Vrijeme Nezavisne Države Hrvatske zlatno je doba hrvatske knjige. Nikad ranije nije se toliko tiskalo i objavljivalo. “Mogućnost, da otvoreno i iz sve duše kaže toliko toga, što je godinama i desetljećima trebalo potiskivati i prešućivati, potreba, da se iznova oživi i podigne toliko toga, što se silom htjelo ukloniti ili rascjepkati, i konačno svijest, da ima toliko toga, što treba napisati, kazati, viknuti čitavom svijetu, a možda najprije i nama samima – sve je to dalo povoda bujnoj i obilnoj djelatnosti, što je zadivila i strance…” Država se, premda pogođena ratom i premda je veliki dio stanovništva, radništva i seljaštva, bio napola gladan, brinula o honorarima pisaca. Nikada “pravo na profesiju” nije bilo tako savršeno riješeno kao u NDH. Za jedan kraći kritički prikaz ubirala bi se prosječna plaća državnoga činovnika, a takvih bi prikaza i osrednji književnik mogao sročiti barem jedan tjedno, dok su honorari za knjižicu pjesama bili vrijedni koliko i manji stan u Zagrebu. Pritom, objavljivao je tko god je htio – pod uvjetom da se uklapa u Hrvatu široko postavljena rasna mjerila, dakle, da u njemu nije židovske ili srpske krvi – i nije se pritom gledalo što je rečeni književnik radio prije rata, je li glasovao za Jeftićevu listu (poput Nazora) ili je simpatizirao boljševike (poput Gorana, malo pred rat), ili je čak veličao Orjunu i pisao prigodne heksametre posvećene kralju Aleksandru i njegovima (kao što je to činio, i ništa ga u NDH nije koštalo, pjesnik Rikard Katalinić Jeretov). Blagodatima zlatnoga doba hrvatske knjige i književnosti nisu se okoristili samo oni rijetki, koji takvih blagodati nisu bili željni, ili su, nasuprot većini, iskusili na svojoj koži, ili imali oči da vide sav užas ustaške vladavine. Osim Krleže koji je odbio ponudu da objavljuje, Augusta Cesarca kojega su ustaše pogubili u prvome svom revolucionarnom naletu, skoro da nije bilo značajnijeg pisca koji je odbio sudjelovati u ovom književnom preporodu, kakvoga nije bilo, niti će ga više biti.

“U nekoliko navrata u toku ove četiri ratne godine spopalo me čuvstvo gađenja pri pomisli na knjigu i književnike. Prvi je to put bilo odmah iza stvaranja NDH, kad je ustaški ministar prosvjete stao primati pojedince i o svojim razgovorima s njima slati u javnost izvještaje. Još nije bio pravo ni zasjeo na svoj položaj, a već su mu stali dolaziti kulturni radnici i književnici. Stali su mu laskati kao čovjeku, koji je na to mjesto došao po sposobnosti, te je upravo njemu namijenjeno, da izvede preporod hrvatske kulture. Laskali su mu i književni radikalci i književni oportunisti. Laskali su mu tako odvratno, da je to u jednom času i njemu bilo previše, te je u javnoj izjavi udario na takve pisce. (…) Prvi sam put upravo tada jasno požalio, što sam ikada išto napisao, i što se moram ubrajati među književnike – među ljude, o kojima i takav čovjek može s pravom govoriti s visoka.”

Tako o Mili Budaku, hrvatskome književnom preporoditelju, piscu kojega današnja U-ikipedija drži boljim prozaistom od Ive Andrića, s čime se u svojoj ukoričenoj hrvatskoj književnoj povijesti slaže i akademik Dubravko Jelčić, govori Antun Barac, u uvodnom tekstu memoarske i autopoetičke knjige “Bijeg od knjige”, objavljene 1965, u izdanju zagrebačkog Naprijeda, s predgovorom Jure Kaštelana. Barac je već cijelo desetljeće boravio u sigurnosti groba, nitko mu više ništa nije mogao, a “Bijeg od knjige” za života nije objavio, premda je knjiga bila dugo zgotovljena, upravo zato što mu je bilo jasno da samo u grobu može biti siguran od onih koji su ga 1941. naveli da bježi od knjige, a koji su, na žalost, konstantna, uvijek prevlađujuća živa vrsta unutar hrvatske književnosti. Koliko je Barac bio u pravu, potvrđuje i činjenica da je ova knjiga tiskana samo jednom, prije skoro pedeset godina, i nikad više. A radi se o jednoj od najsnažnijih i najostvarenijih hrvatskih knjiga dvadesetoga stoljeća. Barac je vjerovao da velike umjetnosti nema bez velike boli. Ova je knjiga tako bolna da je oni kojima je bol upućena više nisu bili u stanju objaviti, nego su je zaboravili i potisnuli, nalazeći njezinom piscu, nekako usput, mjesto među bezazlenim i impotentnim, ali svakako vrlo marljivim i zaslužnim profesorima i arhivarima nacionalne književnosti. A Antun Barac ne samo da je omnipotentan, nego je jedan od rijetkih naših profesora čiji su tekstovi o pojedinim piscima i njihovim knjigama znali biti neusporedivo zanimljiviji od knjiga o kojima je pisao.

“Drugi sam put osjetio takvo gađenje nakon povratka iz logora. Vidio sam, kako pojedinci marljivo pišu dalje, kao da se oko njih ništa ne događa, i kako mirno primaju honorare na sve strane, kao da je njihov posao običan obrtnički rad, koji se vrši prema narudžbi i prema željama svakog boljeg platioca. (…) Djeca, žene, starci, borci umiru na putovima, njivama, u zakloništima, u spaljenim kućama – od pušaka, bomba, vatre, bodeža. Hrvatskih mjesta nestaje, iščezavaju čitava naselja, život svaki dan donosi sve sablasnije prizore. A u Zagrebu književnici raspravljaju o autonomiji književnoga stvaranja, o jedinstvu istine, dobrote i ljepote. (…) Sva je ta naša književnost, osim rijetkih izuzetaka, samo slika beskrajne ništavnosti i praznine.”

Zimu i proljeće 1941. na 1942. profesor Barac provodio je u Jasenovcu i Staroj Gradiški (ili u “Gradiški Staroj”, kako poetski inverzira istaknuti lirik našega doba…). Komunist nije bio, niti je komuniste naročito simpatizirao. Nije bio ni Srbin ili Židov, nego Hrvat, rodom s frankopanskih obronaka našega primorja. Logora je dopao, zajedno s većom skupinom zagrebačkih intelektualaca, pod mutnim optužbama za masonsko djelovanje, ili za simpatije prema anglosaksonskoj kulturnoj i političkoj praksi. Tamo su, u Staroj Gradiški, boravili u povlaštenim uvjetima, u nekoj vrsti predvorja pakla, ali dovoljno blizu da osjete smrt u vlastitom skeletu i u želucu, da vide kolone koje su išle na pogubljenja i da izbliza upoznaju Maksa Luburića. Sve to opisao je Barčev logorski drug Ilija Jakovljević, u svom “Konclogoru na Savi”.

Središnje poglavlje “Bijega od knjige”, pod naslovom KZSTG (Kazneni zavod Stara Gradiška), govori o uhićenju i o mjesecima provedenim u logoru, ali na način različit od Jakovljevićevog. Antun Barac je artificijelniji, literarniji i moderniji u izrazu od Ilije Jakovljevića. To je neobično, jer je Jakovljević bio ostvareni prozaist i sjajan pjesnik, dok se Barac pjesništvom bavio rubno, na početku i na kraju života, a prozu nikada nije pisao. Međutim, Barac je o književnosti znao sve, ne samo teorijski, ili kao čitatelj i književni egzeget, nego, očito je to iz svakoga teksta u ovoj knjizi, Barac je i na izvedbenoj razini znao sve.

Između proznih dijelova u KZSTG, udjenuo je svoje logoraške pjesme. Iako su pisane u starinskom pjesničkom slogu, u vidrićevskim i kranjčevićevskim tonalitetima, čitatelja naježe i potresu, tako da mu bude krivo što je bez glazbenoga dara i vještine, jer bi se, recimo, od “Popjevke” mogao načiniti brehtijanski song, u nekome nemogućem hrvatskom mjuziklu o Gradiški Staroj. Evo “Popjevke”:

Gdje su tvoje crne zjene?
Izbodene, oslijepljene.
Gdje su tvoje grudi vrele?
Izgrizene, isječene.

 

Nemoj plakat i ne kuni.
Zatvori su roblja puni
Sitno dijete – anđeo plavi.
U logoru snješka pravi

 

Pred izlazom bajonete.
Pahuljice zrakom lete.
Negdje jecaj. Mrak se sluti.
Svi putovi zamrznuti.

Osim što je pjesma, riječima Bogdana Popovića, “cela lepa”, nekoliko stihova u njoj, i jedna slika, nalaze joj mjesto u svakoj pjesničkoj antologiji ovoga jezika. Ritmičnost, infernalna hladnoća i neka nemoguća tačnost u distihu “Sitno dijete – anđeo plavi./ U logoru snješka pravi.”, taj strašni paradoks između ritma rugalice i sadržaja distiha, tjera nas da zanijemimo pred cijelom pjesmom. To je ono što sam Barac misli kada razlikuje literaturu od umjetnosti. Literatura je, manje ili više uspio obrt riječima, dok je umjetnost ono što je iznad literature: svijet ostvaren riječima. Bol koja se rađa iz boli. U nacionalnom smislu, do čega je Antunu Barcu stalo, ali ne zato da bi se Hrvati nužno odijelili i razlikovali od Srba, nego da bi se istaknula “veličina malenih”, umjetnost ostvarena na stranicama ove neobične i sudbinske knjige nosi u sebi sadržaj i smisao nacionalne i društvene katarze. Sve biva oprošteno narodima koji imaju ovakve knjige, jer i njihovi čitatelji u njima mogu naći razlog da ostanu ono što jesu, tu gdje jesu, umjesto da bježe što dalje od Hrvatske i svih njezinih crnih i mračnih preporoda.

Izvor: jergovic