Ponedjeljak 14. ožujka bio je veliki dan za Katoličku crkvu u Austriji. Bečki nadbiskup, kardinal Theodor Innitzer naredio je neka zvone sva crkvena zvona u zemlji, u čast svenjemačkoga ujedinjenja i dolaska mesije, uosobljenog u najvećemu sinu Ostmarka Adolfu Hitleru. “Prije nego što su se večernje sjene spustile na Beč, kad je vjetar zamro, a mnoštvo se barjaka svečano umirilo, veliki je trenutak postao stvarnost i vođa ujedinjenoga njemačkog naroda ušao je u glavni grad Ostmarka.” Preko puta židovske palače Ephrussi zvonila su zvona veličanstvene neogotičke Votivkirche, sagrađene 1853, kao zahvala dragome Bogu što je mladoga cara Franju Josipa spasio pred atentatorom, ali jedva da se zvonjava čula od strojnoga koraka Wehrmachta, čije su trupe stupale Ringom da su se tresli zidovi palača i crkvi. Tog se popodneva u prah i u zaborav sasula povijest jedne od bogatijih i prosvjećenijih europskih židovskih porodica, koja se u Beč, lutajući Europom, doselila iz Odese.
Edmund de Waal (1964. Nottingham) podrijetlom i prezimenom Nizozemac, britanski je keramičar, lončar i povjesničar umjetnosti, profesor na sveučilištu u Westminsteru. Elegantan, materijalno vrlo situiran umjetnik, snob u izvornom značenju riječi, jedan od onih ljudi koji društvima u kojima se zateknu određuju mjeru elegancije, a slabije obrazovanim bogatunima sugeriraju estetske nazore. Njegova baka Elisabeth, rođena u Beču 1899, udala se za Holandeza Hendrika de Waala, potekla je baš iz one palače, preko puta Votivkirche, u kojoj se i ovoga trenutka, u taj vječni katolički i austrijski ponedjeljak 14. ožujka 1936, stapaju u jedno crkvena zvona i čizme Hitlerovih vojnika. Što bi ta okolnost mogla značiti iz emocionalne i duhovne perspektive njezina unuka Edmunda?
Knjigu “Zec jantarnih očiju” je u prijevodu na hrvatski (prevoditeljica Patricija Vodopija), u svojoj “Zabavnoj biblioteci” objavio zagrebački nakladnik Mozaik knjiga, još srpnja 2012. Možda zbog zabavnog karaktera edicije, možda zbog opće indolencije, a možda i zbog prevladavajućeg utjecaja hrvatske U-ikipedije, “Zec jantarnih očiju” minuo je neprimijećeno zagrebačkim i hrvatskim knjižarama, o njemu nije bilo riječi u idiotskim kulturnim programima Hrvatske televizije, tako da ga već zatičemo na policama sa robom na sniženju i među prijevodnim smećem i neprodanom ljubavno-špijunskom makulaturom. Mili Bože, kako li se samo iznenadi onaj naš malograđanim, ona malograđanka, kojoj nakon čitanja Danielle Steel ili Susan Elizabeth Phillips u ruke dođe ova knjiga! Kada se ne bi radilo o posve banalnoj uredničkoj pogreški, “Zeca jantarnih očiju” u “Zabavnoj biblioteci” mogli bismo proglasiti prvorazrednom kulturnom subverzijom: kako hrvatske malograđane na prijevaru suočiti s holokaustom?
Iako su Ephrussiji bili bogati kao Rothschildi, tako da je i njihovo ime upisivano u antisemitske parole onoga doba, Edmund je od sveg bogatstva naslijedio kolekciju od 264 japanske natsuke figurice. Samo je to nakon holokausta preostalo. Nasljedstvo je Edmund preuzeo po smrti prastrica Ignacea Ephrussija, koji je u miru i anonimnosti živio u Tokiju, u sretnoj vezi s dvadeset godina mlađim Japancem Jirom Sugiyamom. Natsuke figurice životinja, ljudi, mitskih prikaza, sitne su, rijetko veće od palca, izrađivane u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću. Ephrussijeva kolekcija nastajala je u vrijeme kada je na Zapadu zavladala moda kolekcioniranja orijentalnih i dalekoistočnih umjetnina. Ignace von Ephrussi, Edmundov šukundjed i patrijarh porodične dinastije, prirođeni Bečlija, koji je figurice pribavio, imao je umjetničkih i kolekcionarskih interesa i ambicija, ali još više od toga želio je da bude prihvaćen, usprkos tradicionalnom antisemitizmu malograđanskoga habsburškog Beča, pa je prednjačio u pristajanju uz svaku kulturnu i društvenu modu. Tako je i došao do natsuke figurica.
Edmund de Waal se nakon putovanja u Tokio 1994, na pogreb prastrica Iggieja, odvažio na krajnje neizvjestan pokušaj rekonstruiranja porodične povijesti. U početku mu je bilo važno da sazna priču o 264 natsuke figurice, što se, dijelom, ticalo i njegovih umjetničkih i profesionalnih preokupacija, ali kako to već ponekad biva, biografija čovjekova našla se u skladu s njegovim estetskim nazorima. De Waal je potrošio godine života, ali i popriličnu svotu novca, na putovanja, istraživanja, prekopavanje po dokumentacijama i arhivima, da bi napisao “Zeca jantarnih očiju”. Umjesto da nalazi odgovore na postavljena pitanja, enigma se širila, rasla je u vremenu i prostoru, pitanja su se umnožavala, da bi interes za japanske figurice i za vlastito porodično stablo s vremenom prerastao u veliku rekonstrukciju jedne europske povijesti i židovske sudbine u njoj. Iako to nigdje ne kaže – De Waal je po pitanjima osobnih identiteta britanski suzdržan – to je istraživanje vodilo autorovoj židovskoj samospoznaji. Postalo mu je važno nešto što ga se prije nije ticalo. To, naravno, ne znači da je prestao biti ono što je ranije bio da bi bio Židov, nego je, uza sve što je prethodno bio, postao još i Židov. Suštinska je razlika između saznanja i konverzije.
Nakon deset godina putovanja i istraživanja, 2005. ispričao je i napisao “Zeca jantarnih očiju”. To je knjiga snažna, elegantna i vrlo neobična. Bez fikcionalizacije i domaštavanja, slijedeći dokumente i poneko sjećanje, objavljene memoarske knjige i stare časopise, De Waal opisuje duhovno stanje Europe, Odese, Pariza, Beča, u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, a zatim i ono najintenzivije vrijeme u povijesti austrijske prijestolnice, na prijelomu stoljeća i pred pad Habsburškoga imperija. Njegova perspektiva nije perspektiva novinara, kroničara ili umjetnika, židovskoga intelektualca, kao u nonfikcionalnim prozama Stefana Zweiga ili Josepha Rotha, nego je riječ o vrlo, vrlo bogatim Židovima. To drukčije, uzdignuto očište djeluje šokantno, pogotovo u kontekstu bečkoga malograđanskog antisemitizma i kasnijeg holokausta, jer smo nekako naviknuti da na hitlerovski zločin nad Židovima, kao i na suučesništvo kršćanske Europe, a naročito na zvon vatikanskih zvona, gledamo kroz likove takozvanoga običnog, sitnog i jadnog svijeta istočnih Židova i njihovih njemačkih sunarodnika. Zanimljivo je, međutim, doživjeti holokaust bez logora i bez fizičke eksterminacije – Ephrussijevi, uglavnom, nisu fizički stradavali – isključivo kao nacističku pljačku i poniženje, ali i kasniju nevidljivu preraspodjelu opljačkanog židovskog bogatstva, provedenu nakon pobjede nad fašizmom. U tu je preraspodjelu, čini se, upisan isti onaj cinizam kakav je bio upisan u poslijeratne propovijedi bečkoga nadbiskupa, kardinala Innitzera, koji je, najednom, krenuo osuđivati rasne zločine, nakon što su oni već odavno provedeni, sve uz podršku zvona sa svih kardinalnovih crkava. To temeljito pustošenje bogatstva Ephrussijevih praćeno je jednako temeljitim pustošenjem njihova imena, pojedinačnih biografija i ukupne porodične povijesti, da bi se na kraju sveli na anonimne žrtve holokausta, na svijet koji je rasut po svijetu i koji više nema svoga telefonskog broja i kućne adrese ni u Beču, ni u Odesi, ni u Perizu.
Figurica zeca s jantarnim očima za vlasnika zbirke je najljepša među 264 natsuke. Svaka figura ima svoje precizno ikonografsko značenje, svoju priču i simboliku. Sve je to negdje znanstveno obrađeno, zapisano i arhivirano. Ono, međutim, o čemu piše Edmund de Waal ne može biti arhivirano ni dovršeno. Porodične povijesti ostaju nedovršene. Iza holokausta ostaje beskrajan niz nedovršenih porodičnih povijesti. Cijeli jedan neostvareni svijet. Dugo je euforija pobjedničke 1945. skrivala suštinu te neostvarenosti. Europa ima dvije paralelne povijesti, i većina Europljana ima dvije paralelne porodične povijesti: onu koja se doista odvila i onu koja zauvijek traje kao jedna neostvarena mogućnost. U toj su povijesti Ephrussijevi još uvijek nepodnošljivo bogati, i uporno ustrajavaju u pokušajima da se izbore s predrasudama o Židovima. Kako bi židovski Orijentalac mogao razumjeti Dürera, krajem devetnaestog stoljeća francuski antisemiti bijesno se pitaju nad knjigom koju je o Düreru napisao Charles Ephrussi. Kao da takva pitanja čujemo i danas, kada Orijentalci više nisu Mojsijeve vjere.
Sve 264 natsuke figurice pred nacistima je u palači Ephrussi sakrila i nakon rata, kao jedino sačuvano blago, obitelji predala njihova stara služavka. Zvala se Anna, i bila je katolkinja i Austrijanka kao i kardinal Theodor Innitzer. Po svemu drugom bila je od njega različita.
Izvor: Jergovic
