Nekoliko trenutaka prije nego što će se raspasti sav poznati svijet, u listopadu 2019. kod beogradske je Geopoetike objavljena knjiga “superkratkih priča” Georgija Gospodinova “Sva naša tela”. Odmah zatim, u veljači i ožujku, zavladala je epidemija, otežano je prelaženje granica, promijenila se životna poetika, tako da smo, kao što to biva kad izbiju ratovi, vrijeme počeli dijeliti na prije i poslije covida-19. Inače, knjiga ima samo 131 stranicu, objavljena je na ćirilici, u briljantnom prijevodu Marija-Joanne Stojadinović. (Neko je čudo s tim srpskim i hrvatskim prevoditeljicama s bugarskog: odlične su i nekako bliske…)

Sve ovo govori da sam, vrlo vjerojatno, knjigu s ove strane Bajakova pročitao samo ja, te da bi to zadugo moglo tako i ostati. Ili sve dok Fraktura, Gospodinovljev hrvatski izdavač, ne zaduži Kseniju Banović, njegovu hrvatsku prevoditeljicu, da prevede “Sva naša tijela”, i tako se dalje ne razvije jedna potencijalno zanimljiva priča između pisca i njegovih čitatelja.

Ta priča će se, kao i svaki put kada je o Gospodinovu riječ, najprije ticati žanra. U Hrvatskoj, naime, iz nekog razloga koji ćemo jednom pokušati objasniti, naravno budemo li imali vremena, razlika između umjetničke proze i onog što nazivaju publicistikom podrazumijeva najprije razlikovanje fikcije i nonfikcije. Ono što je izmišljeno bi, prema ovakvom viđenju, moglo biti umjetnička proza, dok ono što nije izmišljeno, nego se takoreći stvarno dogodilo, ne može biti ništa drugo osim publicistike. Kod Gospodinova, izrazitije nego, recimo kod Knausgaarda, prozni se tekst tiče izvještaja o dogođenom. A istodobno, ponešto je izmaštano na snovit, bajkovit, ali dubinski istinit način, tako da je čitatelj na čas u dvojbi radi li se tu o religijskom vjerovanju. Tako u naslovnom tekstu ove knjige, dugom jedva stranicu: čovjek se budi iz narkoze, pošteno izrezan u nekoj teškoj operaciji, i vidi da su oko njega sve neki ljudi; osmogodišnji dječak, pa lijep mlad muškarac, do njega sredovječni gospodin, te mršav starac, žut u licu, s onim nezdravim podočnjacima, neraspoložen, sjedi; tko ste vi?, upita ih, na što mu najstariji odgovori da su oni sva njegova tijela; odlazite sad, na to će izrezani, uskoro će vizita, i bi mu pomalo tužno, jer ih možda više nikad neće vidjeti; posljednji je u sobi ostao dječak.

Tako ta priča zvuči kada je prepričam po sjećanju. I takve su zapravo sve priče iz ove knjige, takav je Gospodinov kao pisac. Od svih mojih pisaca kod njega je najizraženija ta začudna karakteristika: umjetnost mu je u fakturi teksta, u njegovoj fabuli, u pamtljivoj šifri, lozinki, anegdoti. Nešto je balkansko i u tome, nešto što se kao način i kao doživljaj svijeta širi od Istre prema jugu, jugoistoku, i podrazumijeva taj čudesni orijentalni, otomanski anegdotarij, iz kojeg je poteklo više velike književnosti, poezije i proze, nego iz akademske tradicije ovoga svijeta.

Gospodinov je pisac bez žanra. On je arhitekt bez nacrta, koji gradi po imaginarnim projektima. Njegov roman jest i nije roman, njegova superkratka priča jest i nije priča. To što on radi beskonačno je daleko od onoga što se o žanru i načinu nauči na tečajevima kreativnog pisanja ili od onoga što roman, priča, pripovijetka jesu u školskim i leksikonskim definicijama. Duh Gospodinovljeve pripovijesti obično je u glavi njegova čitatelja. Useli se tamo kao virus, pa se razvije u nešto što je mnogo šire i opsežnije od teksta, koji katkad nije duži od jedne-dvije rečenice.

Evo jedne cijele njegove priče, koju kao da je Georgij napisao samo za mene. Naslov joj je “Otadžbina”, pa kaže:

“Mržnja će nas uvek čekati na jednom bliskom, rodnom mestu.
Otadžbina je tamo gde su naši neprijatelji.”

Evo još jedne, opet cijele, i već veoma duge:

“S vremenom shvataš da jedino što možeš da uradiš jeste da utešiš. Pre nego što je moja baka preminula, već je kopnela, stezala je moju ruku i govorila, baš čudno, još bih da živim, sutra ću da izmuzem kozu, da popijem malo mleka. Koza je uginula pre dvadeset godina, a moja baba iz kreveta nije ustala šest meseci…

Kada sam bio mali, kada sam se bojao da zaspim u mraku, pružao sam ruku iz mog kreveta, ona je pružala iz svog, soba je bila uska i taj most je proterivao moj strah. Kao da smo se ispraćali, držeći se za ruke, dok ne prođemo strašno, onda me je u snu puštala.

Sada sam mogao samo da joj vratim gest. U san i smrt svako ulazi sam, ali, dobro je da te neko isprati do vrata.”

Priča se, naravno, zove “Do vrata”.

U njoj je, kao i u “Otadžbini”, više fakture, više je sadržaja nego u romanu, a opet, ništa tu, zapravo, nije ukratko rečeno. Jedna je u toj priči lirska slika, kao što u pjesmi treba da bude, ili kao što treba biti u velikom proznom tekstu – jer proza mora biti od pjesme, a pjesma od proze – ruka koja se preko sobe pruža za drugom rukom, da otjera strah. U toj priči i jedan je cijeli život, koji je, kao i uvijek, zapravo dva života, jer svaki je život od dva života. U priči je na kraju, na mjestu poante, i jedna od onih rečenica, koje neki zapisuju u svoje sveščice i na ceduljice, koje zadijevaju u prazne, uspomenama namijenjene pregrade svojih novčanika, a drugi ih, opet, preziru kao navodne mudroserine. Među takvim je prezirljivcima i prezirivačima i navodnih hrvatskih književnih kritičarki i kritičara, te profesorčadi s Filozofskog fakulteta. Ali Gospodinov ne piše za njih. Činjenica je, međutim, da su rečenice kao ova: “U san i smrt svako ulazi sam, ali, dobro je da te neko isprati do vrata.”, opasne, jer znaju piscu eksplodirati u lice, znaju se okrenuti protiv njega, znaju ga progoniti iskačući iz novčanika njegovih obožavatelja i obožavateljica. One su, istovremeno, važne, jer sjaje mudrošću i preljepošću, kao bižuterija kupljena na moru, za godišnjih odmora. S takvom je rečenicom o sretnim i nesretnim obiteljima, samo manje lijepom i zvučnom, Tolstoj započeo svoj veliki ljubavni i društveni roman. Na nju se, na tu rečenicu, nastavilo nekoliko stotina gusto kucanih stranica teksta. Na Gospodivljevu rečenicu ne nastavlja se ništa, jer ona dolazi na kraju vrlo kratkog teksta, koji je cijeli stao u ovaj tekst, i utopio se u njemu, tako da ćete ga pogledom sad teško naći. Ali priča se čitatelju usjekla u pamet. To joj je bio cilj. “Čitanje stvara uspomene”, piše u ovoj knjizi.

Bilo je u našim životima vremena kada su izlazile dobre novine. Ili je to, možda, bilo i prije naših života. Takve su se novine čitale između redova, nije u njima bilo velikih političkih istina, a bilo je mnogo onoga što se nije smjelo reći. Ali negdje odozad u tim su novinama započinjala čuda, započinjalo je ono po čemu su u to vrijeme novine bile enciklopedija svakodnevice. I mogle su čovjeku spasiti život. Tamo je, recimo, negdje iza rebusa, križaljke, kursne liste i reda plovidbe dalmatinskih trajekata i tri-četiri sličice stripa Hogar Strašni, bila svakodnevna rubrika u kojoj su se mogli naći aforizmi Stanisława Jerzyja Leca i poneka rečenica Marka Aurelija. U moju još uvijek praznu i svega gladnu memoriju, i u moju uznemirenu, uplašenu dušu te riječi padale su kao spas, i možda su me za cijeli život usmjerile i uputile. Što bi sa mnom bilo da u novinama nisu objavljivali Jerzyja Leca?

Tako bi danas moje imaginarne novine – za koje je irelevantno da ne postoje – objavljivale prijevode priča iz knjige “Sva naša tela”. Te priče bi spašavale djecu da ne postradaju. Spasonosna je rečenica: “Čitav moj život skorojen je od tuđih života.” A onda i veličanstven dvodijelni “Traktat o supi”, koji ću vam, opet, na rastanku, u cjelini citirati:

“1.
Spremanje supe mora da bude prihvaćeno kao jedna od askeza svetog života. Nemoguće je da neko ko je spremio lepu supu, sa korenom celera, šargarepe, krompira, luka, paprike i veze peršuna, bude loš čovek.
2.
‘Studirati filozofiju – u najboljem slučaju, mora se posle pedesete. Prvo nauči da kuvaš supu…’, piše Brodski. Moglo bi, međutim da se kaže i ovako: Da skuvaš dobru supu, moraš umeti, u najboljem slučaju, posle pedesete. Prvo završi filozofiju.”

Nakon što je pročitate, ova vam knjiga odmah počne nedostajati. Čudno je to: čovjek nije svjestan da bi mu moglo nedostajati. Kao što bi mu mogla nedostajati i ova novinska stranica.

jergovic