Pomamilo se tamo i onamo zbog nekakvog zakona kojim srpske vlasti svu dubrovačku književnost do 1867. smatraju zajedničkim, hrvatskim i srpskim kulturnim blagom. Biva, riječ je o nečuvenom kulturnom i teritorijalnom posezanju za onom što je samo hrvatsko, veli Nina Obuljen Koržinek, s položaja ministrice kulture, a isto kaže i svo upitano i neupitano velehrvatstvo. Svatko razuman, međutim, ako se u ovim pitanjima ne bavi argumentima nogometnog navijaštva, shvatit će dvije stvari. Dubrovačka književnost onoliko je nečija koliko se taj netko njome bavio i koliko ju je kao stvarni čitatelj i interpretator doživljavao svojom. I drugo, svaki navijač ili navijačica mokroga dresa i opijene glave odlučno će odbiti da išta “naše” pripada i “njima”, ali će rado i spremno nešto što je “njihovo” pripisati i “nama”. Pa će tako Boka kotorska, premda je crnogorska, biti oglašavana “zaljevom hrvatskih svetaca”, a muslimanska, tojest bošnjačka alhamijado književnost, ispisana arapskim pismom na narodnom jeziku, bit će u srednjim školama, po kroatistikama i u povijestima književnosti koje su sastavljali najuvaženiji hrvatski akademici, smatrana i hrvatskim, a ne samo bošnjačkim kulturnim i književnim blagom. Jugoslavenski i srpski nobelovac Ivo Andrić bit će, najednom, i hrvatski, kao što će njegova Nobelova nagrada postati i hrvatska, premda je Andrić iz Zagreba faktički protjeran, a svoje djelo smatrao je dijelom zajedničke jugoslavenske književnosti, te je odbio da ga se uvrštava u nekakvu hrvatsku antologiju, jer se, osim u najranijoj mladosti, nikad nije izjašnjavao Hrvatom. Bošnjački pjesnik Mak Dizdar, koji se iz praktičnih građanskih razloga izjašnjavao Hrvatom, premda s hrvatstvom baš i nije imao intenzivnijega doticaja, bio je suprotan slučaj od Andrića. Ali njega će također hrvatski navijači smatrati i hrvatskim pjesnikom. O Srbinu Nikoli Tesli, američkome čuvenom znanstveniku, da i ne govorimo. Njega će se zbog njegove pripadnosti i hrvatskoj kulturi – ali nikako zbog njegove pripadnosti srpskome narodu u Hrvatskoj, ili, kako se to danas kaže: srpskoj nacionalnoj manjini – staviti i na kovanicu eura. Zašto bi, međutim, žudnja za zajedničkim kulturnim blagom hrvatskih navijača bila prihvatljiva, a žudnja za zajedničkim kulturnim blagom srpskih navijača smatra se agresijom i nekorektnim posezanjem za nečim što nije njihovo? Pritom, ne treba ni naglašavati da se i Srbi na zadnje noge propnu kada bi Hrvati da nešto što je “njihovo” postane zajedničko, baš isto onako kako se Hrvati na zadnje noge propnu kada bi Srbi da nešto što je “njihovo” postane zajedničko.
Razumno gledajući i razmišljajući, te ako se držimo samo vlastitih čitateljskih iskustava, i onoga što doživljavamo kao svoje intimne kulturne i književne pripadnosti i identitete, lako ćemo shvatiti da Srbima ne bi ni na koji način trebalo biti važno koliko je, kako je i da li je Ivo Andrić hrvatski, nego bi im jedino važno trebalo biti da li je Ivo Andrić, i po čemu i kako to jest, srpski pisac. Ista je stvar s Bošnjacima i Makom Dizdarom. Ista, pa još i malo dramatičnija, s Hrvatima i starom dubrovačkom književnošću, s Palmotićem, Gundulićem, Držićem. Jesu li oni hrvatski, je li Dubrovnik suštinski u Hrvatskoj? I je li Hrvatska nalik Dubrovniku, ako je Dubrovnik već u Hrvatskoj?
Prije nekoliko mjeseci dogodio se znakovit skandal s Dubrovnikom i dubrovačkom književnošću, i to na Hrvatskoj televiziji, inače zaduženoj da u ime nacionalnog navijaštva i sveudiljnog nerazumlja, po narudžbi vlasti, ili mimo svih narudžbi, vodi hajke i potjere za Srbima i za srpstvom, kao i za onima, razumije se, koji bi se tim hajkama narugali. Naime, u emisiji “Dobro jutro, Hrvatska” pojavio se i progovorio Vicko Dragojević, Dubrovčanin. Njegovo je govorenje izazvalo stanovitu reakciju primitivnije gospode gledatelja, nesvjesnih toga da hrvatski jezik baš i nije ono što se govori i kako se govori u Zagrebu i u bližoj okolici, nego je hrvatski jedan sasvim drugi jezik, koji je, da paradoks bude potpun, gotovo istovjetan onome što govori i kako govori Vicko Dragojević. Naravno, riječ je o hrvatskom jezičnom standardu. Zagrebački i okolozagrebački govori, koji se preferiraju na HTV-u, naravno jesu i hrvatski jezik, kao što su i dubrovački i okolodubrovački govori i hrvatski jezik. Ali hrvatskom jezičnom standardu nešto je od toga, ipak, bliže. A, kao za nevolju, bliže je upravo ono što je navijačima u mokrim dresovima – dalje, tuđije, seljačkije, stranije, hercegovačkije, crnogorskije, srpskije… Jer tko zna što je taj neuk i primitivan svijet, kojemu je zasmetao Vicko Dragojević, sve čuo u njegovom govoru. Ne bi, međutim, bilo ni pola problema, da ovi s HTV-a Vicka Dragojevića nisu s pika poslali fonetičarima, da ga nauče kako se govori hateveovski hrvatski. I neće on više voditi tu emisiju, sve dok ne progovori čistim zagrebačkim, s naglascima kao u madžarskom i s onim čuvenim zagrebačkim futurima i s “budem” umjesto “hoću”.
Pritom, Vicko Dragojević i ne govori po dubrovački, nego govori po konavoski. Tojest, u njegovom se govoru iz daljine čuje njegov rodni kraj. (Mnogo manje se to u njega čuje nego, recimo, onim mlađahnim voditeljicama televizijskog dnevnika ili Vijesti iz kulture, koje blebeću kao pokvareni madžarski govorni automati…) Nakon što ga je napalo i poslalo fonetičarima, da ga privedu govoru koji neće iritirati navijače, Vicko Dragojević krenuo se naokolo ispričavati po intervjuima i navoditi svoje kardinalne pogreške u toj jednoj emisiji koju je vodio. Veli tako da je, o avaj, Krešo deklinirao u Kreša, a ne u Kreše! Osim što to u hrvatskome jeziku nije pogreška, jer naprosto ne može i ne smije biti pogreška, u tu deklinaciju staje cjelokupna povijest Dubrovnika i sva dubrovačka književnost, stara i nova. Dubrovačka književnost je danas dio hrvatske književnosti zato što njezini dionici, dakle njezini čitatelji, jedini živi prijatelji i zagovornici Junija Palmotića, Marina Držića i Ivana Gundulića, pouzdano znaju da se u hrvatskome jeziku Krešo deklinira u Kreša, kao što se deklinira i u Kreše. Jer nikako ne može biti da u hrvatski jezični standard ne bude ugrađeno ono na čemu je zasnovana jedna velika hrvatska književnost. Pritom, navijačima valja reći i ovo: ta književnost, dubrovačka književnost, nije, za razliku od kajkavske ili čakavske književnosti, pisana na dijalektu, koji bi bilo ispravno smatrati i – drugim jezikom. Drugim i trećim hrvatskim jezikom. Dubrovačka književnost ispisuje se jezikom koji je živa matica, glavni drum, govorna avenija, hrvatskoga jezičnog standarda. Jezik Držićev i Palmotićev nije, bezbeli, jezik kojim mi danas govorimo. To je jezik drugih epoha. Ali iz njihovog jezika izniknuo jezik je Iva i Luja Vojnovića, Luka Paljetka, pa na koncu konaca i Vicka Dragojevića. U tom jeziku muška se imena po muški i sklanjaju. Tako ima biti na Stradunu ili na Grudi, kao i na Prisavlju. Jer ako nije tako, po čemu je, osim po rasporedu vojnih i policijskih snaga, dubrovačka književnost hrvatska?
Incident s jednim televizijskim voditeljem, koliko god neugodan bio i koliko god svjedočio o strašnim razmjerima imbecilnosti hrvatskoga nacionalističkog navijaštva, a s njome i svakoga balkanskog nacionalističkog navijaštva, samo jedan je dovoljno slikovit i anegdotalan primjer općeg stanja. Nina Obuljen Koržinek – koja, recimo i to, hrvatskim standardnim jezikom govori dramatično lošije nego Vicko Dragojević – skupa s mrakobjesnom družinom s HTV-a, te s bataljunima naših bezumnih i nerazumnih političara, upalila se kao kakav crvuljak i apendiks, oko srpskoga zakona o dubrovačkoj književnosti, pa prijeti, grmi i sijeva, tako da bi možda bilo zgodno da zaratimo sa Srbima oko Držića i Palmotića. I za Hrvate, i za Srbe bio bi to, ipak, akt prvorazrednoga civilizacijskog samoostvarenja. U Latinskoj su Americi neki divlji narodi ratovali oko nogometa, a mi bismo mogli oko poezije. Pa da general zbora Miro Gavran povede vojno-redarstvenu akciju za oslobođenje Gomnaide od srpske okupacije, a da mu s druge strane odgovara general Miro Vuksanović. Pa da dva viteza i njihove vojske za sva vremena presude čija su ustvari naša govna, kad već ne mogu biti zajednička.
