Francisco Ibáñez Talavera, rođen u sam osvit građanskog rata u Barceloni, od majke Andalužanke i oca sitnog računovođe, rodom iz Alicantea, bio je predodređen da u nejunačko i sumorno doba klerofašističke diktature caudilla Franca, Falange i Katoličke crkve, poživi neki običan život u kojem se neće previše raspravljati o pitanjima slobode. Prihvaćajući očeve talente kao svoje vlastite Francisco studira ekonomiju, specijalizira se za računovodstvene i bankarske poslove, pa kao perspektivan mladić, povjerljiva nastupa, u urednom odijelu, savjetuje klijente oko ulagačkih rizika. Na žalost, nikada Francisco Ibáñez Talavera neće postati toliko slavan da saznajemo i takve pojedinosti o njegovu privatnom životu, ali vrlo je vjerojatno otac bio ponosan na sina, sve do onoga dana kada je krajem pedesetih, u najgora vremena diktature, dok je Franco, koristeći opću antikomunističku paranoju, zadobivao visoko pokroviteljstvo Sjedinjenih Američkih Država i zapadnog svijeta, koji najednom nije više bio ni najmanje gadljiv pred činjenicom da ga je Hitler doveo na vlast i da su se njegove ideološke i političke prakse jedva razlikovale od Hitlerovih, Francisco prelomio u životu i odlučio da se ostavi ekonomije i bankarstva i okrene se stripu.

Njegov slučaj bio je, zapravo, tipičan za jednu određenu sortu dobrih i poslušnih sinova, koji žive dva života i izgrađuju dvije biografije, jednu po roditeljskim željama, a drugu po vlastitim afinitetima, sve dok ih okolnosti ne natjeraju na konačni izbor. Većina se pritom prikloni očevima i materama, pogotovo u ovakvim zlosretnim zemljama, i onda odžive svoje polovične i žalosne egzistencije tako što se natjeraju da zaborave što su zapravo željeli biti, dok se rijetki odluče za tu ludost na koju se odvažio naš Francisco.

Njegova fascinacija stripom zapravo je karakteristična za cijelu generaciju, ili za probrane njezine izdanke: jedva stariji od Francisca su Umberto Eco i Bora Ćosić, koji će, jedan u Italiji, drugi u Kraljevini Jugoslaviji, poći od iste fascinacije novinskim stripovima, sačinjenim od četiri-pet sličica, ili od jedne “šlajfne”, koji izlaze u najvećim novinama u državi, na koju će se zatim nadovezati specijalizirani dječji novinski magazini s Waltom Disneyom i međuratnim američkim sindikalnim stripom. Eco i Ćosić nisu se kasnije dali u crtače, ali njihove se putanje u suštini ne razlikuju od one kojom je išao Francisco Ibáñez Talavera. Pritom, u sve tri je zemlje strip tada bio pedagoški i ideološki nepoželjan, a Miki Maus i Disneyjevi junaci predstavljali su sve ono što Franco, Mussolini i Milan Stojadinović nisu željeli biti. Strip je, na neki način, bio prva crta opozicije, i to će, na transformiran način, ostati sve do moje generacije, koja odrasta krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, kada se još uvijek vjerovalo da crtane sličice ubijaju maštu u djeteta i odvlače ga od knjige. Biva, zašto bi bilo nacrtano ono što može biti samo napisano?

Strip “Ulica luckastih br. 13” nije bio jedan od stalnih, zadanih jednostraničnih stripova u Politikinom zabavniku (to su u sedamdesetima bili: Popaj, Dikan i stari Slaveni, Hogar Strašni, Paja Patak, Miki Maus…), nego je izlazio povremeno. Katkad u nekoliko brojeva zaredom, pa jednom mjesečno, pa ga ne bi bilo po pola godine, da bi se onda vratio. “Ulica luckastih br. 13” rjeđe bi se pojavila i u nekim drugim strip izdanjima u Srbiji, dok je u Hrvatskoj, koliko se sjećam, nitko nije objavljivao. Za razliku od većine, ili svih drugih stripova, američkih, francuskih, talijanskih ili domaćih, “Ulica luckastih br. 13” kao da nije imala autora. Osim što je tu bio njegov potpis, uvijek je u desnom donjem dijelu slike pisalo je Fibáñez, o tome odakle je stigao ovaj strip, tko ga piše, a tko crta, nije se ništa znalo, niti je to, čini se, ikoga previše i zanimalo.

Strip može biti u nizu od nekoliko sličica, u tabli od nekoliko nizova sličica, koja sama po sebi predstavlja jednu novinsku stranicu, ili u neograničenom broju tabli. “Ulica luckastih br. 13” nije, međutim, ništa od toga. Striktno gledano, to je strip u jednoj jedinoj sličici – što bi samo po sebi bilo negacija samog medija, jer kao što je film umjetnost pokretnih slika, tako je strip umjetnost nepokretnih slika; jedna slika iz filma nije film, nego je fotografija, dok je jedna strip sličica crtež ili, eventualno, karikatura. “Ulica luckastih br. 13” prikaz je bokocrta uvijek iste trokatnice s potkrovljem i liftom, u kojoj živi dvadesetak ljudi, i pločnika pred kućom, nasred kojeg jedan je uvijek otvoreni šaht. U šahtu živi čudovište, koje nikad nismo vidjeli.

Francisco Ibáñez crta strip, koji i jest i nije strip. Pred nama je desetak-petnaest sličica, koje, međutim, ne predstavljaju dramaturški razvoj situacije, niti različite odsječke vremena, nego su to, naprosto, različiti prostori u jednoj kući. U tim prostorima se neprestano nešto zbiva, živi se neki vrlo intenzivan društveni, privatni, obiteljski život, odvijaju se neke urbane tragikomedije, ali svaka ostaje na razini zamrznute situacije. Protivno stripovskom žanru, mi ne znamo što se dogodilo ni prije, a ni poslije te jedne sličice. Dinamika, koja, međutim, u “Ulici luckastih br. 13” zacijelo postoji, i koja ovu neobičnu sliku doista čini stripom, tiče se, s jedne strane, života zgrade, tiče se slike sastavljene iz više dijelova, koja tek svojom cjelinom biva ono što jest, a s druge strane ta se dinamika tiče činjenice da čitatelj od ranije poznaje sve te likove, da živi, makar i neredovito, sve njihove živote.

Da me je netko, kad mi je bilo dvanaest, upitao koji mi je najdraži strip, rekao bih “Ulica luckastih br. 13”. Ali i da mi je isto pitanje postavljeno u neka kasnija vremena, kada je strip postao odabrani element moje samosvijesti, i kada sam već razmišljao u sličicama i živio u stripovima, onako kako sam živio i u knjigama, ili, kako bi se onim jezikom reklo – u pisanim i u crtanim romanima – opet bih se u nabrajanju sjetio “Ulice luckastih br. 13”. A mnogo, mnogo kasnije, kada sam pokušavao konstruirati dramaturške i žanrovske okvire svojih autofikcijskih, porodičnih i pseudoporodičnih romana, naročito knjiga “Rod”, “Selidba” i “Sarajevo, plan grada”, na umu mi je, kao neki temeljni i sigurni nacrt, bila “Ulica luckastih br. 13”. Nisam takvu knjigu napisao, ali taj mi je navodno nepretenciozni i bezazleni strip bio neki siguran temelj na koji sam se pri izgradnji mogao pozivati i na koji sam se, zateknem li se bespomoćan i sam pred praznim prostorom, lišenim svake gravitacije, mogao vratiti.

Moje muke nisu, međutim, sličile mukama Francisca Ibáñeza, koji je pred samog sebe stavio nemoguć zadatak: crtati društveni strip, neku vrstu kronike vlastitoga unutrašnjeg i vanjskog svijeta, kronike grada, u kojem će izbjeći zamke cenzure, one falangističke i one crkvene. On nikada nije bio underground umjetnik, nije bio gerilac, čak je prilično nejasno i to kakvi su tih godina bili njegovi politički afiniteti, a pritom je, nakon napuštanja bankovnog posla, još i živio od svojih stripova, zadržavajući ih unutar novinskog mainstreama. Jest, bavio se on politikom: ono čudovište iz šahta bilo je nevidljivo i mračno čudovište vlasti.

Francisco Ibáñez Talavera čuveniji je, međutim, po drugome svom strip serijalu. Karikaturalna i groteskna priča o dvojici detektiva Mortadelu i Filemonu jedan je od znamenitijih europskih strip-serijala, koji izlazi još od 1958, ali meni nikada nije bio ni drag ni važan. Čak ni u dijelovima u kojima je, nakon Francove smrti i demokratizacije Španjolske, postao vrlo političan i kritičar prema kojekakvim desnim rugobama od Ronalda Reagana do postfalangista Joséa Maríje Aznara. Jedino što sam se, kada su 2003. Mortadelo i Filemon postali junaci filmske komedije, ponadao da će film biti toliko dobar da potakne izdanja Ibáñezovih stripova u Hrvatskoj, pa da netko objavi “Ulicu luckastih br. 13”. Nada je, međutim, bila uzaludna…

jergovic