"Vidjela žaba da se konj potkiva....." reakcija je jednog iskusnog intelektualca na premijerovo obraćanje naciji. Sličan insitut imaju, primjerice, SAD i Nizozemska, pa što ne bi i Zoran Milanović ostao upamćen po uvođenju nečeg takvog?
Nemam neke psihijatrijsko-psihološke kompetencije, no prvo mi pala na pamet kada sam čitao reakcije na premijerovo obraćanje naciji od prije dva dana, definicija mesijanskog poremećaja osobnosti iz Rječnika psihoanalize... Naslov me, pak, poruke, "obraćanje naciji", te povezanost toga naslova s preambulom u kojoj nam premijer između redaka objašnjava kako je zaštita Perkovića i njemu sličnih izraz krajnje borbe za poštovanje naše zemlje, ponukala na razmišljanje.
No, ono što smo zapravo svi od premijera htjeli čuti, jest put izlaska iz teške, rekli bismo, katastrofalne situacije. Analitičari su suglasni kako su četiri točke izlaska iz krize, poput uvođenja reda, konsolidacije državnih financija, restrukturiranja i racionalizacije državnog i javnog sektora te donošenje mjera za oporavak i novi rast gospodarstva. na dobrome tragu, ali apsolutno ništa nismo čuli o tome kako to postići. Mogli bismo zaključiti, kaže Ljubo Jurčić, kako je premijer naciji pročitao listu lijepih želja. Sindikalisti su mahom skeptični i pod dojmom ranijih obećanja i lijepih želja koje se nikada nisu ispunile, a oporba u išćekivanju novih izbora, sa ekonomskim programom za koji bismo trebali vjerovati kako postoji. Premijer nam obećava ipak kako će, eto, već od danas krenuti u reforme. Jedva čekamo! No, hoće li reforme pasti na plodno tlo bez temeljitoga preslagivanja društva?
Osobno nemam problem, poput nekih militantnih antinacionalista, s pojmom nacija, nemam problem niti s obraćanjem premijera naciji, čak mi godi kada političari koje smo izabrali brinu o dobrodbiti nacije kojoj pripadam. Ali, u smislu uspjeha najavljenih reformi i temeljitoga preslagivanja društva, moramo se zapitati jesmo li uopće nacija? Jer, ukoliko hrvatska elita želi provoditi reforme prema uzoru na reforme koje su provedene u nekim drugim nacionalnim državama, ne mogu si ne postaviti pitanje hoće li iste uspjeti u nas ako kojim slučajem mi ne podpadamo pod definiciju iste?!
U tom sam smislu konzultirao definiciju koju je u svojim djelima koristio poznati njemački sociolog i filozof Juergen Habermas koji veli kako bi se nešto u modernitetu smatralo nacijom mora biti određeno građanstvom, političkim strankama i javnošću. Neke druge, pak, jednostavne definicije govore o naciji kao političkome narodu.
Prije nekoliko je dana na svome facebook profilu poznati novinar i voditelj Romano Bolković objavio opsežan tekst u kojemu dokazuje, temeljem razgovora s uglednim hrvatskim intelektualcima, kako u Hrvatskoj, osim u slučaju nekoliko gostiju zagrabačkog kafića Charlie, možemo govoriti jedino o malograđanima koji se unutar svoga komoditeta odbijaju baviti čitavim nizom ideja kojima bi se političko građanstvo trebalo angažirati. Ponajprije, moderni građanin bi živo trebao biti zainteresiran za ekonomsko i političko uređenje u kojemu živi. Nepostojanje smislene političke alternative, izvan sličnosti programa postojećih aktera političke scene, tome ne govori u prilog. Aktualni pak slučaj Aleksandre Kolarić samo je recentni ogled što to zapravo političke stranke u nas jesu. One, iako se zakonom definiraju kao političke, iz dana u dan, s malo izuzetaka, pokazuju se kao dobro organizirana interesna plemena. Doduše ne krvno povezana, ali interesno premrežena udruženja u kojima oni u "vijećima umoljenih" kreiraju mišljenje ostalih članova putem plemenske usmene predaje. Upravo je potonje jedan od uzroka smrti treće Habermasove odrednice. Nažalost, pojam "javnosti" u ovoj zemlji gotovo da i ne postoji.
Kada tako, malo dublje nego što nam to javno mnijenje sugerira, promotrimo što se zapravo događa, moramo razmisliti kome se to premijer obratio? Plemenskim zajednicama ili političkome narodu? Iako globalno, kažu, živimo u postmodernome društvu, prema jednostavnoj definiciji uglednoga intelektualca mi, naime, nismo ušli niti u modernitet.
Nije uvijek bilo tako, ovaj bi tekst još u vrijeme "malograđanštine", prije stotinu godina bio potpuna besmislica. Oni, naime, koji su prije stotinu i više godina stvarali ovu naciju, hrvatski politički narod, nisu mogli niti sanjati kako će nas neka nevidljiva ruka ponovno pretvoriti u pretpolitičko društvo u kojemu se građanstvo svodi na u komociji sinekure plemenski informiranoga člana plemenske zajednice koji jedini ima političko ekonomsko aktivno i pasivno pravo glasa.
Stoga, možda bi premijeru na prvome mjestu trebalo sugerirati kako bi početak bilo kakve smislene reforme bila temeljna društvena modernistička reforma kako nas kotač povijesti koji su rodonačelnici današnje elite okrenuli unazad ne bi odveo put prvobitne zajednice i potpunog nestanka.
Izvor: SEEbiz
