Dobio je novac od “Samoupravne interesne zajednice za kulturu Bosne i Hercegovine”, i trebala mu je s proljeća izaći nova knjiga. Nije imao dovoljno pjesama, pa je smislio “konceptualni” projekt: kupovat će pjesme od prijatelja i suvremenika do čijeg dara drži. Pred novu 1992. prodao sam Branku Čučku pjesmu “Bog je rekao laku noć”. Ponudio sam mu pet pjesama da bira, a on je odabrao upravo tu. Ostale četiri ostale su u mom posjedu, i objavio sam ih u knjizi “Himmel Comando”. Kako je i red, poderao sam sve kopije pjesme “Bog je rekao laku noć”, i temeljito zaboravio svaki stih. Pjesma je bila Čučkova, iako ju je kupio na dug. Pedeset njemačkih maraka, koliko je za nju ponudio, pjesnik mi nikada nije isplatio. Umro je nakon munjevite bolesti, u prosincu 2008. Sreo sam ga nekoliko tjedana ranije, za bolest još nije znao, i spomenuo mu dug. A da ti platim pjesmom? Može, rekao sam. Pjesmu nije stigao napisati. Ona za koju mi je dugovao nestala je u ratu.

Branko Čučak (Sarajevo 1948.) bio je od onih pisaca autsajdera, na čijoj muci i žrtvi za poeziju opstoji svaka prava, ozbiljna književnost. Nestajanje autsajdera pouzdan je znak da svome kraju ide kultura jednoga jezika, da nestaje književnosti i njezinih vrhunaca, i započinje epoha nepismenih i okrutnih. Sve to se u zajednici kojoj smo obojica pripadali započeto početkom rata, i dugo je dovršavano, nakon što se rat već završio, i slijegala se zemlja nad grobovima i nad masovnim grobnicama. Kada je zapucalo, Čučak je od pijanice i lirika, vedrog avangardista i uličnog svirača na jeziku materinskom, naglo postao Srbin. Takva mu je bila sudbina, i ne treba ga kriviti što se nije mogao sudbini oduprijeti.

Prvih mjeseci rata, kada su građani pod opsadom doživljavali šokantnu promjenu u samoprepoznavanju, i sladostrasno se razočaravali u dojučerašnje prijatelje i komšije, čulo se da Čučak djeluje kao snajperist sa Jevrejskog groblja, da puca po raskrsnicama svoga rodnog grada. Jesam li i ja povjerovao u tu ludost – protiv koje je govorila već i sama fiziologija dugogodišnjega alkoholnog iskušenika, protiv te ludosti govorio je tremor Čučkovih ruku – jesam li, doista, tog kasnog proljeća pomislio da mi to oko glave fijuču njegovi kuršumi? Nadam se da nisam. A strah me je da, možda, ipak jesam.

Čučak je u ratu i poslije rata srbovao onoliko koliko je bilo nužno za rakiju i kruh. Objavljivao je, jednu za drugom, nove knjige pjesama, ali u njima nije bilo ničega patriotskog i svetosavskog. Život pjesnika na svašta natjera: da puže i da kleči pred razbojnicima, da prosi, vara na kocki i krade, od svega je toga ponešto činio i pjesnik Branko Čučak, ali to je danas, kada njega više nema, i kada umnogome nema ni njegovog svijeta, književnih drugova i njegove stvarne književnosti, važno još samo da u suprotnosti naglasi intaktnost i svetačku čistoću Čučkove poezije. Oni čiji je život bio uredniji, koji su bili bolje situirani, ili su bili čvršći karakteri jer im rakija nije rastočila volju, pisali su ljubavne pjesme domovinama, dodvoravali se zločincima, i prali krv s njihovih ruku. Čučak nije. Kao što to kod autsajdera biva, on ništa nije imao osim svojih pjesama. A kao darovit pisac znao je koliko pjesma vrijedi. Pedeset maraka, i život pride.

Prošle, 2012. “Javna ustanova narodna biblioteka ‘Branko Čučak’ Han Pijesak” objavila je ćiriličnim pismom knjigu “Poezija”, i u njoj svih četrnaest pjesničkih zbirki što ih je Čučak za života objavio. Kako mu se često događalo da ima nedovoljno pjesama za zbirku, a bilo mu je važno objavljivati, i zbog novčanih i zbog književnih razloga, ponavljao bi pjesme iz prethodnih knjiga, uz minimalne promjene, ili bez promjena. Ne obazirući se na to, priređivač djela Branko Brđanin sabrao ih je sve, uključujući i ponavljanja, pa je nastala knjižurina od osamsto stranica. Objavljena je i svaka Čučkova bilješka o piscu, pa čitatelj prati kako se mijenjao pjesnik, kako su se mijenjale njegove životne okolnosti i kako je rastao očaj. Sa očajem se Čučak nosio sjajno.

Koliko je zbilja bila nedostojna Čučkova pjesničkoga dara, o tome će znati oni koji su ga u ona vremena čitali. U novija doba, recimo, nakon ratova, i nakon što se poslije godina života u Banjoj Luci vratio u Sarajevo, gdje je živio ponizan i izgubljen sve dok ga nije nestalo, napisao je tako pjesmu o užasu žedna čovjeka pred bocama s likerom. Naslov je “Niko kao likeri”, i pjesma ispružena ovdje u prozne rečenice: “Nije da se jadam, nego se nadam, kako ćeš razumjeti, koliko sam prozora pootvarao, koliko sam insekata istrijebio, gamadi zatro, da je ne ubode osa, koja meda sisa. Niko kao likeri! Jer se jednom nadula ko žaba, pa se i sad boji da se ne ponovi. Osa koja krvcu sisa. Ništa kao likeri! Mlatim nasumično rum, lubenicu i ulje iz aloje. Gonim ih, ah, razgonim, dok taktilne muve nasrću na govance moje! Hoće na slatko, hoće na ranu, hoće na lešinara, hoće na ishranu. Lete na: ‘Sazuh’, slijeću na balegu. Ulijeću u pazuh da se izlegu. Svega što rekoh u rajskom vrtu ne beri, prozore zatvori, obori zastore. Zaštitar joj budi Nestore. Ljudino, na tebi zaptivenom muva stoji. Kazaće se: nije mu ništa. Samo je crko od crnog prišta.”

Imao je Čučak dara za naslove, i za stih koji zvuči kao grafit, kao poruka koju bi u svako nedoba trebalo napisati na zidu. Čuj, recimo, ovo: “Ovu bi vodu trebalo okupati” Ili ovo: “U toplim frižiderima solitera ‘Gorenje’” Ili: “Suzne oči prepariranog tetrijeba”

U Sarajevu, u zadnje dane svoga života, Branko Čučak napisao je i pjesmu koju valja citirati uspravnu i razlomljenu, onakvu kakva je napisana, da bi taj koji za Čučka prvi put čuje, kao i taj koji ga se mrtvoga mrtvacatoga želi sjećati, premda nema ni groba, ni svijeta, ni književnosti kojoj bi Čučak pripadao, vidio kakav je to pjesnik bio i čime je na životne okolnosti odgovarao. Pjesmi je naslov “Blago onom koji me ocrnio”.

Rodila mu pšenica bjelica,
dječja sobica smijeha mu puna bila,
kćeri mu se za čestite udavale, a
sinovi za pametne i lijepe. Iz
boljih kuća.

Obilazile ga bolesti svake,
stoka mu se bliznila, jaja mu kokošja
po dva žumanjceta u ljusci nosila.

Onome koji me ocrni među ljudima!

Gdje ruku metne da novaca uvijek sebi nađe,
na kocki dobije kiridžije, od sebe imućnije.
I političko rukovodstvo, moćno koliko i država nam.

Onaj koji me među ljudima ocrnio!

Gdje posadi, da mu nikne.
Gdje zapjeva, da traže još.
Gdje popije, da natpije.
Gdje prdne, da zamiriše.

Koji me međ ljudima ocrnio!

Blago ti je onom.
Blago ti je onom.

Koji me međ ljudima ljudski ocrnio!

Prije rata, pisao je kolumnističke crtice po sarajevskim novinama, i od toga živio. Pisao je i nečitljivu, dosadnu prozu, u kojoj je insistirao na apsurdu i ponavljanjima. Ono što je u pjesništvu efektno, često je u prozi dosadno, jer u čitatelju rađa klaustrofobiju, pa jedva čekajući da dođe do kraja, ne stigne ni pročitati to što je pisac htio reći. Bio je životni prijatelj prozaista Darija Džamonje. Kod njega bi živio kad nije imao kamo, i posvetio mu je živom jednu pjesmu, a pokojnom drugu. Prva je bolja, i zove se “Dario vrišti po viljuškama”. Mnogi su predratni sarajevski pjesnici napisali pjesmu u čast svog sugrađanina Gavrila Principa, ali je Čučkova pjesma o Principu bila najbolja. Evo pjesme “Ručni šipak Gavrila Principa” ispružene u rečenice, pošto za stihove više nema mjesta ni vremena: “Svojim ste ušima čuli: narod strašno voli da psuje. Baš sad je nekom otišla krvava majka. Baš je neko u uho, u nos, u grlo, u usta. Narod strašno voli da psuje, samo pipnite žilu kucavicu, samo stavite ruku na srce. Rođak moj, recimo, Gavrilo čim je čuo riječi Ričarda Drugog: ‘U ime Boga, posjedajmo na zemlju i pričajmo tužne priče o smrti kraljeva’ toliko se naljutio na Ferdinanda da ga je ispsovao u Sarajevu na mrtvo ime. Volim takve reakcije: kad se ljuti, on psuje, udara šakom o sto ili pljuje. Mogu se zakleti da mu još ručni šipak viri iz zemlje i da mu se vidi crno ispod nokta.”

Napisao je rečenicu: “Kolektiv je u meni imao pojedinca.” Kratku, blesavo tačnu. A Dariju Džamonji najavljivao je da će napisati knjigu s naslovom “Na Drini ćuprija”, pa kad neko zatraži Na Drini ćupriju, da ga bibliotekarka pita: je li od Čučka ili od Andrića? Čučak je moj književni kolektiv, on s nekoliko pojedinaca.

Izvor: Jergovic