Miljenko Jergović: Danas je gore nego u subotu 5. 4. 1941.

Miljenko Jergović ima novi libar! Ne'š ti vijesti, mogli biste reći. Od čovjeka koji je prije pedesete objavio cijeli regal knjiga ionako se očekuje da svako malo izbaci poneki friški svezak, zar ne? Zapravo – ne. Jer, Jergović već dulje vrijeme, doduše, piše, ali ne objavljuje. Barem ne kod hrvatskih nakladnika. Izdavačku apstinenciju ipak je prekinuo prije nekoliko tjedana i to knjigom za koju bismo slobodno mogli reći da je zastrašujećeg volumena kada Hrvate knjige općenito, čak i one tanke, ne bi zastrašivale.

"Rod“ je proza koja se opire klasificiranju, priča je to o jednoj obitelji, nekoliko epoha i puno svjetova, koja je "pretpremijeru“ imala upravo na stranicama "Slobodne Dalmacije“, odnosno njezina ugaslog priloga "Arterija“, gdje je objavljeno nekoliko poglavlja. Premda Jergovićeve knjige domaća kulturna javnost u pravilu dočekuje gromoglasnom šutnjom, ova se, začudo, izborila za ozbiljan publicitet. Osim unikatnom debljinom, prve je recenzente osvojila i specifičnom težinom. „Rod“ je, naime, velika knjiga, toliko velika da će je, usuđujem se kladiti, generacije premjeravati, dodajući usput, premda sasvim nezasluženo, poneki centimetar i kulturi iz koje je nastala.

Tvoju prethodnu knjigu pročitali su samo rijetki, naime, prijatelji kojima si je poslao u attachmentu. Dugo, predugo, ustrajavao si na odluci da ništa ne objavljuješ kod hrvatskih nakladnika. Što je kumovalo tvome povratku na ovo naše, ajmo reći, tržište?

- Namamila me "Fraktura". Ništa drugo. Serdarevići, Seid i Sibila, objavljuju lijepe, precizno uređene i načinjene knjige, a kako "Rod" nosi preko tisuću i dvjesto kartica teksta, blok s fotografijama i niz asimetrično postavljenih dijelova, bilo je važno da tu knjigu iz rukopisa podigne netko tko savršeno vlada poslom.

I to je, uglavnom, sve. I ništa se, zapravo, nije promijenilo. Ostajem jednako distanciran, ne sudjelujem u ceremonijalima hrvatske kulture, u programima Hrvatske televizije moje knjige su u posljednjih dvadesetak godina pod embargom, niti se o njima kad govorilo niti se o njihovom izlasku izvještavalo, a kako su se u posljednjih nekoliko mjeseci prilike radikalizirale, najbolje je da tako i ostane. I da najdirektnije odgovorim na tvoje pitanje: da nema "Frakture", ni dalje ne bih objavljivao u Hrvatskoj. U Srbiji, pak, na proljeće, izlazi knjiga koju sam, u dijalogu, pisao zajedno sa Svetislavom Basarom. Nju objavljujem kao podstanar, kod Basarinog izdavača.

Nakladnik te predstavlja kao „Ivu Andrića našega doba“, Butković te de facto već nominirao za Nobela… Okej, znamo gdje živimo, pa ne sumnjam da će te s različitih adresa vrlo brzo sustići standardni repertoar nešto manje umilnih ocjena. No, dok traje zatišje pred poslovičnu buru, kako se nosiš s ovako moćnim komplimentima?

- To pitanje zalazi u intimu. Što god da odgovorim, mogao bih ispasti bahat. Ali reći ću da mi je lakše gledati na "moćne komplimente" kada dolaze iz Poljske, Njemačke, Francuske, dakle, negdje iz daleka. A što se tiče ovih manje umilnih, lijevih i desnih Hrvatića, književnih znalaca, stručnjaka i nestručnjaka, profesionalnih manjinaca i budžetski pomognutih moralnih vertikala, onih koji imaju pouzdani uvid u moje književno djelo i prije nego što ga pročitaju, zbilja mi je svejedno.

Nakon što je Večernjak sazvao konzilij sastavljen od jednog domoljuba, jednog urednika crne kronike i jednog novinara u kulturi, da raspravljaju o tome treba li me išćerati iz Hrvatske jer sam u Beogradu objavio knjigu "Otac", i nakon što se oko istog merituma složio feralovski politbiro, pretpostavljam da je svima njima stvar postala malo blesava. Ćerati me, a da me de facto i nema tu, to zaista nije dobar posao. Pogotovu radi stanovitoga onanističkog momenta u cijeloj priči: naime, pljujući po meni ili po mojim nepročitanim knjigama, ta hrvatska gospoda, i među njima lijevi i desni pobornici direktne demokracije, ni na što ne utječu osim na sebe same ili na svoje udo.

Istomišljenike odavno ne trebaju dodatno uvjeravati da sam idiot i da su moje knjige idiotske, jer oni to već po difoltu misle, a na kritičare ili čitatelje u Njemačkoj ili, recimo, Poljskoj takve kampanje nemaju, niti će kad imati utjecaja. A iz nekog zagonetnog razloga nemaju utjecaja niti na čitatelje mojih knjiga u Hrvatskoj koji su pred tim poslovičnim burama također mrtvi hladni. Nisam ih prebrojavao, jer nije pristojno, ljudi koji čitaju knjige ne broje se onako kako se broji stoka, pošto svaki čovjek čita sam, i svaki je čitatelj jedan književni kozmos, ali mi se sve nekako čini da ih nema manje nego što ih je bilo.

Čak i kada knjige ne objavljujem u Hrvatskoj nego u Srbiji, ljudi nađu načina da do njih dođu. I ne samo to, nego i hrvatske javne knjižnice otkupljuju moje knjige, objavljene kod srpskih nakladnika. Ne znam kako to podnose ovdašnji domoljubi, zašto se ne zapitaju kako se to javni novac troši na otkup srpskih knjiga, zašto ne osnuju stožere, postave barikade, pripale lomače?

Netko bi se mogao upitati: nije li paradoksalno da se pisac poput Jergovića - koji se cijeloga života opire tobožnjem kauzalitetu gena, krvi i roda, te zagovara stav da se identitet samo ne stječe nego i bira, dapače, stvara - sada odjednom pozabavio pitanjem vlastita podrijetla?

- Pa ničim se drugim nisam ni bavio, nego pitanjima roda i podrijetla. Samo što u rodu i podrijetlu nisam pronalazio nešto čime bih se ponosio i gordio, nego samo nešto čega bih se sramio, što me je plašilo, čemu nisam želio biti sličan, ali prema čemu sam oduvijek osjećao odgovornost. Ako je u mom rodu bilo zla, tada tog zla ima i u mom mesu. Ista stvar se, već po elementarnoj logici, ne može odnositi na dobro. Dobro se, naime, ne nasljeđuje.

Dobro se stvara, kreira i rekreira, jer dobrota nije prirodno stanje stvari. A zlo i nesreća jesu. Pritom, ludost je i pomisliti da bismo se svega toga mogli osloboditi zaboravom. Ili, kao što su donedavno sugerirali lijevo-liberalni političari, pa i predsjednik Josipović, da prošlost ostavimo povjesničarima. A svoja sjećanja, valjda, psihoanalitičarima. Vidjeli smo, neki dan u Maksimiru, i malo ranije u Vukovaru, što se događa kada prošlost prepustimo povjesničarima: tada ona prokulja na stadionima, progovori i zaurla iz rulje, ustane iz groba. Zato je važno baviti se svojim rodom.

Predstavljači tvoje nove knjige imaju problem s njezinom žanrovskom identifikacijom. Meni se čini da je ovo je lažna saga o Stublerima, da se zapravo radi o tvojoj autobiografiji. Griješim li?

- Ne znam. Možda bi se moglo reći da je to autobiografija o drugima, kako je jednu svoju knjigu odredio naš pokojni suvremenik, ime mu nećemo spominjati. Ne bih se zamarao žanrovskim odrednicama, pogotovu ne oko ove knjige, koja je pisana bez potrebe za žanrom. Njezina je priča na neki način i sav njezin žanr. Moj pradjed Karlo Stubler bio je, u žanrovskom smislu, Nijemac.

Rođen je kao manjinac u rumunjskom dijelu Banata, iz Dubrovnika je protjeran zbog sindikalne propagande i austromarksizma – protjerale su ga karađorđevićevske vlasti i neki njihovi raguzinski dojavnici – nastavio je živjeti u Bosni, opet kao Nijemac i manjinac, a kada je 1951. umro, njegov sin Rudolf uplašio se, pa ga je u smrtni list upisao kao Hrvata. Mrtvog ga je, u strahu, učinio većincem. Eto, dragi Ivice, negdje u toj priči je i žanr knjige "Rod", a pomalo i žanr mog života.

Čovjeku koji je naumio popravljati svijet oko sebe, bez ikakve nade u uspjeh toga pothvata, u Dalmatinskoj zagori savjetuju: Džaba ćoravu namigivat. Dakle, namiguješ li ćoravima?

- U Dalmatinskoj zagori imaju talenta za jezik i za žive usmene literarizacije, pa onda i za svođenje života na poslovicu. Doista, džaba je ćoravu namigivat. Ali tko li ono reče da se samo džentlmen bori za unaprijed izgubljenu stvar? James Joyce ili Rhett Butler? Pamtim tu rečenicu, jer ju je Marko Vešović upisao kao moto knjizi "Smrt je majstor iz Srbije", i vjerujem da je u njoj odgovor na tvrdnju kako je džaba ćoravu namigivati. Jest, brate, džaba je, ali jedino si tako čovjek može pogledati u oči. Tako što se ogleda u slijepim bjeloočnicama sugovornika, u te dvije u očne duplje uglavljene bilijarske kugle. Nemam iluziju da bi ćoro mogao progledati, a još manje da bi sebi i drugima mogao priznati da ne vidi. Ali nije to razlog da mu prestanem namigivati. Ja njemu namigujem, on mene psuje, i tako mi živimo.

Moje pitanje ciljalo je na novinarski dio tvojega vremena. Tebe u medijima ne drži egzistencijalna nužda. Pretpostavljam da bi mogao razmjerno pristojno živjeti od svoje književnosti, čak i da u Hrvatskoj više ne objaviš ni jednu jedinu knjigu. Pa ipak, neki te vrag tjera da puniš novinske lancune tekstovima i iz dana u dan otvaraš nove frontove.

- Volim novine, čak i kada su ovakve kao u Hrvatskoj, i volim pisati za novine. A što se tiče otvaranja novih frontova, ili novih fronti, kako bi se to na politički korektnom hrvatskom reklo (iako, pazi, meni je riječ front uvijek bila ratnički termin, a fronta meteorološki: tako je, recimo, Sremski front, a ciklonalna je fronta...), odavno me je od toga prošla volja. Ako sam kakvih društvenopolitičkih iluzija još i imao, njih je nestalo kada sam shvatio kako "naši" nikada neće doći na vlast, niti će pozitivno utjecati na kultiviranje, civiliziranje i europeiziranje Hrvatske, i to iz prostog razloga što "naši" ne postoje. Svakoga utorka pišem društvenu kolumnu, kojoj je naziv dao Ante Tomić, rekavši da "Sumnjivo lice" drži u rezervi, ako mu zatreba uz "Klasu optimist".

Sa zahvalnošću sam prihvatio da mi Tomić osmisli naziv firme, dijelom i stoga što vjerujem da mi Branislav Nušić kao znak i prokletstvo pripada jednako kao i Anti. Ta kolumna mi služi, recimo, da iskažem poštovanje Franki Perković i Bruni Gamulinu, jer su odlučili da se demonstrativno razvedu, ili da ustvrdim kako smo od onog referendumskog dana svi mi pederi, Srbi, Židovi i nenormalni (kako je sve koji su protiv nazvao jedan Karamarkov dužnosnik).

U biti, puno više intelektualne energije ulažem u "Subotnju matineju", gdje pišem o knjigama, filmovima, pjesnicima, slikarima, ustvari o svemu onom o čemu bih volio čitati u nekoj normalnoj rubrici kulture. Volio bih da u novinama postoji neki ozbiljan i pasioniran čitatelj, gledatelj i slušatelj, koji pritom dobro piše, i koji bi mi svakoga tjedna otkrivao novu knjigu, simfoniju ili izložbu. Kako takvoga u hrvatskom tisku nema, a rijetki su i u regiji (recimo, takav je Teofil Pančić u beogradskom "Vremenu"), pokušavam pred čitateljima igrati tu ulogu, i sve se nadam da će netko takvu ulogu zaigrati i preda mnom, jer ja sam prvo čitatelj, a tek zatim pisac (nekad novinski, nekad knjiški i književni).

Čak ti je i predsjednik Republike nedavno sugerirao da se okaniš novinarstva. On veli da si „sjajan pisac, ne uvijek i osobit politički analitičar“.

- Ali ja uopće nisam politički analitičar. Ne znam otkud mu to. A volio bih čuti i da mi obrazloži to da sam "sjajan pisac", jer sam sklon pomisliti da je me je pohvalio samo zato da bi me mogao pokuditi. Takav kontrapunkt ga treba prikazati kao tolerantnog čovjeka, a što je važnije, njime se prikriva činjenica da predsjednik Republike govori o nečemu o čemu se, možda, baš i ne bi trebao očitovati. Jer kada kaže da mali Mujo – nazovimo me ovom prilikom tako – nije osobit politički analitičar, Predsjednik malome Muji ruši grudobran, izvodi ga na čistinu, kao da će ga, Bože mi prosti, strijeljati. Ili neće, jer je mali Mujo "sjajan pisac"?

Volio bih da nam Predsjednik kaže kakvi su, po njegovome mišljenju, politički analitičari Nino Raspudić, Ivo Lučić, Tihomir Dujmović, Zvonimir Despot, dakle oni koji u ovoj Hrvatskoj, doista, igraju ulogu analitičara, pa i političkih, a neka malog Muju pusti na miru.

Ti se tvrdoglavo odupireš - i potpuno razumijem zašto to činiš! - zakucavanju u samo jedan klaustrofobični škafetin, zbijanju pod samo jednu nacionalnu i kulturološku egidu. Je li ti ikada palo na pamet da svakim svojim odustajanjem od ove uboge kulture zapravo samo cementiraš pripadanje njoj? Tko bi drugi mogao napisati tvoje knjige osim nekog nesretnog, božemiprosti, Hrvata?

- To je veliko i važno pitanje. Istina, mnogo važnije za mene, nego za moje čitatelje. Jesam Hrvat – to je peh, ali nije sramota, što reče maršal Kvaternik – i ta me činjenica od malih nogu okupirala. U pravu si i ako misliš da se to čuje i osjeti u mojim knjigama. Ili da je to nekad i njihova opsesivna tema. Ali to što sam Hrvat, to je, dopusti, moja stvar, s kojom ću raspolagati onako kako je meni volja, i koja me obavezuje u odnosu na prošlost, ali me u sadašnjosti ne čini nimalo obaveznim prema drugim Hrvatima. Ja sam, Ivaniševiću, u svakom slučaju sam, i nisam ni u kakvoj skupini s drugim pripadnicima moga roda i plemena. Oko mene, primijetio si, u Hrvatskoj nema velike gužve. Ljudi se uglavnom razbježe kada nešto kažem. I dobro je tako.

O svome hrvatstvu, pa i o Hrvatskoj, razmišljam kada sam sam, i uvijek kroz konkretne likove i figure, i događaje koji su nepovratno prošli, ostavljajući nepopravljive posljedice. Govorim o svojim bližnjima, i jebe mi se pritom za stadione pune Hrvata. Što se mene tiče, ja na punim stadionima slabo razlikujem narode. Vidim samo rulju, i onoga jednog koji ruljom dirigira. Kažeš da odbijam da me se utjera u samo jedan klaustrofobični škafetin i da me se svede pod jednu nacionalnu i kulturološku egidu. I da znaš da si višestruko u pravu: biti Hrvat ne isključuje i biti nešto drugo.

Čak mislim da Hrvat možeš biti samo ako si i nešto drugo. Ali čini mi se da si ciljao na još nešto: nekoliko puta sam u zadnje vrijeme ponovio da sa živom hrvatskom književnošću nemam ništa. Tačnije, ne pripadam joj, niti dopuštam da me se u taj škafetin gura. A, eto, Hrvat sam, i o tome pišem! Pa kako onda? Navest ću ti samo jedan od popriličnog niza paragrafa mog nepripadanja tom svijetu. Primijetio si sigurno koliko sam opsesivno insistirao na iznošenju u javnost skandalozne natuknice iz Hrvatske književne enciklopedije, gdje je Ante Pavelić predstavljen kao "političar, publicist i romanopisac", sve kroz dijapazon svojih stilskih postupaka i kroz spisateljsku biografiju, bez ikakvog spominjanja nekih drugih aktivnosti dotičnoga hrvatskog romanopisca.

Samo po sebi, to je jednako skandalozno kao kada bi u njemačkoj enciklopediji svejedno čega Adolf Hitler bio prikazan kao bečki akvarelist, publicist i političar. Ali nije me to navelo da se bavim ovim slučajem, nego me zainteresirala šutnja hrvatskih pisaca, uključujući one koji pišu po novinama, koji u ovoj natuknici ne vide nešto što bi ih se trebalo ticati. Jedni se, bit će, slažu s kolegom Pavelićem, a drugi se, pretpostavljam, ne bi zamjerali kolegama Viskoviću i Antunu Vujiću. Meni, međutim, Ante Pavelić nije kolega pisac, ni romanopisac, jer ja ne mogu pripadati nacionalnoj književnosti Ante Pavelića.

Ja njega ne kanim ostavljati povjesničarima, on je i moj poglavnik, on je i u moje ime kreirao zločin, i prema svemu što je učinio imam apsolutnu odgovornost. Ja se pokušavam uživjeti u njegovu ljudsku pojavu, objasniti sebi kako je postao to što je postao, pokušavam zamisiti kako je zatim izgledao njegov život u Argentini pa u Španjolskoj, o čemu je mislio i što je osjećao kada je umirao...

Možda je sve to nemoguće, ali osjećam se dužnim da sebi objasnim Pavelića i njegove, što onda uključuje i neke vrlo radikalne mentalne i emocionalne zahvate. Čovjek se mora identificirati da bi mogao razumjeti nečiju motivaciju. Sve je, dakle, meni Ante Pavelić, osim jednog: za razliku od Zorana Ferića, Roberta Perišića ili Damira Karakaša – da nabrojim najprominentnije suvremene hrvatske pisce – publicista i romanopisca Antu Pavelića ne prihvaćam dionikom svoje književnosti, ne prihvaćam ga kao kolegu. I s time bih, ne samo za ovu priliku, i završio.

Knjiga ti je izašla s tri varijante naslovnice. Žališ li, s ove distance, što nije izašla u dva pisma?

- Kada sam prije desetak godina shvatio da knjige još zadugo neće normalno prelaziti Dunav, Savu i Drinu, i da ću iste naslove morati da objavljujem u više država, bez obzira na to što će u svakom izdanju jezik izvornika biti isti, svoju beogradsku prijateljicu i vlasnicu izdavačke kuće u kojoj sam odlučio objavljivati pristojno sam, pismom, zamolio da pismo objave bude – ćirilica. Odgovorila mi je vrlo hladno, i pomalo ljutito, da ona knjige tiska samo na latinici. I tada sam se suočio s jednim zanimljivim fenomenom: za većinu mojih beogradskih i novosadskih prijatelja latinica je bila pitanje političkog stava, jer su neki opskurni nacionalisti i klerikalci, članovi nekakvih javnih i tajnih društava, insistirali na tome da je latinica antisrpsko pismo, te da su se Vatikan, Kominterna i svi mondijalistički vragovi redom zavjerili sproću i kontra – ćirilice.

Rekao sam svojoj prijateljici da mene kao Hrvata unutrašnje prilike u Srbiji na takav način ne obavezuju, i da bih ja zbilja volio knjigu na ćirilici. Ali ona je izvrdavala, tako da sve do danas, iako sam u Beogradu objavio već desetak naslova (od čega dva-tri nikada nisu objavljeni u Hrvatskoj), nisam objavio nijednu knjigu na srpskoj ćirilici. Istina, imam prijevode na makedonskoj, bjeloruskoj, bugarskoj i ukrajinskoj ćirilici, ali na srpskoj ništa.

Nakon što su se prilike u Hrvatskoj drastično radikalizirale, sve do formalne zabrane jednoga alfabeta (koji je neformalno u Hrvatskoj zabranjen već dvadeset i koju godinu, tačnije od dana kada je u izlogu jedne hrvatske knjižare posljednji put bila viđena ćirilična knjiga), ćirilica je i u Hrvatskoj postala izraz nekoga do kraja artikuliranog političkog stava, stava solidariziranja s ugroženim i obespravljenim manjinama, ali i stava da pismo samo u glavi fašista može biti neprijateljsko. Pritom, ćirilica, naravno, nema ama baš nikakve veze s Vukovarom, budući da je, čak i to, jedino i zapovjeđeno pismo u JNA bila – latinica.

I nije bilo ćiriličnih tenkova, nije bilo ćiriličnih topova, niti je na granatama proizvedenim u Jugoslaviji moglo biti ćiriličnog natpisa. Toliko da se zna.

Nedavno si izjavio kako Hrvati ne vjeruju ni u šta. Misliš li da nas tek treba kristijanizirati?

- Nije kristijanizacija pitanje vjerovanja, nego evangelizacija. A evangelizacija je poput slobode, u procesu i promjeni, postoji dok je živa i dok se kreće. Ako me već pitaš kao da sa sveštenim licem razgovaraš za crkveni glasnik, reći ću ti da mislim kako je hrvatski katolički puk temeljito deevangeliziran. Radosna vijest kao da nije stigla, i ljudi su prožeti mržnjom.

U predgrađima su se već pojavili pustinjaci u ritama, koji gladno i besposleno radništvo pozivanju na obraćenje. Ovi im se rugaju, gađaju ih kamenjem ili tjeraju ih psujući Majku Božju... Ne, nisu se pojavili nikakvi pustinjaci, nego zamišljam da bi to bilo dobro u nekoj fikciji o današnjoj Hrvatskoj. Da ti ozbiljno odgovorim: ljudima treba sloboda da bi mogli vjerovati. A zašto se ne osjećaju slobodnima, to je dugo i strašno pitanje, koje traži još duže i strašnije odgovore.

Zadnjih dana čitamo kako se vraćaju devedesete. Možda sam mrvicu sumračniji tip od prosjeka, ali meni se čini da su prilike kudikamo gore. Dijeliš li moj optimizam?

- Mislim da je hrvatsko društvo danas u gorem stanju nego u subotu, petoga travnja 1941. Srećom, prilike u Europi su mnogo bolje. Hitler je temeljito mrtav, a poguba korporativnog kapitalizma i neoliberalne ekonomije, ipak, nije usporediva s pogubom nacionalsocijalizma.

Preselio si se iz zagrebačkog nebodera na selo. Da nisi u hmmm muževnim godinama, nego, recimo, dva desetljeća mlađi, bi li razmišljao o odlasku malo dalje, recimo, preko meke EU-granice?

- Granica je, u pravu si, meka kao govno. A što se tiče razmišljanja o odlasku, kroz to sam, vrlo intenzivno i duboko, prolazio 1993. i još koju godinu potom, kada sam u Zagrebu shvatio da ću tu biti, uglavnom, sam, i da mi neće biti naročito ugodno. Postojali su tada i sentimentalni razlozi da pođem u Kanadu, a u sebi sam imao i tu snagu i taj bijes da više nikada ne pomislim na mjesto koje napuštam, ali tada sam vrlo jasno locirao i što me to vezuje za Zagreb i za širu njegovu okolinu, koju bih rado nazvao Balkanom, sve računajući da će i to nekoga uzrujati.

U Kanadi bih imao sve, ali ne bih mogao pisati o dabrovima Ontarija, niti o starim usidjelicama koje žive u drvenim kolibama. U Kanadi ne bih mogao biti pisac, ali ne zbog jezične barijere – i tamo se može pisati na ovome jeziku. Pisac ne bih mogao biti jer me se taj svijet dubinski ne tiče, ne poznajem ga, niti bih ga ikada mogao dobro upoznati. Moj izbor je 1993. bio takav da sam na kraju izabrao književnost, i svijet koji poznajem i koji me se tiče. Najgore je to da uopće ne žalim što sam tako izabrao.





Izvor: 6yka