblem HOS-a (1941., 1991. ili 2021.)? Je li moguće da jedan narod u njegovim bitkama pokreće samo bezgranična ljubav i plemenitost, a ne i mržnja, osveta, egoizam? Je li grijeh mrziti sve hrvatske mržnje, opačine, lopovluke, zločine, sve hrvatske gluposti i neznanja, predrasude, zablude itd.?
Neka i uz ovakav patos, ali ovo su prava pitanja za hrvatske intelektualce, pa i povjesničare, koji, sada već predugo, ostaju mahom kozmetičari i dermatolozi, nastojeći potisnuti simptome dubokih poremećaja kako bi uživali u pogledu na svoje vlastite uobrazilje, umjesto da bez zadrške dijagnosticiraju i zarezuju u problematično i bolesno društveno tkivo.
tacno
Hoće li za tisuću godina na nekom hrvatskom arheološkom nalazištu biti lako datirati amblem HOS-a (1941., 1991. ili 2021.)? Je li moguće da jedan narod u njegovim bitkama pokreće samo bezgranična ljubav i plemenitost, a ne i mržnja, osveta, egoizam? Je li grijeh mrziti sve hrvatske mržnje, opačine, lopovluke, zločine, sve hrvatske gluposti i neznanja, predrasude, zablude itd.?
Koliko je puta ova fraza zaparala uši mnogom čestitom građaninu ove zemlje. Ona mu je namijenjena kao verbalni metak, pravo u srce, nakon čega biva omrtvljen, diskvalificiran za svako mišljenje, za svaku raspravu, interpretaciju, vrijednosni sud. No, ako je i metak, teško je zamisliti većega ćorka. A poginuti od ćorka, priznati ćete, prilično je glupo i besmisleno. Ipak, taj ćorak iz kojega pucaju intelektualno insuficijentni pucači, lovci i snajperisti, nije bezopasan. On je smrtonosan za um i duh. On polazi od teško iskrivljenih i aberiranih premisa, od manipulacija i apstrahiranja prema kojima je “sve što je hrvatsko” apsolutno dobro, neupitno i nedodirljivo, dok je sve što na to “mrzi” po automatizmu apsolutno zlo, nedostojno života, postojanja, pa, vidjesmo, čak i konvencionalne sućuti. Zabluda je pritome toliko duboka da je gotovo komična. Samo krajnje uprošćena, infantilna psihologija može u toj mjeri pojednostaviti činjenice vlastitog identiteta, života i postojanja. Ona psihologija koja ne uviđa da i u hrvatstvu, i u Hrvatima, i u Hrvatskoj postoji zlo, postoji problematičnost, nastranost, sebičnost, egoizam, mržnja… I da sve to nisu nekakve, benigne ili maligne, izrasline ili mrlje na inače djevičanski čistoj hrvatskoj puti, već elementarne čestice ugrađene u same temelje. Kao što su ugrađene u temelje svih i svega.
Teza kako je do 90-ih u povijesti ove države sve bio mrkli mrak (kojemu se, doduše iznuđeno i nevoljko, predaje i period 1941-45.), a potom je netko jako dobar, jako plemenit i jako hrvatski (jer biti hrvatski je samo po sebi vrlina) upalio svjetlo, da bi pod nebeskim sunčanim svodom ova država bila bezgrešno začeta, podvala je koju su domoljubne snage prilično uspješno uspjele poturiti čak i tzv. kritičkoj inteligenciji. Ako je to prihvaćeno, a očigledno jest, onda nije čudo da se danas o takvim pojavama i fenomenima kao što su “fašizam”, “antifašizam”, “Tito”, “Za dom spremni” itd. raspravlja na kozmetičko-dermatološki, umjesto na neurološki ili neuropsihološki način. Polazi se, dakle, od međusobno suprotstavljenih, ali zapravo vrlo sličnih postavki. S ovom državom je sve u redu, samo molim vas maknite taj “Za dom spremni”. Kod nas je sve savršeno normalno, samo, dajte molim vas, mičite tog mrtvog “maršala Tita”. Čovjek se ljubomorno zapita koliko je malo tim frontmenima svih boja potrebno za njihov miran san?
Nadovezujuća teza je, ostavimo se “daleke” prošlosti, okrenimo se Domovinskom ratu, koji je poput djevice Marije, ako ne lako porodio, ali svakako bezgrešno začeo sveto djetešce, tj. nezavisnu, demokratsku i modernu Hrvatsku. Tragedija je tim veća što takvo razumijevanje dolazi od strane povjesničara (Hasanbegović & Co.) koji uopće ne uzimaju u obzir da se u povijesti stvari uglavnom ne začinju, niti porađaju, već se teško grade i izgrađuju. Grade se i planski i stihijski, i dugotrajno i u hipu, i svjesno i nesvjesno, i iskustveno i bez iskustva, i milom i silom, svakako i svakovrsno, samo baš nikada – bezgrešno. I u pravilu ostaju nedovršene. Tako su i ova država i društvo posljedica procesa dugog trajanja i vrludavo-mučne izgradnje, koja nikada ne završava. Pritom su problemi, kontroverze, mane (i grijesi) ugrađeni u svaku fazu te izgradnje. Uključujući i same temelje. Temelje u koje kao da se, opet uslijed nekog prešutnog lijevo-desnog dogovora, ne smije dirati. No upravo je pitanje temelja ono iz kojega nastaju i izviru svi kasniji problemi. Na kojim je uopće zasadama ova država stvorena? Jesu li to srednjovjekovni knezovi i kraljevi, Antemurale Christianitatis, je li to ZAVNOH, je li to “Za dom spremni”, je li Domovinski rat, je li liberalna demokracija? Tko ima najveće zasluge za modernu hrvatsku naciju, Josip (Franjo) Broz, Franjo Tuđman ili Franjo Kuharić (kako, po prilici, dokazuje Darko Hudelist)? Ima li tko među njima natpolovični udio ili su sva tri konstitutivna? Pritome bi trebalo poći od stvarnoga stanja, a ne onoga kako netko smatra da bi trebalo biti. Mogu li razne proklamacije, deklaracije, pa i nekakav hrvatski Ustav, u tom smislu, biti prvorazredni izvor? Je li, po svojim konzekvencama, stvarniji ustavno (ne)proklamirani antifašizam ili ustavno pravo svakog građanina na rad, slobodu, ljudsko dostojanstvo itd.? Hoće li budućim generacijama biti dovoljno uzeti tu malu knjižicu pa da odgonetnu realnost u kojemu je hrvatsko društvo živjelo na kraju 20. i početku 21. stoljeća? Hoće li za tisuću godina na nekom hrvatskom arheološkom nalazištu biti lako datirati amblem HOS-a (1941., 1991. ili 2021.)? Je li moguće da jedan narod u njegovim bitkama pokreće samo bezgranična ljubav i plemenitost, a ne i mržnja, osveta, egoizam? Je li grijeh mrziti sve hrvatske mržnje, opačine, lopovluke, zločine, sve hrvatske gluposti i neznanja, predrasude, zablude itd.?
Neka i uz ovakav patos, ali ovo su prava pitanja za hrvatske intelektualce, pa i povjesničare, koji, sada već predugo, ostaju mahom kozmetičari i dermatolozi, nastojeći potisnuti simptome dubokih poremećaja kako bi uživali u pogledu na svoje vlastite uobrazilje, umjesto da bez zadrške dijagnosticiraju i zarezuju u problematično i bolesno društveno tkivo.
tacno
