Umrije, eto, i Islam Karimov, predsjednik Uzbekistana koji je iz pedagoških razloga kuhao žive ljude, svoje navodne ili stvarne političke protivnike. Nekoliko dana su se svijetom širile glasine da je bolestan, uzbečka državna televizija objavljivala je ohrabrujuće vijesti o njegovu oporavku, pa su prvoga rujanskog dana kazali da je dragi vođa kritično, da bi dan kasnije oglasili njegovu smrt. Dramaturgija je poznata, i ponavljala se dosad u bezbroj prilika, kad god je negdje, u nekoj zemlji svijeta umirao diktator. Duge su i osjetljive pripreme za njegovu smrt. Treba pripremiti javnost, ispitati teren, provjeriti je li moguće i dopustivo da jedan takav besmrtnik umre. Građane zemlje pogođene satrapijom samrtnika svaki put hvata živi užas i neusporediva kolektivna zebnja, jer je sav njihov prethodni život bio vođen saznanjem o njegovoj besmrtnosti. Smrt diktatora, voljenog vođe, svedršca i oca nacije je poput nenajavljene smrti Boga. Kao da se jednoga jutra netko pojavi na misi i kaže: nema Ga, nebesa su od jutros pusta. Otud i onoliki plač i zajedništvo izvan kojeg jedva da itko ostane – iako poslije mnogi tvrde da su slavili smrt tiranina. Nisu to suze tuge, to su suze nezamislivosti, šokirane imaginacije, suze savršene i neispunjive praznine.
Islam Karimov bio je veliki američki prijatelj, i najveći borac protiv islamskog terorizma u Srednjoj Aziji. On je Georgeu W. Bushu nakon Jedanaestog rujna pružio logistiku za efikasan napad na Afganistan. Uzbekistan je bio mjesto tajnih američkih koncentracijskih logora – nalik na onaj vidljivi u Guantanamu, samo puno strašnijih – u kojima su najzvjerskijim metodama zapadnoga i istočnog svijeta, pokupljenih iz kršćanskih i islamskih imaginarija, mučeni ljudi koje su američke tajne službe označile kao opasne teroriste. Je li među njima, doista, bilo islamskih terorista? Nesumnjivo da jest. Ali borba protiv islamskog terorizma na način i po receptima Islama Karimova proizvodila je samo još gore i strašnije ekstremiste, osvetnike i sijače paklenog užasa. Nema boljeg marketinga za đavola od onog koji proizvode arhanđeli kada se počinju služiti njegovim metodama. Čovjek koji je kuhao ljude sjajno je motivirao svoje neprijatelje da smisle nešto još gore.
Islam Karimov bio je i veliki ruski prijatelj. Sve je njegovo, zapravo, bilo rusko i po mjeri nostalgije za velikim Sovjetskim Savezom. Bio je veliki prijatelj demokratske i industrijski prosperitetne Južne Koreje. I veliki prijatelj niza srednjoazijskih zemalja, mladih demokracija proizašlih iz raspada velikog imperija. Samo se s Turskom bio nešto zakrvio, iako su Turci u kulturnom i povijesnom smislu najbliži rod Uzbecima.
Njegova biografija fascinantan je primjer jednoga dvadesetstoljetnog životnog, društveno-političkog i sudbinskog modela. Rođen 1938. mali je Islam 1941, na početku Drugoga svjetskog rata, dopao sirotišta. Nije moguće istražiti što mu je bilo s roditeljima. Zna se da su bili državni činovnici, mati mu je bila Tadžika, a otac Uzbek. Istina, postoji i priča da mu je otac bio Židov, koju valja zabilježiti zato što je i ona tipična za naš vijek. Svakome nepojamnom satrapu, kao i svakom samoniklom geniju, pronaći će ili izmisliti Židova u obitelji.
Rodom iz mitskog Samarkanda, u Taškentu će završiti srednju školu i studirati strojarstvo, magistrirati ekonomiju i stvoriti zavidnu karijeru kao socijalistički menadžer. Kao u kakvoj pedagoškoj skaski mali se Islam, premda socijalno deklasiran, bez ikoga svog uzdigao među akademsku i društvenu elitu. Sve je u životu mogao zahvaliti jednome političkom sistemu. Da se rodio bilo gdje izvan Sovjetskog Saveza, u bilo kojoj drugoj zemlji i društvenom uređenju, dječačića iz sirotišta pripala bi niža društvena klasa, bio bi vozač kamiona, zanatlija, obućar. Ovako je postao komunistički vjernik i zatočnik.
Zanimljivo je i poučno što će se s njime događati nakon što više ne bude komunizma. Uzbekistan je zemlja bez izlaza na more, čijih četiri petine teritorija, inače većeg od Njemačke, čine kamene pustoši. Dvadeset i sedam milijuna stanovnika podijeljeno je na većinske Uzbeke, koji su muslimani Suniti, i na manjinske Tadžike, čiji je položaj tradicionalno bijedan. Tu je i snažna ruska manjina, te značajan broj Korejanaca, doseljenih po Staljinovom dekretu tokom Drugoga svjetskog rata. Ljudi žive od primitivne poljoprivrede i od uzgoja pamuka. U zemlji postoje solidna nalazišta plina, ali i drevni rudnici zlata.
Zemlja je to drevne kulture i vrlo dubokih tradicija, u kojoj lokalni narativi, legende i mitovi imaju trajanje od po nekoliko stotina i tisuća godina. Jedna od onih zemalja o kojima Europljani i Amerikanci ne znaju ama baš ništa, kao što ništa nisu znali ni o Afganistanu, a na tom se neznanju rađaju, uglavnom, užasi.
Islam Karimov sredinom osamdesetih postaje glavni tajnik jednoga od regionalnih partijskih komiteta, a 1989. i generalni sekretar Komunističke partije Sovjetske socijalističke republike Uzbekistana, te član Centralnog komiteta i Politbiroa Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Uspeo se u vrh u vrijeme Perestrojke i famoznog Mihaila Gorbačova, tog ljubimca zapadnog svijeta, koji je u određenoj mjeri liberalizirao društvo, ali je pokazao i zadivljujuću nesposobnost u upravljanju tom velikom i kompozitnom zemljom, pa su na sve strane počeli izbijati neredi, nemiri i međunacionalna trvenja. Islam Karimov došao je na vlast smirivši međuplemenske i međunacionalne sukobe do kojih je došlo za vladavine njegova prethodnika Rafika Nišanova.
Proces osamostaljenja poveo je vrlo samouvjerenom rukom. Iako Uzbekistan nije bio jedna od onih zemalja koje su žudile za odvajanjem od Moskve, Karimov je vrlo vješto sastavio legendu na kojoj će se zasnovati budući uzbečki patriotizam i učvrstiti nacionalno zajedništvo. U zemlji u kojoj je prethodnih sedamdesetak godina islam bio stvar folklora – ali službeno toleriranog folklora, čime je, zapravo, omogućeno i to da 1938, u vremenima onih strašnih Staljinovih čistki, novorođenac ponese ime: Islam – i u kojoj se cijeli jedan vijek na religiji nije ništa temeljilo, Karimov je upotrijebio islam za ubrzano stvaranje nacionalnog i kulturnog identiteta. Na takav je način nastojao izbjeći sve pogubne posljedice tradicionalnih plemenskih i staleških podjela, munjevito shvativši kako je religijska potka jedino što naciju drži na okupu. Međutim, čim su se na toj osnovi počele formirati inokosne političke grupacije i organizacije, Karimov ih je vrlo brutalno i efikasno suzbio, i to godinama prije Jedanaestog rujna. To ga je, uostalom, i preporučilo za američkog prijatelja i saveznika. To je i bio razlog da Amerikanci u Uzbekistanu utemelje svoju vojnu bazu.
Islam Karimov, iako zaprisegnuti komunist, kome je Partija bila jedina crkva i džamija u koju će za života ući, a komunizam jedini zamislivi cilj sve povijesti, munjevito je shvatio da mu od Marxa, Engelsa i Lenjina neće biti fajde. Odbacio je sve ono što mu se nudilo kao model državnoga, međunarodnog i čovječanskog zajedništva, proletersku solidarnost, razumijevanje među narodima, oblike partijskog organiziranja… Nije se ni na trenutak zamajavao idejama o reformi komunizma, o evoluciji revolucije i o socijaldemokraciji. Pogotovu ne ovo posljednje: Islama Karimova, kao ni druge srednjoazijske diktatore, demokracija ne samo da nije zanimala, nego mu se, po svemu sudeći, gadila. Prezir s kojim je postupao prema svojim oponentima, čak i kada mu od njih nije prijetila nikakva opasnost, svjedočio je o tome.
Ženio se dvaput. Od prve žene Natalije se razveo. Udovica mu je Tatjana. Obje po narodnosti Ruskinje, nemuslimanke. Nakon što je 1991. u vrlo široko postavljenoj kampanji reafirmirao islam, dvije-tri godine kasnije pohapsio je sve učenije i glasnije imame. Do 2004. se oko sedam tisuća vjerskih službenika našlo u njegovim zatvorima. Američke obavještajne službe morale su biti impresionirane njegovom borbom protiv islamizma. Ali ono što im sigurno nije godilo, i što ih je, zapravo, plašilo bilo je to što je Karimov svoju zemlju nastojao držati u unutrašnjoj izolaciji. Dakle, američke vojne baze su poželjne, kao, možda, i ruske, ali ne i izlozi sa zapadnom robom, američki filmovi ili, općenito, slike života na zapadu. Naime, diktator je savršeno dobro shvaćao da destrukcija zajednice, i demokracija koja je najviši oblik destrukcije, stižu sa slikama, pričama, glasovima. Zato idealna država treba funkcionirati kao gluha soba bez prozora.
Nakon što su se okoristili njegovim krvološtvom, kao što se i on okoristio njihovim novcima i oružjem, Amerikanci su se odrekli Islama Karimova. Islamisti, kao i cjelokupan muslimanski i sunitski svijet, u njemu su vidjeli sotonu. Rusi ga nisu voljeli jer je u odsudnom trenutku pokazao sklonost Amerikancima. Za njime žali samo njegov izbezumljeni narod, koji ne zna kako bi nastavio da živi bez njega, u zemlji u kojoj više nije postojala baš nikakva opozicija, a Karimovljev protukandidat na nekakvim izborima izjavio je da se kandidirao samo iz jednog razloga: da bi glasao za Islama Karimova. Valja razumjeti uzbečku žalost. Svi smo mi Uzbeci, bili smo ili ćemo biti.
jergovic
