Foto: Bilten


Povodom “1.000 tužbi protiv novinara”, najave europske strategije za borbu protiv lažnih vijesti te inovativne definicije slobode govora koju smo u Hrvatskoj nedavno imali priliku čuti, razgovarali smo s Milanom F. Živkovićem koji je u hrvatskom Ministarstvu kulture od 2012. do 2015. godine bio odgovoran za medijsku politiku, kada je sa suradnicima pripremio Izvještaj o medijima i Nacrt prijedloga medijske politike. Po završetku mandata surađuje na različitim međunarodnim projektima koji se tiču javnog financiranja novinarstva i drugih pitanja medijske politike.

U intervjuu za jedan hrvatski dnevni list, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek iznijela je neobičnu definiciju slobode govora. Možeš li ukratko objasniti zašto je javnost reagirala na to i je li definicija koju je ministrica izrekla pokazatelj ugroženosti slobode govora u Hrvatskoj?1

Anonimnost je od pritiska štitila posebno novinare i književnike, a pravne interpretacije prepoznaju i vrijednost fokusa na poruku, umjesto pošiljatelja. Dovodi li se ona u pitanje, novinari u tome vide prijetnju pravu na zaštitu izvora, bez koje bismo, uz postojećih tisuću sudskih postupaka protiv novinara, smjesta dobili barem deset puta toliko. Međutim, slobodu medijskog izražavanja ne treba shvaćati samo kao “slobodu od” prijetnji vlade, nego i kao aktivno pravo na profesionalno novinarstvo koje je već niz godina ugroženo političkim odbijanjem da se nezavisnim medijima osiguraju kvalitetni izvori javnog financiranja. Ako se, uz uskratu prava na rad i plaću, sada ukine i pravo na novinarske pseudonime kao što su Zagorka ili George Orwell, mogli bismo se, paradoksalno, naći u sasvim “orvelovskoj” situaciji, gdje sloboda govora vrijedi samo za nekolicinu. Pretpostavljam da je ministrica željela izraziti zabrinutost opresivnim komentarima koji u internetskoj sferi nerijetko cirkuliraju anonimno. No to se veoma efikasno može riješiti tako da urednička odgovornost uključuje sve sadržaje koje objavljuju, a da se pravna definicija medija prilagodi interpretaciji Europskog suda za ljudska prava te da se proširi i na digitalne platforme kao njihove ekvivalente u internetskoj sferi. Osim toga, što ćemo s verbalnim nasiljem prema ženama ili manjinama kada ga reproduciraju “osobe s imenom i prezimenom”, na visokim položajima? Znači li to da će se i druga ljudska prava primjenjivati selektivno, tako da na mirovinu, npr., imaš pravo samo ako si “netko”? Nadam se ipak da se ministrica samo nepromišljeno izrazila, a to je onda neizbježno završilo na naslovnici.

Problematična definicija slobode govora možda svjedoči jednako takvom tretmanu medija u Ministarstvu kulture. Primjetan je novi krug deregulacije: pitanje brojnih tužbi u potpunosti je prebačeno na Ministarstvo pravosuđa, dok se strategijom borbe protiv lažnih vijesti bavi Ministarstvo vanjskih poslova. Zaklada za razvoj civilnog društva je zbog političke pristranosti izgubila pravo raspodjele skandinavskih fondova, koju uz Ministarstvo socijalne skrbi, Ministarstvo kulture pokušava prikazati odgovornim za neraspisivanje natječaja za medije zajednice, pripremanog još dok si još radio u Ministarstvu kulture.

U tim deregulacijskim nastojanjima sadašnja ministrica kulture pokazuje kontinuitet u odnosu na svog “predšasnika” Hasanbegovića. Uz želju da se bavi arhivima, on je ukidanje i one skromne potpore za novinarstvo pokušavao opravdati tako što je Ministarstvo kulture proglasio nenadležnim za medijsku politiku. Teško je reći što više odudara od nečije samopercepcije, činjenica da sadašnja ministrica nastavlja misiju svog alt-right rivala, ili to što oboje predstavljaju više ili manje originalan izraz neoliberalne vladajuće racionalnosti. Bez obzira koliko danas verbalno ratovali, ti donedavni stranački drugovi pokazuju samo dva lica u bijegu od odgovornosti za političke ishode u području. Što će biti s praktičnom primjenom temeljnih prava kao što je sloboda izražavanja? Hoće li se broj zaposlenih novinara zahvaljujući njihovoj politici povećati, ili smanjiti? Hoće li im plaće biti više ili niže? — O tim i takvim pitanjima, kao što njihov kolega iz Ministarstva financija ne propušta ponoviti ideološki pravorijek, “ipak mora odlučiti tržište”. Da ne bi bilo zabune, nije ni Vlada za koju sam svojedobno i sam radio u tom pogledu bila ništa drugačija.

No, ipak nije ona uvela kazneno djelo tzv. sramoćenja koje predstavlja jedno od uporišta pravosudne ofenzive protiv novinara. Referirajući se nedavno na to, ministrica Obuljen Koržinek propustila je spomenuti da je ta inovacija u Kazneni zakon unesena 2011., na prijedlog prethodne Vlade u kojoj je bila državna tajnica.

Nije, ali je ništa nije ni sprečavalo da ga ukine, za što poticaja od Hrvatskog novinarskog društva, pa i Ministarstva kulture, nije manjkalo. Izgleda da je te 2011. “novinare postajalo sve kompliciranije osuditi”, kako se u trenutku iskrenosti na jednoj od javnih rasprava u HND-u, povodom stupanja sporne odredbe 2013. na snagu, prisjetila određena članica radne skupine Ministarstva pravosuđa. Rezultat rada te grupe pravnih stručnjaka i političara su onih 1000 procesa koji se trenutačno i izgledno vode protiv novinara. Strukturna prisila u “tvornici sadržaja” funkcionira tako da novinarski rad pretvori u churnalistički “fuš”. S jedne strane imamo deskilling, a s druge tzv. multipraktik-novinarstvo, odnosno povećane zahtjeve u vezi tematskog dijapazona, brzine i formata isporuke. Kao da nije dovoljno to što nema potpora i poticaja za neovisno, istraživačko, kritičko novinarstvo i provjeru informacija, sada imamo i aktivno sprečavanje novinara da se bave svojim poslom. Propusti li netko od njih shvatiti smjernice autocenzure, bit će eksplicitno upozoren. Ogluši li se na upozorenje, ostat će bez posla, a ako mu ni to nekim slučajem nije dovoljno, slijedi sud. To da javna radiotelevizija tuži cijelo novinarsko društvo sugerira da nismo daleko od trenutka kad bi nas vlada mogla izvesti pred sud jer nismo glasali za nju. Oni koji prate sindikalni rad sigurno znaju da sličan problem sa sudovima već niz godina postoji u sferi radnog prava. To je prošlog ljeta kulminiralo odlukom suda, o zabrani legalno organiziranog štrajka u aviokompaniji, koja je praktično sav sindikalni rad stavila izvan zakona. Ako zaista, kako se čini, imamo posla s pravosudnom ofenzivom protiv preostalih novinarskih snaga, podjednako kao i onih sindikalnih, krajnje je vrijeme da se zapitamo o razlozima za to. Neki u tome, ne bez osnova, vide slabosti u edukaciji sutkinja i sudaca za nijanse medijskog (ili, što se toga tiče, radnog) prava, neki opću preopterećenost sudova, a neki izraz klasnog instinkta, upućujući na stratifikacijsku stvarnost u kojoj se budući pravosudni kadrovi uopće regrutiraju.

Možda su, suočeni s pooštrenom konkurencijom online, mediji postali agresivniji, a sigurno imaju manje resursa na raspolaganju za provjeru činjenica, manje vremena za odvagivanje hoće li nešto objaviti ili neće, i kudikamo manje manevarskog prostora da si dozvole taj propust. Sve to, međutim, kao i rezanje plaća i broja zaposlenih u redakcijama, pripada u sferu tržišnog natjecanja, dok je pravni okvir određen jednoglasnim uvidom političkih predstavnika — dovoljno je prisjetiti se parlamentarne rasprave o prekvalifikaciji kaznenog djela sramoćenja u “teško sramoćenje” — da je potrebno “novinare moći osuditi” bez većih pravnih komplikacija. Umjesto da se, prema preporukama uostalom i Vijeća Europe, tzv. kaznena djela protiv časti i ugleda ukinu, a eventualnu prekršajnu odgovornost snose mediji i njihovi vlasnici, najčešće se sudi individualnim novinarima. I u tome ni vlast ni opozicija ne vide ništa sporno! U nedavnom primjeru čak i Živi zid, na rubu živčanog sloma od sistematičnog cipelarenja iz političkog i medijskog mainstreama, napada novinarku ad hominem. Da se razumijemo, ne uzgajam nikakve iluzije o Živom zidu, ali barem bi jedina parlamentarna opcija koja se, ako sam dobro shvatio, ističe svojim antisistemskim gardom trebala vidjeti da im vlasnici medija — čuvara političkog mainstreama nisu frendovi kojima se, eto, maliciozna novinarka ubacila iza leđa da za malu plaću, u neplaćene prekovremene sate, na njihovim stranicama kvari jedno divno prijateljstvo.

Što misliš o najavama EU strategija za borbe protiv lažnih vijesti i medijskog dezinformiranja? Ti se termini često spominju, istovremenim pozivanjem na američke izbore na koje su navodno velik utjecaj imale ruske digitalne platforme. No, ozbiljna znanstvena istraživanja provedena na najboljim američkim znanstvenim institucijama pokazuju da lažne vijesti zapravo nisu imale takav utjecaj na ishode izbora kakav se želi prikazati.

Zanimljivo je da Vlada već godinama ignorira sva upozorenja na probleme u medijima i novinarstvu, a onda je odjednom do suza zabrinuta “lažnim vijestima”. Ako ga službeni adresanti već očigledno preuveličavaju, ne bih želio umanjivati problem, ali nije mi uvjerljiva pretpostavka da izmišljotine npr. tinejdžera iz Makedonije automatski čine veću socijalnu štetu od dezinformacija koje ustaljeno šire tradicionalni mediji. Prisjetimo se samo “vijesti” o oružju za masovno uništenje u Zaljevu ili, ovdje kod nas, nepotkupljivosti političara koji su s mainstream medijima imali tako prisne odnose da su ovi s njima objavljivali i fikcionalne intervjue. Lažne vijesti, ako pritom mislimo na objavu faktualno netočnih informacija u svrhu povećanja zarade ili političkih izgleda, na tabloidni komercijalizam, klikbejt, propagandizam političkih i oglašivačkih pokrovitelja ili, naprosto, brzinsko i površno novinarstvo (churnalism), postoje praktički oduvijek. Razlika je samo u tome što ih je politički mainstream donedavno, putem svojih veza u medijima, relativno uspješno kontrolirao, pa mu nisu ni smetale, a sada se pojavljuju i druge mogućnosti. Prije svega internet, iako privatiziran uzduž i poprijeko, i dalje pokazuje određenu “nedisciplinu”. Od toga ne treba graditi kule u oblacima, nego se usmjeriti na konkretne, obranjive ciljeve kao što je borba koja se protiv internetskog kartela vodi pod imenom mrežne neutralnosti (net neutrality), besplatna dostupnost, kvaliteta veze, izgradnja javnih online-usluga po uzoru na javne radiotelevizije itd.

Što se u stvari nalazi u srži problema medijske dezinformiranosti i kako se taj problem može riješiti?

Ispod EU-flastera fake newsa Vlada skriva mnogo ozbiljniji problem: krizu sistema komercijalnih medija koja se već ozbiljno inficirala. Poljuljana su i čvrsta, desetljećima stvarana uvjerenja da će tržište proizvesti široko informativne, kvalitetne, o pozicijama moći neovisne i na činjenicama utemeljene medije i novinarstvo. Već desetljećima je, naime, očigledno da neće. To ćemo morati sami, a oslonac na javne izvore financiranja, uz demokratizaciju načina njihove raspodjele kako bi se spriječila politička kontrola, čini se u tom pogledu poprilično razumnim pristupom. Međutim, dok se drugdje barem pokušava osmisliti aktivne medijske politike, hrvatska Vlada ne čini baš ništa. Zato joj euro-inicijativa da se “odlučno obračuna” s fake newsom valjda toliko dobro i dođe, da ostavi dojam neke aktivnosti. Prema tome, krokodilske suze za vremenima navodno vjerodostojne komunikacije “s imenom i prezimenom” znače bijeg od odgovornosti za urušavanje medijskog sustava i strah od gubitka povlaštene pozicije u njemu.

Ima li nade za novinarstvo?

Još jedna od liberalnih zabluda odnosi se na vjeru da će se novinarstvo, zbog svoje čuvene uzajamne uvjetovanosti kapitalističkom demokracijom, već nekako pojaviti ili obnoviti samo od sebe. Neće, u situacijama pojačane političke kontrole javnih medija, tamo gdje se neprofitni mediji, zbog nedostatka elementarnih sredstava, nisu uspjeli razviti, već sada imamo cijela područja geografske karte na kojima je novinarstvo praktično istrijebljeno. Međunarodna podjela rada, čini se, nije predvidjela mnogo više od onoga što si ti svojedobno nazvala klikbejt-nacionalizmom. Kada vlast na konstataciju da nema demokracije slegne ramenima, a medijsku politiku zamijeni cenzurom i sudskom prisilom, koga je za novinarstvo, barem na prvi pogled, uopće briga? Međutim, svatko tko se pokušao praktično baviti politikom brzo se morao uvjeriti da to bez novinarstva veoma teško ide. Odnosno, ako smijem pokušati preformulirati tvoje pitanje, ima li nade za političke promjene? Kratki odgovor je, naravno, pozitivan, a dulji bi podrazumijevao neophodno strpljivu izgradnju paralelnih institucija. Mislim na neku vrstu infrastrukture koja može zamijeniti dotrajale kapitalističke instalacije. Kao što štrajkaški fond ozbiljnog sindikata može zamijeniti nadnicu, tako i zajednički financirana redakcija može osigurati novinarstvo neophodno da određena grupa u političkom smislu preživi. Da ne ispadne kako promoviram crowdfunding, možda i porez možemo smatrati, umjesto despotskog harača, nešto sofisticiranijim izrazom iste vrste priloga? Ako je tako, novinarstvo će podjednako ovisiti i o uspješnosti borbe za reforme njegove preraspodjele u korist radničkih slojeva, kao što će i borba za sistemske promjene ovisiti o novinarstvu.

Nedavno objavljeno istraživanje prestižnog američkog fakulteta Yale o rastu negiranja holokausta u Europi prepoznalo je i Hrvatsku kao dio problema. Ako se tome istraživanju pridoda ono o povijesnom revizionizmu provedeno na Fakultetu za političke znanosti, nameće se pitanje uloge medija u ovakvim političkim praksama. Među medijima, Hrvatska radiotelevizija posebno prednjači u povijesnom revizionizmu. Danas stoga vidimo egzodus novinara s javne televizije, a umjesto sekularne, ona sve više poprima sakralni karakter. Treba li ukinuti opću obavezu plaćanja pretplate za HRT?

Ispravno upozoravaš da HRT nije postao nekom vrstom privatnog YouTube-kanala HDZ-ove vlade tek tako, najavljujući jednog jutra Hrvatskoj povećane doze povijesnog revizionizma i klerikalizma s dozom alt-right stila kao something completely different. Tome su prethodila desetljeća službe istoj vrsti režima, a zatim, što je za aktualne probleme možda još važnije, godine neoliberalnog restrukturiranja za vrijeme vladavine tzv. lijevog centra. Tada su s HRT-a u prijevremenu mirovinu ili različite vrste sporazumnih otkaza protjerane stotine radnika. Jedni su, zahvaljujući između ostalog dugotrajnoj kampanji komercijalnih medija, to opravdavali mitom o HRT-u kao “leglu uhljeba”, a drugi, smatram također pogrešnom, predodžbom o HRT-u kao generičkom “uporištu desnice”. Mnogi istaknuti novinari, iscrpljeni natezanjem s menadžerskim strukturama, potražili su posao u privatnom sektoru. Napokon, onima koji su u radnom odnosu dočekali “medijski desant” HDZ-a nije trebalo previše zavrtati ruku. Drugim riječima, povratak implicitnog načela “za naše ljude će uvijek biti mjesta”, nakon nekoliko godina restrukturiranja pod geslom “nema više vaših i naših, sve ćemo vas otpustiti”, dočekan je s nekom vrstom olakšanja. Naravno, dojam publike je daleko od toga, a za nemali broj radnika — kojima iz različitih razloga nije dostupna opcija da šute i, čekajući bolja vremena, tu i tamo plasiraju kakav “subverzivan” razgovor s, recimo, književnikom-ljevičarem — situacija je nepodnošljiva.

Devastacija HRT-ove programske i kadrovske baze se nastavlja, a otkaz predsjedniku Hrvatskog novinarskog društva i niz tužbi protiv novinara koji se usude kritički govoriti o praksama uprave ne daju mjesta nadi da će tome doći kraj. Nepotrebno je spekulirati da li HRT revizionističko-desničarske diskurse više ili manje generira ili “samo osluškuje”, smatrajući da će se tako više svidjeti vladajućoj garnituri, jer kao medij neizbježno sudjeluje u njihovoj reprodukciji. Međutim, kao prilog pitanju kako ih zaustaviti, možemo se prisjetiti da vladajuća većina u Saboru, prema prijedlogu Vlade za koju sam radio, direktno, običnom većinom bira direktora HRT-a. Meni je slaba utjeha da sam došao kasnije, kada je izmjena Zakona već bila izglasana, ali to zaista — u solidnoj konkurenciji — nije najbolje rješenje te Vlade, kao što sadašnja ministrica s pravom upozorava.

Međutim, zašto nije predložila da se upravna autonomija HRT-a ojača, recimo prema rješenju iz Nacrta prijedloga medijske politike koji smo joj ostavili? Možemo se također prisjetiti da je svemu tome prethodilo i ozbiljno narušavanje financijske autonomije HRT-a. Najprije je zakonsku odredbu da TV-pretplata iznosi 1,5 % prosječne plaće HDZ-ova Vlada 2010. relativizirala izrazom da pretplata može biti “najviše” toliko, a zatim je SDP-ova Vlada, u zanosu štednje, taj iznos 2012. zamrznula i tako ukinula financijski bitan sastojak autonomije javnog medija. Kad izboru direktora u Saboru dodamo određivanje prihoda u Vladi — mogli bismo lako doći do zaključka da je HRT-ov program trenutačno još i dobar, u odnosu na to kakav bi mogao biti. Pritom doslovno svi kontakti s medijskim profesionalcima koji HRT redovito prate iz susjednih zemalja potvrđuju taj uvid, ističući da je kod njih situacija gora zbog još niže razine financijske i upravne autonomije tamošnjih javnih radiotelevizija. Imajući sve to u vidu, čini mi se da neplaćanje pristojbe, koje spominješ, kao neki oblik građanskog neposluha, financijske “blokade” neprihvatljive prakse, načelno može imati smisla tek kao oblik ostvarivanja zahtjeva da se upravna autonomija i autonomni prihodi HRT-a povećaju. Postoje efikasni načini da se to ostvari bez povećanja financijskog opterećenja, odnosno uz rasterećenje ekonomski najslabijih građana, ali vjerojatno smo sudske tužbe HRT-a već zaradili.

Uz politički i medijsko-politički angažman, malo je poznato da si po zanimanju redatelj i scenarist, a tvoj aktualni projekt nedavno je dobio potporu Kreativne Europe, što se u umjetničkim krugovima smatra i nekom vrstom priznanja. O čemu se zapravo radi?

TV-serija na kojoj radim s Ankicom Jurić Tilić, Hanom Jušić i Daliborom Matanićem je adaptacija romana “Područje bez signala” Roberta Perišića iz 2015. Kroz priču o dvojici slučajnih investitora koji nehotice obnavljaju socijalističku industriju, a zapravo mogućnost života u zabačenom balkanskom gradiću, preispitujemo osobne povijesti, ali i mogućnost detabuizacije kolektivnog naslijeđa socijalističke modernizacije. Što se tiče potpore programa Kreativna Europa iz budžeta Europske unije, radi se o sredstvima za razvoj projekta, što znači da je snimanje još daleko, a uključuje rad na scenariju i niz priprema koje prethode produkciji, kao što su prijave na međunarodne tržnice za predstavljanje budućih serija. Ankica je s “Područjem bez signala” dosad ušla na dvije, veoma renomirane festivalske smotre, pa se čini da naše lokalne priče imaju neko šire prepoznavanje u inozemstvu, ako već nemaju kod nas…

  1. Slobodu mišljenja nitko u demokratskom društvu ne dovodi u pitanje, a posebno slobodu izražavanja u svim umjetničkim formama. Svjesni smo da se nedopušteni sadržaji često dijele anonimno, a sloboda mišljenja i govora je sloboda osobe s imenom i prezimenom. To je jako važno imati na umu. [↩]


bilten