Boru Ćosića čitali smo u ona dobra doba kada je svijet još bio mlad i neotkriven. Lično je meni dvije važne stvari tada objasnio: avangarda je šašava i vedra, ako je takvu zamišljamo, a o roditeljskoj rastavi i intimi treba se pisati upravo tako, šašavo i avangardno. Tri su nam njegove knjige bile biblijama u opasnoj sezoni tugovanja za Titom, kada je po provinciji hapsilo profesore marksizma i književnosti, jer da su ispričali vic o pokojniku. Imali smo četrnaest pa petnaest godina dok smo čitali, i razmjenjivali, “Ulogu moje porodice u svetskoj revoluciji”, “Tutore” i “Priče o zanatima”. Značaj Bore Ćosića za zrelu adolescenciju učenika sarajevske Prve gimnazije, na usmjerenjima kultura i informisanje, grčki i latinski, nije opisan u literaturi, ni zabilježen u novinskim kronikama, iako bi se o tome moglo štošta napisati, pa preko Ćosića doći do Kazimira Maljeviča, Majakovskog, Zenita, Aleksandra Flakera, Ruskoga umjetničkog eksperimenta i Danila Harmsa, te na kraju do Dušana Makavejeva, Želimira Želnika i Marine Abramović, koji su nas u to vrijeme odvlačili od realizma i od stvarnosne proze, te nas držali u ognjičavom uvjerenju da ćemo se zanavijek baviti umjetnošću, i da će umjetnost biti strogo avangardna. Ništa nas nije držalo pri zemlji da ne odletimo. Tko zna koja nas je gravitacija vratila natrag. Sve smo to zaboravili kada se jednoga dana zaratilo.
“Mamu Leone”, onaj prvi, djetinji dio knjige, pisao sam uz pomoć Bore Ćosića i Williama Saroyana. Ta dvojica, i možda Davičo još sa pjesničkim je l’ ciklusom je l’ poemom “Detinjstvo” pokazali su mi šta s tom bujicom ranih sjećanja, kamo sa svim tim majkama, očevima, babama i tetkama, i svim tim majčinskim abortusima, i kako ugoditi glas kojim će priča o djetinjstvo biti ispričana. To s ugađanjem glasa, to je najveći problem u priči o ranom dobu, kako izbjeći odrasli, poučavateljni ton, i još uteći svoj toj idiotskoj infantilnosti, punoj tepanja i bolnih štipanja i potezanja za obraze, nego govoriti onako kako se govorilo u kada si bio trogodišnjak, petogodišnjak, i kada je svijet djelovao zastrašujuće u svojoj prvotnosti, a tvoj jezik je bio oslobođen, lišen vojničke discipline i obaveze prema značenjima iz rječnika i leksikona. Tomu nas je učio primjerom svojim Bora Ćosić u tri kanonske knjige našega prvog razreda u Velikoj muškoj gimnaziji, i to je ono što sam koristio u “Mami Leone”.
Bora Ćosić, rođen 1932. u Zagrebu (petoga travnja, baš na dvadeset i sedmi rođendan moje None Olge), a u Beogradu rastao je i on “između guvernanti, krizantema, čokolade, poljubaca, maminog miraza i tate koji se vazda na nešto odlučno sprema”, dakle, u situiranoj građanskoj obitelji, iza koje će, što nakon privatnih lomova, što nakon 1945, ostati samo golem inventar bespotrebnih ili neupotrebljivih predmeta, kiča i uspomena, porodičnih priča i opredmećenih ludorija. To sve bit će godinama, desetljećima, tema Ćosićeve proze, a kada mu se učini da je jedan tematski hangar temeljito iscrpljen, i kada, recimo, bude pisao “Doktora Krležu” – monstruozni “hrvatski”, krležijanski, ludo zabavni roman – i u njemu će, makar nevidljivo, nenamjerno, koristiti platformu postavljenu u “Tutorima” i “Ulozi moje porodice u svetskoj revoluciji”.
Devedesetih, Bora Ćosić se, uglavnom, bavio temom egzila. Nije u tome bio sentimentalan ni samosažaljiv, nego je pisao visokoosviještenu, uglavnom esejističku prozu, koja više neće imati dodira ni s njegovim šašavim avangardizmom, ni s okolnostima djetinjstva i propasti beogradskoga građanstva. Sabran i ozbiljan, predstavljao se tim knjigama, u prijevodima, i europskome čitateljstvu. Onoga prethodnog Boru Ćosića, bez obzira na prevođenost i tih knjiga, pa i njihovu vrlo pristojnu recepciju u Njemačkoj, teško će razumjeti. Osim što se poigravao jezikom, u njima je pisac upisivao šifru lokalnoga, beogradskog prostora u jednome vremenskom fragmentu. Teško je to prevoditi, a teško ga je danas razumjeti i u originalu, ukoliko se ne vlada kontekstom epohe. Lijepo bi bilo vjerovati da i danas negdje postoje gimnazijalci koji bi se oduševljavali “Ulogom moje porodice u svetskoj revoluciji”.
U zadnja je doba Bora Ćosić počeo pisati poeziju. Nekad davno, genijalno je prevodio Majakovskog, ali pjesme nije objavljivao. Možda ih je pisao, objavljivao nije. Knjiga “Zapisi iz mrtvog doma” (Durieux, Zagreb, rujna 2013.) poetski je projekt, sačinjen od pedesetak pjesama, u kojem se Ćosić vraća svome porodičnom kosmosu. Ponavljaju se neki motivi iz davnih romana i priča, ili se to samo čitatelju čini. Nećemo provjeravati, jer ako nam se i pričinja da pisac ponavlja prizore, situacije, gegove, u tome postoji razlog, a on je, taj razlog, takav da je dojam važniji od činjenica. Osim toga, taj dojam je lijep, vrijedi ostati uz njega, jer jedno je kada Bora Ćosić, pisac u kasnim tridesetim, tematizira očevu bračnu nevjeru, a drugo je kad o tome napiše pjesmu-dvije, kao osamdesetogodišnjak. Nije da i sam toga nije svjestan, kada, recimo, pjesmu Opis poslova započinje ovako: “Moj tadašnji narod /danas većinom mrtav /1952 ili 1953 /izlazi iz svojih kuća /da utvrdi da li je /prvomajska tribina već podignuta /sa palate preko puta /vijori slika sa slikom predsednika /uz pomoć vetra izgleda da ovaj namiguje…” Pjesnička umjetnost Ćosićeva ne sastoji se u evokaciji prizora, koju je njegova generacija, i dvadesetak sljedećih generacija, sve do one s kojom, na žalost, dijelim godinu rođenja, potisnula u septičke jame svojih podsvijesti i zaborava. Njegova umjetnost nije ni u vrlo uspjeloj slici predsjednikova lica koje viori na vjetrovitom platnu, pa se čini da on namiguje. Umjetnost je u genijalnoj, sasvim ćosićevskoj ironiji, u stihovima: “Moj tadašnji narod /danas većinom mrtav…” Stvar je prosta ko pasulj, jednostavna kao matematika, tako da nitko osim ovoga pisca do nje neće doći. Nisu mrtvi ljudi, prijatelji i poznanici, niti je mrtav svijet. Mrtav je, naime, Ćosićev tadašnji narod. S današnjim je drukčije, današnji je narod zacijelo besmrtan. Kao što je i tadašnji bio, sve dok nije umro. Tvrdnja pjesnikova da mu je tadašnji narod mrtav naravno da je opasno višeznačna i slojevita, tako zabavna u svojoj duhovitosti – onoj istoj iz “Priča o zanatima”, “Tutorima” i iz one treće knjige koju već prečesto spominjemo – da zažalim što mi više nije petnaest godina, pa da joj se onako čisto i budalasto radujem. Osim toga, danas mi je teško s nekim dijeliti to oduševljenje, jer se ne družim s ostarjelom balavurdijom koju zaista zanima književnost. Ako takva balavurdija u Zagrebu uopće i postoji. Bit će da ne postoji, jer su, čujem, dekretom ukinuli ustaše, tako da im je i Ante Pavelić postao kolega, “publicist, političar i romanopisac”. Takvi bi teško mogli razumjeti stihove Bore Ćosića, valjda zato što bi se i u Jasenovcu više zanimali za publiciste, političare i romanopisce, nego za nas obične, budalaste ljude, čitatelje poezije, mrzitelje svega što je hrvatsko, nepopravljivo uvjerene da ustaše postoje, da nam se ne pričinjavaju. Kao što postoji bodljikava žica, stražarski toranj i na njemu mitraljez…
Ali ne skrećimo s teme, jer će nam pobjeći pjesma, recimo ona pod naslovom “Lopovluci”:
Mati i dalje smatra
da je ostala bez muža
nepravedno okradena
od jedne daktilografkinje
povratnik sa robije
krivo optužen
tvrdi da su mu prisvojili
devet najboljih godina
to misli i moja tetka
neudata
osećajući da joj je neko
ukrao pola života
samo sitni lopov
u tramvaju socijalističke prestonice
kivan što u džepu njegove žrtve
nema ni mrve vrednosti
veli da to
nije nimalo pošteno
Knjiga Bore Ćosića važan je događaj za sve ćosićofile, za moj prvogimnazijski narod, danas još prilično živ, i rasut po svijetu kao riža što se rasula po podu iz prošupljene najlonske vrećice. Što će o njoj reći hrvatska i srpska poezija, to vam ne znam reći. Iako bi dvije književnosti trebale i danas biti temeljni kontekst ovome piscu, one su od njega već jako daleko. “Zapisi iz mrtvog doma” podsjetili su nas na knjigu “Slika bojnog saveznika”, sarajevskoga pjesnika Slobodana Blagojevića, objavljenu u beogradskome Nolitu, godine 1987. Uz nju će joj na polici, ili na kuli babilonskoj od knjiga, koja raste iz našega parketa, Ćosićevoj pjesničkoj knjizi biti dobro mjesto.
Izvor: Jergovic
