"Naša priča: 15 godina Attacka": Autonomna tvornica kulture, koja je nastala u jeku desetljeća obilježenog ratom, kroz nekoliko će generacija ostati upamćena kao izvorište nezavisne kulture i političkog aktivizma. Unatoč fizičkim napadima, ZAMP-ovim tužbama, nedostatku prostora za djelovanje, "Attack" posljednjih godina proživljava neka nova vremena.
"Hvala Attacku što me bacio u svijet", anonimna je poruka koju je jedan bivši član ove udruge napisao na kraju upitnika, provedenog među bivšim i sadašnjim Attackovcima i Attackovkama, koji je sastavni dio knjige Naša priča: 15 godina Attacka. U svom dugogodišnjem radu upravo je kroz zagrebačku Autonomnu tvornicu kulture, koja je nastala 1997. godine, u jeku desetljeća obilježenog ratom, prošao čitav niz danas poznatih umjetnika, glazbenika, sveučilištaraca, boraca za ljudska prava i političkih aktivista. Knjiga kroz arhivski materijal bilježi početke ovog projekta koji će kroz nekoliko generacija ostati upamćen kao izvorište nezavisne kulture i političkog aktivizma. Kako napominju Sven Cvek, Boris Koroman, Sunčica Remenar i Sanja Burlović, urednici knjige, uredništvo je željelo što objektivnije prikazati rad Attacka kroz godine. "Ono što se nama čini objektivno,
nekome drugome, tko je određeni period bio aktivan u udruzi, možda se neće činiti takvim. To je sklizak teren", objašnjava Sanja Burlović u razgovoru za H-Alter.
"Nakon toliko godina na nezavisnoj kulturnoj sceni, smisleni pregled i prezentacija rada Attacka od početka do danas činili su se kao nužan korak. Kroz Attack su prolazile različite generacije ljudi, a dobar dio onih koji danas djeluju unutar udruge nemaju doticaja s Attackom kakva je nekad bio niti su mogli, osim usmenom predajom 'starih Attakovaca i Attackovki', na jednom mjestu naći informacije o važnosti i smjeru Attackovog djelovanja u društvenom kontekstu devedesetih ili s početka stoljeća. Neraspoređenog arhivskog materijala je bilo gomilu i za nas je bilo važno usustaviti ga u cjelinu. Na arhivi dosad nije nitko radio, pa je to za nas bio izazov. Upravo taj raznoliki materijal - newsletteri, letci, plakati, tekstovi, mailing lista, majice, CD-i, fotografije - na neki način je diktirao sam format knjige", objašnjava Sunčica Remenar, članica uredništva.
Budući da su se uz Attack kroz godine vezivale različite heterogene prakse, veliki broj pojedinaca i inicijativa koji su djelovali unutar njega posljedično dijele različita sjećanja na udrugu i to ovisno o periodu u kojem su bili vezani uz nju. "Aktivno sam počeo djelovati u Attacku 1999. godine, a prije toga sam znao sudjelovati u raznim akcijama, često ne znajući o čijim je akcijama zapravo riječ. U udrugu sam došao preko časopisa Libra, kojeg sam tada uređivao zajedno s Katarinom Peović Vuković i Borisom Koromanom, s obzirom da smo zbog cenzure u zagrebačkom Studentskom centru, gdje smo prvotno radili časopis, morali naći novog izdavača", kaže Sven Cvek, koji u udruzi nije aktivan posljednjih devet godina.
Burlović je pak prvo bila dio publike Attacka, a nakon što je došla studirati u Zagreb, sve više se aktivnije uključivala u rad udruge preko žonglera s kojima je tada bila bliska. S Cvekom je zajedno radila na FAKI-ju, Festivalu alternativnog kazališnog izričaja, pri čemu su Attackovci uvijek težili da njegova zatvaranja imaju spektakularni završetak. "Postojala je grupa ljudi koja se angažirala oko spektakla, a Boris, Sven i ja smo radili s njima. U tom razdoblju nam je bilo fora da sve radimo u štihu mjuzikla", kaže Burlović koja je i danas aktivna u Attacku.
Iako je iz Zagreba, Sunčica Remenar kaže da je živjela na periferiji pa su joj se horizonti otvorili tek početkom studija. "U Attack počinjem dolaziti 1998. i to u bivšu tvornicu igračaka Biserka. U konkretan rad u udruzi uključila sam se 2000. Do tad sam sudjelovala u nekim inicijativama koje se uglavnom kreću u ili oko Attacka. Krajem devedesetih Attack je značio akciju, reakciju i provokaciju političke i društvene stvarnosti, dok se danas više okrenuo kreiranju nezavisne kulture, s naglaskom na muzičke supkulture, i krenuo putem NGO priče.
Bez obzira na to, u Attacku sam i danas", dodaje ona.
Iako nije svjedokinja djelovanja udruge u devedesetima, po onome što je u tom periodu mogla primijetiti dolazeći na različite akcije, Burlović kaže kako joj se čini da je najveća razlika između "starog" i "novog" Attacka u tome što je on u tom periodu bio jedna od rijetkih, ako ne i jedina udruga koja je u Zagrebu okupljala aktiviste i organizirala romantičarske akcije. "S druge strane, danas u gradu postoji puno različitih udruga i inicijativa koje se bave specifičnim područjima djelovanja. Što se tiče samog Attacka, čini mi se da je on danas profesionalniji, mada se to i dalje ne može uspoređivati s velikim NGO-ovima koji rade po zadanim modelima i imaju jasnu strukturu."
Do spomenute promjene dolazi nakon 2000. godine, kada osim selidbe Attacka u novi, neadekvatni podrumski prostor tvornice Jedinstvo, dolazi i do društvene promjene nakon silaska HDZ-a s vlasti, čemu je u knjizi posvećena posebna pažnja. "Sama promjena koja se u to vrijeme dogodila unutar Attacka se može sagledati kao simptom općenitije promjene na civilnoj sceni u Zagrebu. Upravo 2000. dolazi do same profesionalizacije i fragmentacije, kako ostalih udruga, tako i Attacka. Priča o Attacku je zapravo priča o nizu raspada, o odlascima ljudi koji započinju projekte u Attacku, a onda osnivaju udruge i organizacije", objašnjava Sven Cvek.
Uoči parlamentarnih izbora na kojima je pobijedila koalicija na čelu s Ivicom Račanom, veliki broj organizacija civilnog društva udružio se u inicijativu Glas 99 koja je pozivala građane da izađu na izbore, no Attack nije bio među njima. "Uoči izbora u Attackovom newsletteru izašlo je nekoliko tekstova na tu temu u kojima su autori zastupali suprotstavljena mišljenja. U udruzi je tada bilo ljudi koji su mislili da treba izaći na izbore i da će to donijeti neku bitnu promjenu, a bilo je i onih koji tu instituciju nisu prihvaćali kao nešto legitimno ili nešto što će zaista dovesti do radikalne društvene promjene", kaže Cvek. "Nisam sigurna niti kako bi danas prošao Glas 99 u Attacku, ali pretpostavljam da bi bilo isto. Iako se unutar Attacka neće svi identificirati kao anarhisti, smatram da većina i dalje ignorira izbore upravo zato jer oni ne donose nikakve stvarne promjene", dodaje Remenar.
"Dio nas smo tada bili mladi anarho pankeri koji nisu htjeli ni čuti za izbore. Na kraju smo se prošle godine priključili kampanji Glasaj protiv koja je pozivala birače da glasaju protiv na referendum kojim je u Ustav uvrštena definicija da je brak zajednica muškarca i žene. To nam je bila normalna stvar iako znamo da izlasci na birališta ne vode ničemu. Ali zbog vlastite savjesti nismo mogli ostati po strani", dodaje Sanja Burlović i ističe kako su, s druge strane, zauzimanje javnih praznih prostora i njihova prenamjena za kulturne aktivnosti i aktivnosti mladih, također jedan od modela političkog djelovanja.
"Tako možemo reći da je Attack čitavo ono vrijeme kad je bio bez prostora aktivno politički djelovao, budući da je bio uključen u druge inicijative kao što je Pravo na Grad ili Operacija grad. Danas kad imamo prostor, još uvijek se bavimo projektima koji se na neki način vezuju uz politički aktivizam, ali onaj povezan s kulturnim djelovanjem. Neki od tih projekata su Knjige za zatvorenike, programi koji se povremeno dešavaju u našem infoshopu, a imaju različiti raspon tematike od antifašizma, pitanja emigranata do ženske politike. Mislim da je i nezavisno kulturno djelovanje jedan način aktivnog političkog djelovanja, jer umjetnost je ta koja prva reagira na nepravilnosti u društvu. Većina bendova koji gostuju u našem klubu su povezani s pank subkulturom, a time i s angažiranim djelovanjem, bilo kroz svoje tekstove ili kroz aktivnosti u svojim zajednicama u kojima promoviraju sve 'postulate pank aktivizma' - vegetarijanstvo, veganstvo, straight edge, emigrantsku politiku i antifašizam."
Bez obzira kako Attack danas izgledao "na van", Remenar se slaže da udruga nikada nije raskrstila s političkim djelovanje. "Unutar Attacka još uvijek djeluju pojedinci ili kolektivi koji na ovaj ili onaj način daju političke odgovore na događanja u društvu, medijima, službenoj politici države i slično. Attack čini grupa sposobnih ljudi koji svojim rukama i idejama grade program kluba, omogućuju prostor i funkcioniranje udruge. Iako smo financirani od strane države, grada i drugih fondacija, osnova preživljavanja i realizacije ideja leži upravo na tim ljudima i 'uradi sam/a' politici. Attack je oduvijek bio upravo to - ljudi koji u njemu djeluju pa to, ovisno o interesima pojedinca da djeluje u nekom smjeru ili
području, čini i Attackovo političko ili nepolitičko djelovanje."
Kako kažu naši sugovornici, u početcima Attacka bilo je puno teže nastupati iz lijeve pozicije. "Attack je tada vrlo svjesno išao iz pozicije konfrontacije i provokacije prema tadašnjoj vlasti. Zbog toga je dolazilo do raznih problema, primjerice, do upada skinsa u prostore udruge. U dominantnoj svijesti toga vremena bili smo pozicionirani kao komunisti, četnici i anarho lezbače", kaže Cvek. U knjizi je objavljen i intervju iz Novog lista s jednim od skinheada koji je u razgovoru kazao: "Ovo je naš grad i želimo da bude čist. Među pankerima postoji manjina koja se fura na komunizam. Oni furaju petokrake, dižu tri prsta u zrak na svojim koncertima. Mi to ne volimo, kužiš, ovo je Zagreb, Hrvatska. A pedere i lezbijke naravno da ne volimo i ne želimo ih u Zagrebu... Ne šoramo mi njih jer su pankeri, nego zato jer su komunisti i četnici. Nasilje je samo krajnje rješenje."
Osim fizičkih napada, Attackovcki među najnegativnije događaje iz svoje povijesti ubrajaju raspad Attacka na dvije udruge početkom 2000. "S jedne strane je to bilo vrijeme u kojem se način funkcioniranja i financiranja civilne scene i nezavisne kulture mijenjao. Primjerice, iz Hrvatske je otišlo dosta stranih donatora koji su nam financirali hladni pogon. S druge strane, Attackov problem je bio što je morao funkcionirati u katastrofalnim uvjetima u podrumu tvornice Jedinstvo. Unatoč potpisanom ugovoru i danim obećanjima, Grad Zagreb u taj prostor nije uložio ništa. Nemoguće je bilo tamo opstati i raditi išta osim koncerata i partija. Zbog toga je dio ljudi ostale aktivnosti morao raditi negdje drugdje, najčešće doma. Osim toga, u tom su periodu u Attack počeli dolaziti i ZAMP-ovi referenti i slati nam račune zbog povrede autorskih prava. ZAMP je tako doprinio raskolu unutar udruge. U tom času je stvar pukla - dio ljudi je osnovao jednu udrugu, a u drugoj su bili oni koji su se bavili organizacijom koncerata i kazališnih predstava. To je bio i rezultat koncepcijskih razilaženja oko toga na što treba staviti naglasak u aktivnostima udruge", objašnjava Cvek.
Osim raspadanja kolektiva koji je organizirao trance Underwater overground festival nakon 2006. godine, u najteže trenutke funkcioniranja udruge zasigurno ulazi i period od 2006. do 2008. godine, kada udruga nije imala prostor za djelovanje. Posljedično, tada je došlo do osipanja članstva. "Istodobno
nam je bilo teško aktivirati mlađe ljude jer nismo imali prostor u koju su mogli dolaziti. Kako smo dosta radili muzičke programe, nekako smo na kraju ipak aktivirati i dio mlađe ekipe koja je radila na skvotiranju Lapidarija i Medike. Kada smo došli u Mediku, shvatili smo da postoji dosta novih ljudi koji nemaju iskustva djelovanja u organizaciji, a s druge strane je bilo jako malo nas starijih koji se nismo mogli nositi sa svim novim obavezama. Trebalo je proći dosta vremena da se sve ponovno uhoda", dodaje Burlović.
Što se pak najsvjetlijih trenutaka tiče, uz nezaboravne FAKI-je, na kojima je gostovao veliki broj različitih kazališnih grupa iz svijeta, Attackovci će zauvijek pamtiti Neurosong, međunarodno natjecanje za izbor najbolje pjesme izvan Europske zajednice, koje je održano u svibnju 2003. godine, mnogobrojne koncerte, radionice te javne intervencije s jasnom političkom dimenzijom. "Sve to je bilo jako nekonvencionalno i daleko od mainstreama", kaže Burlović. "Osim što ću zauvijek pamtiti nevjerojatnu zabavu, fascinira me što Attack nakon svega još uvijek postoji", zaključuje Cvek.
Izvor: h-alter
"Hvala Attacku što me bacio u svijet", anonimna je poruka koju je jedan bivši član ove udruge napisao na kraju upitnika, provedenog među bivšim i sadašnjim Attackovcima i Attackovkama, koji je sastavni dio knjige Naša priča: 15 godina Attacka. U svom dugogodišnjem radu upravo je kroz zagrebačku Autonomnu tvornicu kulture, koja je nastala 1997. godine, u jeku desetljeća obilježenog ratom, prošao čitav niz danas poznatih umjetnika, glazbenika, sveučilištaraca, boraca za ljudska prava i političkih aktivista. Knjiga kroz arhivski materijal bilježi početke ovog projekta koji će kroz nekoliko generacija ostati upamćen kao izvorište nezavisne kulture i političkog aktivizma. Kako napominju Sven Cvek, Boris Koroman, Sunčica Remenar i Sanja Burlović, urednici knjige, uredništvo je željelo što objektivnije prikazati rad Attacka kroz godine. "Ono što se nama čini objektivno,
nekome drugome, tko je određeni period bio aktivan u udruzi, možda se neće činiti takvim. To je sklizak teren", objašnjava Sanja Burlović u razgovoru za H-Alter.
"Nakon toliko godina na nezavisnoj kulturnoj sceni, smisleni pregled i prezentacija rada Attacka od početka do danas činili su se kao nužan korak. Kroz Attack su prolazile različite generacije ljudi, a dobar dio onih koji danas djeluju unutar udruge nemaju doticaja s Attackom kakva je nekad bio niti su mogli, osim usmenom predajom 'starih Attakovaca i Attackovki', na jednom mjestu naći informacije o važnosti i smjeru Attackovog djelovanja u društvenom kontekstu devedesetih ili s početka stoljeća. Neraspoređenog arhivskog materijala je bilo gomilu i za nas je bilo važno usustaviti ga u cjelinu. Na arhivi dosad nije nitko radio, pa je to za nas bio izazov. Upravo taj raznoliki materijal - newsletteri, letci, plakati, tekstovi, mailing lista, majice, CD-i, fotografije - na neki način je diktirao sam format knjige", objašnjava Sunčica Remenar, članica uredništva.
Budući da su se uz Attack kroz godine vezivale različite heterogene prakse, veliki broj pojedinaca i inicijativa koji su djelovali unutar njega posljedično dijele različita sjećanja na udrugu i to ovisno o periodu u kojem su bili vezani uz nju. "Aktivno sam počeo djelovati u Attacku 1999. godine, a prije toga sam znao sudjelovati u raznim akcijama, često ne znajući o čijim je akcijama zapravo riječ. U udrugu sam došao preko časopisa Libra, kojeg sam tada uređivao zajedno s Katarinom Peović Vuković i Borisom Koromanom, s obzirom da smo zbog cenzure u zagrebačkom Studentskom centru, gdje smo prvotno radili časopis, morali naći novog izdavača", kaže Sven Cvek, koji u udruzi nije aktivan posljednjih devet godina.
Burlović je pak prvo bila dio publike Attacka, a nakon što je došla studirati u Zagreb, sve više se aktivnije uključivala u rad udruge preko žonglera s kojima je tada bila bliska. S Cvekom je zajedno radila na FAKI-ju, Festivalu alternativnog kazališnog izričaja, pri čemu su Attackovci uvijek težili da njegova zatvaranja imaju spektakularni završetak. "Postojala je grupa ljudi koja se angažirala oko spektakla, a Boris, Sven i ja smo radili s njima. U tom razdoblju nam je bilo fora da sve radimo u štihu mjuzikla", kaže Burlović koja je i danas aktivna u Attacku.
Iako je iz Zagreba, Sunčica Remenar kaže da je živjela na periferiji pa su joj se horizonti otvorili tek početkom studija. "U Attack počinjem dolaziti 1998. i to u bivšu tvornicu igračaka Biserka. U konkretan rad u udruzi uključila sam se 2000. Do tad sam sudjelovala u nekim inicijativama koje se uglavnom kreću u ili oko Attacka. Krajem devedesetih Attack je značio akciju, reakciju i provokaciju političke i društvene stvarnosti, dok se danas više okrenuo kreiranju nezavisne kulture, s naglaskom na muzičke supkulture, i krenuo putem NGO priče.
Bez obzira na to, u Attacku sam i danas", dodaje ona.
Iako nije svjedokinja djelovanja udruge u devedesetima, po onome što je u tom periodu mogla primijetiti dolazeći na različite akcije, Burlović kaže kako joj se čini da je najveća razlika između "starog" i "novog" Attacka u tome što je on u tom periodu bio jedna od rijetkih, ako ne i jedina udruga koja je u Zagrebu okupljala aktiviste i organizirala romantičarske akcije. "S druge strane, danas u gradu postoji puno različitih udruga i inicijativa koje se bave specifičnim područjima djelovanja. Što se tiče samog Attacka, čini mi se da je on danas profesionalniji, mada se to i dalje ne može uspoređivati s velikim NGO-ovima koji rade po zadanim modelima i imaju jasnu strukturu."
Do spomenute promjene dolazi nakon 2000. godine, kada osim selidbe Attacka u novi, neadekvatni podrumski prostor tvornice Jedinstvo, dolazi i do društvene promjene nakon silaska HDZ-a s vlasti, čemu je u knjizi posvećena posebna pažnja. "Sama promjena koja se u to vrijeme dogodila unutar Attacka se može sagledati kao simptom općenitije promjene na civilnoj sceni u Zagrebu. Upravo 2000. dolazi do same profesionalizacije i fragmentacije, kako ostalih udruga, tako i Attacka. Priča o Attacku je zapravo priča o nizu raspada, o odlascima ljudi koji započinju projekte u Attacku, a onda osnivaju udruge i organizacije", objašnjava Sven Cvek.
Uoči parlamentarnih izbora na kojima je pobijedila koalicija na čelu s Ivicom Račanom, veliki broj organizacija civilnog društva udružio se u inicijativu Glas 99 koja je pozivala građane da izađu na izbore, no Attack nije bio među njima. "Uoči izbora u Attackovom newsletteru izašlo je nekoliko tekstova na tu temu u kojima su autori zastupali suprotstavljena mišljenja. U udruzi je tada bilo ljudi koji su mislili da treba izaći na izbore i da će to donijeti neku bitnu promjenu, a bilo je i onih koji tu instituciju nisu prihvaćali kao nešto legitimno ili nešto što će zaista dovesti do radikalne društvene promjene", kaže Cvek. "Nisam sigurna niti kako bi danas prošao Glas 99 u Attacku, ali pretpostavljam da bi bilo isto. Iako se unutar Attacka neće svi identificirati kao anarhisti, smatram da većina i dalje ignorira izbore upravo zato jer oni ne donose nikakve stvarne promjene", dodaje Remenar.
"Dio nas smo tada bili mladi anarho pankeri koji nisu htjeli ni čuti za izbore. Na kraju smo se prošle godine priključili kampanji Glasaj protiv koja je pozivala birače da glasaju protiv na referendum kojim je u Ustav uvrštena definicija da je brak zajednica muškarca i žene. To nam je bila normalna stvar iako znamo da izlasci na birališta ne vode ničemu. Ali zbog vlastite savjesti nismo mogli ostati po strani", dodaje Sanja Burlović i ističe kako su, s druge strane, zauzimanje javnih praznih prostora i njihova prenamjena za kulturne aktivnosti i aktivnosti mladih, također jedan od modela političkog djelovanja.
"Tako možemo reći da je Attack čitavo ono vrijeme kad je bio bez prostora aktivno politički djelovao, budući da je bio uključen u druge inicijative kao što je Pravo na Grad ili Operacija grad. Danas kad imamo prostor, još uvijek se bavimo projektima koji se na neki način vezuju uz politički aktivizam, ali onaj povezan s kulturnim djelovanjem. Neki od tih projekata su Knjige za zatvorenike, programi koji se povremeno dešavaju u našem infoshopu, a imaju različiti raspon tematike od antifašizma, pitanja emigranata do ženske politike. Mislim da je i nezavisno kulturno djelovanje jedan način aktivnog političkog djelovanja, jer umjetnost je ta koja prva reagira na nepravilnosti u društvu. Većina bendova koji gostuju u našem klubu su povezani s pank subkulturom, a time i s angažiranim djelovanjem, bilo kroz svoje tekstove ili kroz aktivnosti u svojim zajednicama u kojima promoviraju sve 'postulate pank aktivizma' - vegetarijanstvo, veganstvo, straight edge, emigrantsku politiku i antifašizam."
Bez obzira kako Attack danas izgledao "na van", Remenar se slaže da udruga nikada nije raskrstila s političkim djelovanje. "Unutar Attacka još uvijek djeluju pojedinci ili kolektivi koji na ovaj ili onaj način daju političke odgovore na događanja u društvu, medijima, službenoj politici države i slično. Attack čini grupa sposobnih ljudi koji svojim rukama i idejama grade program kluba, omogućuju prostor i funkcioniranje udruge. Iako smo financirani od strane države, grada i drugih fondacija, osnova preživljavanja i realizacije ideja leži upravo na tim ljudima i 'uradi sam/a' politici. Attack je oduvijek bio upravo to - ljudi koji u njemu djeluju pa to, ovisno o interesima pojedinca da djeluje u nekom smjeru ili
području, čini i Attackovo političko ili nepolitičko djelovanje."
Kako kažu naši sugovornici, u početcima Attacka bilo je puno teže nastupati iz lijeve pozicije. "Attack je tada vrlo svjesno išao iz pozicije konfrontacije i provokacije prema tadašnjoj vlasti. Zbog toga je dolazilo do raznih problema, primjerice, do upada skinsa u prostore udruge. U dominantnoj svijesti toga vremena bili smo pozicionirani kao komunisti, četnici i anarho lezbače", kaže Cvek. U knjizi je objavljen i intervju iz Novog lista s jednim od skinheada koji je u razgovoru kazao: "Ovo je naš grad i želimo da bude čist. Među pankerima postoji manjina koja se fura na komunizam. Oni furaju petokrake, dižu tri prsta u zrak na svojim koncertima. Mi to ne volimo, kužiš, ovo je Zagreb, Hrvatska. A pedere i lezbijke naravno da ne volimo i ne želimo ih u Zagrebu... Ne šoramo mi njih jer su pankeri, nego zato jer su komunisti i četnici. Nasilje je samo krajnje rješenje."
Osim fizičkih napada, Attackovcki među najnegativnije događaje iz svoje povijesti ubrajaju raspad Attacka na dvije udruge početkom 2000. "S jedne strane je to bilo vrijeme u kojem se način funkcioniranja i financiranja civilne scene i nezavisne kulture mijenjao. Primjerice, iz Hrvatske je otišlo dosta stranih donatora koji su nam financirali hladni pogon. S druge strane, Attackov problem je bio što je morao funkcionirati u katastrofalnim uvjetima u podrumu tvornice Jedinstvo. Unatoč potpisanom ugovoru i danim obećanjima, Grad Zagreb u taj prostor nije uložio ništa. Nemoguće je bilo tamo opstati i raditi išta osim koncerata i partija. Zbog toga je dio ljudi ostale aktivnosti morao raditi negdje drugdje, najčešće doma. Osim toga, u tom su periodu u Attack počeli dolaziti i ZAMP-ovi referenti i slati nam račune zbog povrede autorskih prava. ZAMP je tako doprinio raskolu unutar udruge. U tom času je stvar pukla - dio ljudi je osnovao jednu udrugu, a u drugoj su bili oni koji su se bavili organizacijom koncerata i kazališnih predstava. To je bio i rezultat koncepcijskih razilaženja oko toga na što treba staviti naglasak u aktivnostima udruge", objašnjava Cvek.
Osim raspadanja kolektiva koji je organizirao trance Underwater overground festival nakon 2006. godine, u najteže trenutke funkcioniranja udruge zasigurno ulazi i period od 2006. do 2008. godine, kada udruga nije imala prostor za djelovanje. Posljedično, tada je došlo do osipanja članstva. "Istodobno
nam je bilo teško aktivirati mlađe ljude jer nismo imali prostor u koju su mogli dolaziti. Kako smo dosta radili muzičke programe, nekako smo na kraju ipak aktivirati i dio mlađe ekipe koja je radila na skvotiranju Lapidarija i Medike. Kada smo došli u Mediku, shvatili smo da postoji dosta novih ljudi koji nemaju iskustva djelovanja u organizaciji, a s druge strane je bilo jako malo nas starijih koji se nismo mogli nositi sa svim novim obavezama. Trebalo je proći dosta vremena da se sve ponovno uhoda", dodaje Burlović.
Što se pak najsvjetlijih trenutaka tiče, uz nezaboravne FAKI-je, na kojima je gostovao veliki broj različitih kazališnih grupa iz svijeta, Attackovci će zauvijek pamtiti Neurosong, međunarodno natjecanje za izbor najbolje pjesme izvan Europske zajednice, koje je održano u svibnju 2003. godine, mnogobrojne koncerte, radionice te javne intervencije s jasnom političkom dimenzijom. "Sve to je bilo jako nekonvencionalno i daleko od mainstreama", kaže Burlović. "Osim što ću zauvijek pamtiti nevjerojatnu zabavu, fascinira me što Attack nakon svega još uvijek postoji", zaključuje Cvek.
Izvor: h-alter
