Czeslaw Milosz nije volio romane. Pisao je pjesme i sve ono drugo što je, prema njegovu mjerilu, morao pisati da bi ostao čovjek. Kada je 1980. dobio Nobelovu nagradu, u pozdravnom govoru spomenuo je dvoje pisaca: Simone Weil i Oscar Vladislas Milosz. U njihovoj školi je, kaže, bivao poslušan đak. Oscar Milosz, koji se ostvario unutar francuske poezije (“Ja sam litavski pjesnik koji piše na francuskom.”), Czeslawa je učio razumijevanju Staroga i Novog zavjeta, i uvjerio ga u potrebu za strogom hijerarhijom u svim duhovnim, a to znači i književnim i umjetničkim pitanjima. Simone Weil bila je ljevičarka, sudionica Španjolskoga građanskog rata, filozofkinja. U svojoj je duhovnoj biografiji sjedinila anarhosindikalistička nagnuća Buenaventure Durrutija i kršćanski misticizam. Albert Camus je rekao za nju da je jedini veliki um naše epohe, što manje govori o formatu, a više o formi mišljenja Simone Weil.

Oscar Milosz, ili litavski Oskaras Milašius, Czeslawu Miloszu bio je stric. Dijelili su zavičaj, domovinu i kulturu, ali ne i naciju. Stariji Milosz bio je litavski predstavnik u Ligi naroda, jedan od duhovnih i političkih tvoraca suvremene Litve, dok je mlađi Milosz u svakom smislu bio Poljak, poljski pjesnik, krajnje odgovoran svome poljstvu. Do kraja života, a umro je 2. ožujka 1939, stric se brinuo za nećaka, pomagao mu i usmjeravao ga. U svemu, osim u jednome: nije od njega očekivao da ne bude Poljak. (U našemu primitivnom plemenskom svijetu dalo bi se pretpostaviti da je nećaka opredijelila majčina obiteljska linija; valja samo reći – nije to.)

Od desete godine života Czeslaw Milosz živi u Vilnu, u budućem litavskom Vilniusu, koji je tada bio šarolik grad u čijim je temeljima bila velika židovska zajednica, ali su ga Poljaci iz Vilna posve prirodno smatrali dijelom Poljske, iako mu nisu odricali prijestolno mjesto u mitskome Velikom vojvodstvu Litve, čiju su tradiciju i sami nasljedovali. Litavci su s Poljacima dugo živjeli u državnoj uniji, i potpali su pod njihov snažan utjecaj, i skoro se sasvim polonizirali. Dvadesetih godina prošlog stoljeća bilo je malo onih koji su u Vilnu i širom Litve govorili litavski, ali je među govornicima poljskog itekako bilo zagovornika litavske samostalnosti. Vilno je bio čudesan grad, u kojemu se nacija nije nasljeđivala krvlju, nego se osvajala i prihvaćala kulturom, pa je bilo obično i normalno da stric ispadne vatreni Litavac, a nećak da bude Poljak. Obojica su bili katolici.

Iz Vilna Czeslaw Milosz nije potjeran kao Poljak, nego kao ljevičar. Otišao je u Varšavu jer su ga u Vilnu izbacili s Poljskog radija, na kojemu je godinama radio. Imao je dvadeset i koju kada je otišao, i nikad se više nije vratio u grad koji ga je formirao, i u kojem je, kao u snovima, živio sve do smrti. Odluku da se kao osamdesetogodišnjak iz Amerike vrati u Poljsku i nastani se u Krakovu obrazložio je tvrdnjom da je Krakov najsličniji Vilnu. Onom Vilnu kojeg više nema.

Czeslaw Milosz grozio se sentimentalnosti. Cijeloga je života bivao daleko od svake egzilantske patetike. Nostalgija ne vrijedi ništa ako ostaje na razini osjećaja, ako se osjeti kao što se osjeća prehlada: samo u umjetničkoj imaginaciji i u književnom tekstu nostalgija ima smisla, biva korisna i plodonosna. Svojoj nesentimentalnoj nostalgiji Milosz je posvetio veliki dio svoga proznog i pjesničkog djela. I silno ga je nerviralo kada bi ga u filmskim adaptacijama ili u nepozvanim prigodnim recitacijama pokušavali razrahatleisati i učiniti plačljivo sentimentalnim. Ne njega, nego njegovo djelo. On je bio čvrst i mrzovoljan prema površnima.

U kasnim godinama, kada se već selio u Poljsku, pisao je knjigu koja na poljskom ima lijepozvučeći naziv: “Abecedalo”. U hrvatskom prijevodu, koji, na žalost, ne postoji, bio bi to “Abecedarij”. Na srpskom, u prijevodu Ljubice Rosić (Laguna, 2014), knjiga se zove “Abecedar”. Izbjegao je da piše roman, pošto je romanopisce načelno prezirao, memoari su za njega bili trivijalni, pa se poslužio jednim nepostojećim, a uvijek privlačnim žanrom: abecednim je redom nizao imena i pojmove koji bi mu na um pali i za koje je smatrao da su obilježili njegov život. U knjizi se nađe onih s kojima je sjedio u školskoj klupi, slavnih i anonimnih, poginulih u Varšavskom ustanku, slučajnih suputnika, onih koje je volio i koji su mu užasno išli na živce.

Recimo, Simone de Beauvoir, koju je tako ljekovito mrzio: “Nikada je nisam sreo, ali moja antipatija nije ništa manja sada, posle njene smrti, kada brzo odlazi u predeo fusnota petitom, u istoriju svoje epohe. Recimo da je ta antipatija čoveka iz duboke provincije prema dami iz velikog sveta bila neizbežna i da ju je začinjavao gnev na vlastitu obeshrabrenost prostaka prema rafiniranoj civilizaciji.” Osim što joj je zamjerio što je oklevetala Camusa, “povezujući njegove poglede sa intrigama o njegovom privatnom životu”, Milosz ju je prezreo zbog njezina specifičnog ljevičarenja: “Kod Bovoar je sve bilo oduševljenje sledećom intelektualnom modom. Glupa žena.”

Dok je ovo pisao, kao i svih prethodnih godina njegova života, ili barem od vremena kada se kao diplomat odmetnuo od komunističke vlade u Varšavi, Czeslawa Milosza nije bilo baš nimalo briga što će o njemu misliti svi oni čije misli nastupaju u čoporu i u borbenoj formaciji hajke. Umjesto toga pred njih je, kao pred bijesne pse, bacio dvije riječi, “glupa žena”, da ih glođu, sve misleći da će tako oglodati Miloszeve kosti cjevanice. Čitatelj mu na tome zavidi, ali ta se zavist tiče nečega mnogo šireg i značajnijeg od Simone de Beauvoir i Sartrea, tiče se Miloszeve slobode u samoći.

U političkom smislu, bio je predratni ljevičar. Nikada nije bio komunist, jer je živio tamo gdje je Sovjetski Savez preblizu, ali i gdje komunizam i marksizam nisu bili jedini lonci iz kojih se u glave pretakalo lijevo mišljenje. Šarenilo Vilna nije bilo samo nacionalno, nego i političko. Miloszevo ljevičarenje imalo je rodno mjesto u njegovom otporu svakome partikularizmu, prvenstveno nacionalizmu i antisemitizmu. Premda do kraja Poljak i do kraja katolik, on je svjesno baštinio sve identitete svojih susjeda. Doista je bio i Litavac i Židov i Rus i sve drugo, što mu poljski nacionalisti ni mrtvome lako neće oprostiti.

Pišući “Zarobljeni um” poslije rata ispisao je manifest antikomunizma. Istina, na Miloszev antikomunizam antikomunisti, naročito nakon pada Berlinskog zida, neće se baš pozivati, jer ta je knjiga protiv svake ortodoksije, a od komunista ortodoksniji jesu samo antikomunisti. Poput antisemita kojima za antisemitizam nisu potrebni Židovi, tako i antikomunisti šire političku paniku i zazivaju teror naročito u zemljama u kojima ne samo da nema registrirane komunističke partije, nego nema niti jednog deklariranog komunista.

Dok je živio u egzilu, naročito u Francuskoj, Milosz je stekao žestok otpor ne samo prema komunistima, nego prema službenoj ljevici, općenito. U Americi su mu marksisti silno išli na živce. Jedini američki ljevičar kojeg u “Abecedaru” spominje s velikim poštovanjem je Slovenac i Jugoslaven Luj Adamič. Kod ljevičara mu smeta blagonaklon odnos prema Moskvi i Pekingu, ali ga iritira i ta silna vjera u progres. Milosz se grozi šovinista i rasista, onih rafiniranih i onih posve prostodušnih. I jednih i drugih desnica je prepuna. Jednako tako, grozi se i klerikalaca, također desničara. Ali živeći u emigraciji, kao čovjek iz istočne Europe, kao politički svjestan Poljak i kao intelektualac koji se novoj sredini prilagodio do te mjere da je postao uvaženi sveučilišni profesor, ali ne prelazeći granicu da se prestane deklarirati kao emigrant ili da se, ne daj Bože, odrekne poljskog jezika i počne pisati pjesme na engleskom, Milosz je upoznao sav raspon šovinističkih i rasističkih nagnuća među ljevičarima. To ga nije promijenilo, osim što je, možda, utjecalo na njegovu autoidentifikaciju. Je li Milosz ljevičar? I kome je to važno, u vrijeme kada i on odlazi u predio fusnota i u historiju svoje epohe? Vjerojatno nekome i jest. Ako je bio konzervativac, dakle desničar, bio je savršeno usamljen u svojim uvjerenjima. Osim Petera Sloterdijka, u svemu drugom različitog, ne bi se u kulturama Zapada i Istoka moglo naći još takvih desničara. Ta dvojica su sami.

Miloszev “Abecedar” knjiga je koja se čita sporo i dugo. Genijalan rastanak, poziv u samoću.

jergovic