Pred našim očima, a da toga u kaosu suvremenog svijeta nismo niti svjesni, kroz sučeljavanje pomorskih sila SAD-a i Velike Britanije i cijelog zapadnog vojnog i političkog bloka s kontinentalnim silama Rusijom i Kinom odvija se velika bitka za kontrolu središnje svjetske kopnene mase – Euroazije i njenog europskog središta, Istočne Europe. Ta, na prvi pogled teško vidljiva šira slika ukupnosti trenutačnih svjetskih sukoba, odredit će povijest 21. stoljeća na isti način kako su veliki svjetski ratovi odredili 20. stoljeće.

Pitanje je samo trenutka kada će pokrenuti sukob geopolitičkih divova, Zapada s Rusijom na europskoj strani i usporedno Zapada s Kinom na azijskoj strani Euroazije razviti puni potencijal prerastanja u globalni ratni obračun – bitku svih bitaka.

Još davne 1904. godine britanski geopolitičar Sir Halford Mackinder, jedan od utemeljitelja geopolitike, u svojoj knjizi  “The Geographical Pivot of History” praktički je anticipirao ratove koji će se voditi za kontrolu središnjega svjetskog kopna Euroazije  i njegovog  srca – „Heartlanda“. Ustvrdio je, tada, da je u središtu Euroazije strateški smještena regija s ogromnim resursima, koja bi, ukoliko dođe pod nadzor jedne ili skupine sila mogla biti temelj novog Svjetskog carstva“. Profesor strategije na U.S. Naval War College, James Kurth ustvrdio je u svome članku za Foreign Affairs da su „bila potrebna dva svjetska rata i jedan hladni rat kako bi se spriječilo da to Mackinderovo proročanstvo postane stvarnost“.





Mackinderove riječi “onaj tko vlada Istočnom Europom vlada  Heartlandom; Tko vlada Heartlandom vlada  Svjetskim otokom; Tko vlada Svjetskim otokom vlada  svijetom” odzvanjaju i danas labirintima moći najmoćnijih sila svijeta. A u središtu Mackinderova  Heartlanda koji određuje tko vlada „ svjetskim otokom“ odnosno cijelim Euroazijskim prostorom je- Istočna Europa.

Mackinder  je bio daleko ispred svoga vremena i predvidio je sva ključna strateška pitanja koja su dominirala 20. stoljećem. U Prvom i Drugom svjetskom ratu Njemačka je, privremeno, u Istočnoj Europi  i Heartlandu  postigla ogromne teritorijalne dobitke na štetu Ruskog carstva i kasnije SSSR-a. U prvom sukobu Rusko carstvo je poraženo od Njemačke, ali nakon njemačkoga gubitka rata Zapadne sile koje su kreirale Versailleski poredak  natjerale  su Njemačku na odustajanje od svih teritorijanih dobitaka koja je postigla temeljem pobjede nad Rusijom i njemačko-ruskog sporazuma iz Brest-Litovska. Prije svih, SAD i Velika Britanija nisu željele dozvoliti da Njemačka kontrolira Istočnu  Europu i time  Mackinderov Heartland. U 2. svjetskom ratu iz istog razloga Britanija i SAD pružile su političku i vojnu potporu sovjetskom  totalitarnom režimu kako bi ponovo spriječile Njemačku u stjecanju kontrole nad teritorijem i resursima koji bi mogli biti temelj za svjetsku dominaciju. Na samom početku rata, prije nego što su u njega ušle SAD, američki poluslužbeni Foreign Affairs u članku „Rat za Istočnu Europu“ iz pera Bruce Hoppera objavljenom 1. listopada 1941. godine, dakle svega 13 tjedana nakon Njemačkog napada na SSSR, nedvojbeno iskazuje stavove američke politike prema mogućnosti njemačke kontrole Mackinderova Heartlanda. Bruce Hopper u tekstu navodi: „Nacistički napad na boljševičku Rusiju okončava jednu noćnu moru, no otvara drugu. Sumornu mogućnost savezništva dvaju krila svjetske revolucije (nacional-socijalističke  i komunističke – op.a.), koja je  plašila zapadne političare uništile su Hitlerove tenkovske divizije. Međutim, umjesto prijašnjih prijetnji pojavila se nova opasnost. Sada Njemačka može preuzeti kontrolu nad materijalnim i ljudskim resursima od Češke do Himalaje i Perzijskog zaljeva i svojim osvajanjima pokoriti cijelu Aziju.“ Tekst iz Foreing Affairsa, stoga, u zaključku naglašava potrebu vojne pomoći SSSR-u kako bi se takav rasplet njemačko-sovjetskog rata spriječio.



U završnoj fazi 2. svjetskog rata SSSR je uspio ostvariti kontrolu nad Istočnom Europom ili secem Heartlanda, što je izazvalo reakciju SAD-a i Velike Britanije i novostvorene vojno-političke koalicije Zapadnih sila.  Počeo je Hladni rat.  Raspadom SSSR-a i završetkom Hladnog rata eliminirana je i ta prijetnja kontrole Istočne Europe i Heartlanda od strane jedne europske kontinentalne sile, u ovom slučaju Rusije i geopolitičke postavke vraćene su na razdoblje prije izbijanja 1. svjetskog rata, a u pogledu položaja Rusije, praktički su u velikoj mjeri vraćene na učinke sporazuma iz Brest-Litovska, s time da dobitci opet nisu pripali Njemačkoj nego cjelini zapadnog bloka.

Nadmetanje za kontrolu Mackinderova Heartlanda i Istočne Europe geopolitički je temelj ratova koji su se na tim prostorima vodili cijelo 20. stoljeće i nastavljaju voditi i u 21. stoljeću, upravo kako je predviđao Sir Halford Mackinder. Stvar je uistinu krajnje jednostavna i nema blage veze s ideološkim sukobima koji su samo krinka za gole ekonomske i geopolitičke interese. Do raspada SSSR-a i Varšavskoga ugovora Rusija je kontrolirala Istočnu Europu i time Heartland što joj je donijelo globalnu geopolitičku moć u velikoj mjeri nesrazmjernu njenoj stvarnoj ekonomskoj i političkoj moći. Nakon pada komunizma i raspada SSSR-a Rusija gubi utjecaj nad Istočnom Europom i Zapad, predvođen SAD-om i Velikom Britanijom uz asistenciju kontinentalnih europskih saveznika okupljenih u NATO-u pokušava svojim utjecajem popuniti nastali prazan prostor i ostvariti kontrolu nad Istočnom Europom i Heartlandom, a Rusija se tome opire. I to je sva mudrost naizgled kompleksnog sadržaja odnosa Zapada s Rusijom. U suštini je ponovo ogorčena borba  za kontrolu Istočne Europe i Mackinderova Heartlanda.

Bitka je to danas na europskoj strani Euroazije za Ukrajinu, Bjelorusiju, Moldaviju i prsten država oko Rusije čiji dijelovi teritorija ulaze u geopolitički okvir Istočne Europe – Azerbajdžana, Gruzije i Kazahstana.



Pomorske sile svijeta SAD i Velika Britanija sa svojim kontinentalnim europskim saveznicima ponovo se, nakon dva svjetska rata i jednog hladnog rata, sukobljavaju u još jednom novom hladnom ratu s kopnenim silama Euroazije. Ovoga puta ne s Njemačkom i Sovjetskim carstvom nego s Rusijom, a u azijskom dijelu središnjeg svjetskog kopna – s Kinom. Ulozi za sučeljene strane sudbinski su važni i malo je mjesta za bilo kakve ustupke.

Stoga uopće nije nemoguće da iz istih geopolitičkih motiva koji su pokretali dva svjetska rata i jedan hladni rat, ovaj novi asimetrični razlomljeni hladni rat preraste u novi svjetski ratni sukob. Suprotnosti interesa najmoćnijih svjetskih sila dostigli su točku bez povratka. Na europskoj strani središnjeg eurazijskog kopna  ponovo se,  kao i više puta u povijesti, preko Istočne Europe – koridora ratova ili „vražjeg pojasa“ ,kako su je nazivali Nijemci, juriša na Ural i Kavkaz. Pitanje je samo vremena kada će se angloamerička vojna moć, uz asistenciju europskih saveznika, htjeli to oni ili ne, naći ponovo pred vratima Moskve. Nova američka administracija pod predsjednikom Joe Bidenom zapravo i ne pokušava prikriti svoje namjere.

Cilje te nove bitke za europsku stranu Mackinderova Heartlanda isti je kao i za prošlih velikih ratova – kontrolirati Istočnu Europu i spriječiti bilo kakvo povezivanje europskih sila, prije svih Njemačke s Rusijom. Potrebno je ponovo isključiti bilo kakvu mogućnost da bilo koja europska sila ili skupina sila kontrolira cijelu Istočnu Europu i time cijeli Heartland. Kako je ovladavanje Rusijom do Urala još samo daleki san, američkoj i britanskoj politici cilj je izolirati Rusiju u njenom dijelu Istočne Europe  i spriječiti je u projekciji interesa izvan te zone kao i osigurati čvrstu  tampon zonu između najmoćnijih europskih sila koje mogu osigurati kontrolu Heartlanda – Njemačke i Rusije.

Tampon prema Rusiji već sada čine države Srednje Europe i Baltika predvođene Poljskom, Ukrajina iz Istočne Europe, a u budućnosti vrlo vjerojatno i Bjelorusija, Gruzija i Azerbajdžan. Ta zona razdvajanja pokušava se objediniti u učinkovitu cjelinu kroz okvir geopolitičke konstrukcije „Inicijative tri mora“ koja obuhvaća i crnomorske države Jugoistočne Europe Rumunjsku i Bugrasku. Postojanje tampon zone od Baltika do Sredozemlja prema američkim i britanskim strateškim prosudbama sprječavalo bi Rusiju u pokušajima kontrole Istočne i Jugoistočne Europe i postsovjetskoga prostora. Istovremeno, takva tampon zona onemogućava i bilo kakvo povezivanje vodećih sila u borbi za Heartland  i to nije ništa novo. Kako se može vidjeti iz članka objavljenom u Foreing Affairs od 1. listopada 1941. godine svojevremeno je i sporazum Ribbentrop-Molotov ili kako se službeno nazivao „Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Saveza Sovjetskih socijalističkih Republika“ iz 1939. godine bio noćna mora tadašnjih preostalih zapadnih demokracija -pomorskih sila  SAD-a i Velike Britanije. Napadom Njemačke na SSSR odahnuli su, a odmah potom, već u ranoj fazi njemačko-sovjetskog rata Velika Britanija i kasnije SAD krenule su pružati masivnu vojnu pomoć SSSR-u ponovo iz potrebe sprječavanja da jedna sila vlada Heartlandom, ovoga puta Njemačka ukoliko bi SSSR potonuo u poraz.



Potreba za sprječavanjem i danas aktualne mogućnosti  da jedna sila vlada Heartlandom jamči dugoročno sučeljavanje, kontinuiranu napetost i nesigurnost na europskim prostorima. Naime upravo da na vlast u Rusiji dođe zapadnoj politici sklona politička garnitura i da Rusija pri tom opstane kao država i nekim čudom mirno udovolji svemu što Zapad od nje traži, ne bi se dogodilo smirenje napetosti niti bi se uspostavila stabilnost europskog mirovnog poretka. Upravo suprotno – cijela igra bi se samo podigla na još višu i opasniju razinu i slijedilo bi novo zaoštravanje odnosa. Jednostavno zato što bi potencijalno povezivanje takve, Zapadu prihvatljive Rusije s europskim silama, posebice Njemačkom – što bio logični slijed događaja nakon takve transformacije ruske vanjske politike – ponovo otvorilo mogućnost prevlasti europskih kontinentalnih sila nad Heartlandom na štetu pomorskih sila SAD-a i Velike Britanije. Očit primjer, kojeg ruska politika ne zaboravlja, je približavanje Rusije Zapadu za  Jeljcinove ere koje je od strane američke i britanske politike uspješno minirano povlačenjem poteza usmjerenih na slabljenje Rusije kako bi se održao potrebna neravnoteža snaga. Ako ih već nisu mogli držati odvojene, bez tampona između njih, morali su oslabiti  jednu stranu. To  je  učinjeno toliko temeljito da se Rusija velikim dijelom i zbog vlastitih slabosti, ali i djelovanjem vanjskih utjecaja našla na rubu propasti i poniženja. Američki savjetnici vodili su kampanje ruskih političara, a povlašteni oligarsi s računima u zapadnim bankama pljačkali su Rusiju i iz nje izvlačili novac i bogatstva i uništavali rusku vojnu i gospodarsku moć. Ruska vojska pretrpjela je u tom razdoblju veću moralnu i materijalnu devastaciju nego za prvih udara Wehrmachta. Posljednji sovjetski čelnik Gorbačov, koji je okončao Hladni rat i osigurao  mirno razdvajanje nuklearnih snaga, tada je ispao geopolitičkim idiotom, a predsjednika Jeljcina, koji je spriječio komunistički protuudar i sačuvao nominalno demokratski ustavni poredak Rusije, nitko više nije uzimao zaozbiljno i na Zapadu su ih obojicu neskriveno ismijavali. S njima je i cijela Rusija izvrgavana ruglu. Dovoljno se samo prisjetili s kakvom zluradošću i ismijavanjem je kroz zapadne medije i državne strukture popraćena havarija ruske nuklearne podmornice „Kursk“. Bila je to državno usmjeravana propagandna oluja ismijavanja i ponižavanja. Pomorske nesreće događaju se svakodnevno , a borbeni zrakoplovi padaju diljem svijeta. Američka nuklearna podmornica  „Thresher“ potonula je kao kamen na dno Atlantika zajedno sa 129 članova posade i ukrcanih civilnih tehničara, jednako kao i francuska podmornica „Minerve“ s 52 člana posade i  to svega 60-ak kilometara od glavne francuske pomorske baze Toulon. Godinama je nisu mogli niti pronaći na morskom dnu. Prije par godina je argentinska podmornica „San Juan“ nestala s 44 člana posade. Njemačka je 70.-ih godina u nesrećama izgubila gotovo polovicu svojih zrakoplova F-104G „Starfighter“ s desecima poginulih pilota zbog čega je u Njemačkoj taj tip zrakoplova prozvan „proizvođač udovica“.  Ali ne, cijeli zapadni svijet nije odolio neukusnom i licemjernom zgražanju nad ruskom tehnologijom i likovanju zbog tragedije jedne ruske podmornice. Takve geste se čine naizgled nebitnima, ali one ipak jasno iskazuju smjer politike jedne strane prema drugoj i kreiraju duh prkosa stanovništva ponižene nacije i države.

Praktički jedino rješenje, prema onome što danas gotovo neskriveno iskazuje američka i britanska politika, bila bi disolucija Rusije na veći broj manjih državnopravnih entiteta, po mogućnosti po crtama vjerskih i etničkih podjela koje bi se međusobno sukobljavale i ne bi mogle predstavljati bilo kakvu ozbiljnu silu na prostorima Istočne Europe i Heartlanda. Slično kako je učinjeno na Bliskom istoku nakon vojne intervencije i razaranja Iraka i provedenih programiranih „događanja naroda“ kroz revolucije tzv. “arapskog proljeća“ i ratove koje su one izrodile. No, i takav razvoj nosi svoje izazove jer bi se u nastalu geopolitičku prazninu mogao ubaciti neki drugi europski hegemon, prije svih Njemačka, koja bi se zacijelo u takvom razvoju zbivanja pokušala osloboditi lanaca koje je sada sputavaju. Iz paradigme ponižene i oslabljene Rusije izronio je Putin i njegova era. Američka i britanska politika zapravo su stvorili Putina i, ruku na srce, da njegova struja ruske politike nestane sa scene našli bi se (Amerikanci i Britanci) ponovo u velikim nevoljama. Primjerice, netko, kao što je danas razvikani Navaljni, zbog svojih očitih veza s njemačkim obavještajnim službama i njemačkim političkim krugovima američkoj i britanskoj politici postao bi samo nova noćna mora i zacijelo ne bi dugo svirao na ruskoj političkoj pozornici. Zapravo je izuzetno teško pronaći odgovarajuću političku osobnost u Rusiji koja bi u potpunosti odgovarala britanskim i američkim interesima i ne bi predstavljala opasnost povezivanja s Njemačkom.

Uostalom, tu je i Poljska u igri , koja ne može sebi dozvoliti povezivanje Njemačke i Rusije i stvarati pretpostavke za svoje peto komadanje.

No, najveći problem današnjih geopolitičkih postavki i  tampon zone između europskih kontinentalnih sila  i Rusije je činjenica da države koje čine tu zonu razdvajanja nisu u poziciji kakvoj su bile za prve inicijative povezivanja tri mora pod vodstvom Poljske u razdoblju između Prvog i Drugog svjetskog rata. Danas postoji NATO savez pod američkim vodstvom u kojem su te države okupljene. One nisu samostalne sile – kakva  je primjerice Poljska bila između dvaju ratova – koje razdvajaju snage drugih sila. U njima su stacionirane američke i britanske vojne snage, pa su stoga dio jedinstvene američke i savezničke  vojne i političke koalicije snaga, koja se polako ali sigurno približava punom direktnom kontaktu s Rusijom kao suparničkom silom. Takva tampon zona ne sprječava direktni dodir konkurentskih sila nego ga, naprotiv – omogućava. Jedino što razdvaja je direktni kontakt između Njemačke i Rusije. Ukoliko saveznička koalicija predvođena Amerikom pored Ukrajine ovlada Bjelorusijom, Gruzijom i Azerbajdžanom bit će zatvoren puni krug oko Rusije.

Pitanje svih pitanja je – što će se dogoditi kada NATO predvođen SAD-om u potpunosti izbije na ruske granice. Što potom? Kakav je daljnji plan i kakva prednost se time postiže za američke i savezničke geostrateške pozicije? Pitanja su to bez jasnog odgovora.

Nije zgorega podsjetiti da je posljednji put, kada su američke vojne snage došle u direktni dodir sa sučeljenom euroazijskom silom završio ulaskom Kine u Korejski rat. Izbijanje američkih snaga na granicu Sjeverne Koreje s Kinom na rijeci Yalu  nakon uspješno izvršene kontraofenzive južnokorejskih i UN snaga predvođenih SAD-om nije rezultirao smirivanjem Kine i njezinim odustajanjem od potpore Sjevernoj Koreji nego upravo suprotno – masovnim kineskim jurišom preko granice na američke i savezničke snage. Kineski napad uspjeli su zaustaviti tek na uskom mostobranu na samom jugu Južne Koreje. Ključni razlog održanja sjevernokorejskog režima i danas je njegova uloga tampon zone između kineskih i američkih vojnih potencijala, iako u toj priči važnu ulogu igra i strah regionalnih sila od ujedinjene Koreje. Slično se dogodilo i nakon što su podjelom Poljske njemačke i sovjetske snage došle u neposredni dodir. Rat je bio neizbježan. Velike sile sučeljenih interesa ne podnose bliske vojne dodire. Oni za njih predstavljaju ne samo nezgodnu geopolitičku poziciju nego i životnu prijetnju.

Stoga je nažalost novi veliki rat lako moguć ne samo zbog ulaska sučeljenih strana u vojni dodir, što je, uostalom, bilo i stanje za trajanja prvog  Hladnoga rata, nego, prije svega, što su geopolitičke postavke na euroazijskom prostoru gotovo istovjetne onima iz 1914. i 1939. godine i s  gotovo  istim akterima.

Niti davne 1914. godine, kada je svijet bio u gospodarskom i tehnološkom usponu, niti krajem 30.-ih godina prošloga stoljeća malo tko je htio vjerovati da će sve završiti kataklizmičkim pokoljima. Ali ipak, dogodilo se upravo tako i lako je moguće dogodit će se ponovo, ukoliko geopolitičke silnice na euroazijskim prostorima djelovanjem novih  razumnih politika  nekim čudom ne promjene smjer. No, povijest se jednostavno ponavlja i geopolitičke odrednice su beznadno nepromjenjive. Određene su geografijom i nacionalnim interesima koji su praktički nepromjenjivi. Mijenja se samo tehnologija, koja  u izvjesnoj  mjeri, ali neodlučno mijenja geopolitičke postavke prostora. Povijesna iskustva govore da na razum političkih aktera ne treba previše računati. Time prije ni što nuklearno oružje nije više jamstvo da do velikog rata neće doći, kao što ni kemijsko oružje nije spriječilo 2. svjetski rat. Nitko za vrijeme njegova trajanja nije u borbama koristio kemijsko oružje, pa nema razumnog razloga da se i neki novi svjetski sukob ne vodi bez korištenja nuklearnog oružja. I takve varijante budućeg ratovanja na stolovima su vojnih i političkih stratega sila koje kreiraju našu budućnost. Bitka za srce svijeta i za Istočnu Europu polako ulazi u zonu sumraka.

Pomorske sile, SAD i Velika Britanija, pojavu europske kontinentalne sile kao hegemona Istočne Europe i time Mackinderova Heartlanda nikada neće dozvoliti. Sukobi i ratne prijetnje nastaviti će se u nedogled do novog velikog obračuna. Ovo što sada gledamo na europskom dijelu središnjeg svjetskog kopna je bitka za Istočnu Europu i samo Mackinderovo srce svijeta, koja ima potencijala odvesti svijet u novi veliki rat.

Svijet u eri globalnog geopolitičkog sučeljavanja najmoćnijih sila i aktiviranoga biološkoga rata klizi u bitku svih bitki. Pitanje je samo na koji način će se ona voditi – kao konvencionalni ratni sukob ili će to biti nešto što svijet još nije vidio.

A možda smo već duboko u onome što svijet još nije vidio.  Uostalom smrad zvijeri koja gmiže pod okriljem sukoba globalnih i regionalnih sila i biološkog  nadmetanja već se osjeća. Smrad je to nadolazeće bitke nad bitkama.

geopolitika