Na dan kada je u Dubrovniku umro Marijan Kocković, Hrvatska je slavila svoj prvi dan državnosti. A kada je 2001. Račanova vlast taj praznik prošetala po kalendaru i preselila ga iz svibnja u lipanj, Kockovića se više nitko nije sjećao. Deset godina kasnije, u Dubrovniku su, na taraci Hotela Kompas, kiparevi sinovi Maro i Neven postavili očevu retrospektivnu izložbu. Izložba je održana u posljednji čas, jer je Goran Štrok upravo bio prisiljen prodati Jadranske luksuzne hotele čileanskoj porodici Lukšić, a novi vlasnici, sasvim je sigurno, ne bi na svome posjedu trpili jednoga antifašista i partizana. Dubrovačka je izložba u metropolskim medijima ugluho prošla, što je, također, bilo očekivano.
Mala i skromna retrospektiva, koja se ovih dana održava u Gliptoteci, izazvala je stanovitu pozornost u Zagrebu. Jedni su našli da je riječ o omiljenom Titovom slikaru, drugi da neće nama Hrvatima Tito određivati estetska mjerila (tako je, po prilici, javio Večernji list). U Hrvatskoj je kultura postala toliko nevažna da se i značaj Marijana Kockovića može izraziti još samo u njegovome odnosu prema Titu i Titovom prema njemu.
Prvo što ćemo osjetiti u obilasku izložbe jest to koliko Kockovićeve skulpture očitavaju duh i atmosferu vremena, jugoslavenskih šezdesetih i sedamdesetih godina. Skulptura Peace iz 1970, ikonična posveta vremenu hipija, ženska crnačka glava, s afro frizurom. Ili Crna perla i Azijska perla, realistični portreti u bronci i mramoru, koji kao da su vajani i klesani povodom nekog samita Nesvrstanih, ali bez kolonijalne fascinacije egzotikom. Ili biste Yula Brynnera i Mikisa Teodorakisa, koje kao da su izronile iz srca nacije i društvenopolitičkoga i kulturnog života Jugoslavije. S Brynnerom se, bit će, upoznao na ceremonijalnim marginama Bulajićeve Neretve, a Teodorakis je bio amblematska figura one lijeve, titoističke Europe.
Marijan Kocković oblikovao je ono što mu je nanosio duh vremena, ne birajući iz neke uzvišene poze, nego uzimajući sve, bez obzira na to pripada li visokim ili niskim društvenim i kulturnim registrima. Kao i prvoga dana, kada je kao mornarički kapetan prvi put ušao u jedan atelje (kod splitskoga kipara Ivana Mirkovića), bio je fasciniran samim kiparskim žanrom, i nije se opterećivao redovničkom čistoćom svoga poziva, niti je birao da radi ono što će ga učiniti uglednijim u umjetničkom svijetu. Dok su drugi gradili vlastite spomenike na stranicama budućih povijesti umjetnosti, Kocković je gradio samo skulpture. Nije slutio da će i njega i njegovu epohu zbrisati mračne aveti falangi domaćih izdajnika, protiv kojih se borio u ratu, da će mu spomenici biti minirani, a ime upljuvano, ali ih je sve preduprijedio time što ga je više okupirao svaki pojedini zarez dlijeta u kamenu, nego sveukupna recepcija životnog djela u vječnosti. Uostalom, bio je ateist, ateisti u vječnost ne vjeruju.
Nije potekao iz proleterske sredine: bio je posljednje, sedmo dijete u zagrebačkoj učiteljskoj obitelji. I sam je, pred rat, završio učiteljsku školu, a onda je 1942. otišao u partizane i vrlo brzo postao komesar bataljona u 13. proleterskoj brigadi. Formirana na Kordunu, ova je brigada bila jedna od najslavnijih, pretežito hrvatskih jedinica Narodnooslobodilačke vojske, sudjelovala je u oslobođenju Beograda i proboju Sremskog fronta, te u oslobođenju Zagreba, da bi svoj ratni put završila oslobađajući Istru. Marijan Kocković ozbiljno je ratovao, bio je teško ranjavan, doživio je užas srpsko-hrvatskoga bratoubilaštva, što ga je, sve, obilježilo u životu i u umjetnosti.
Akademiju je započeo u Zagrebu, ali je izbačen zbog nepoštivanja studentske procedure, da bi studij kiparstva okončao 1953. u Ljubljani, u klasi Karela Putriha, rano ugaslog slovenskog kipara, čije najznamenitije djelo (ostvareno u koautorstvu sa Zdenkom Kalinom) vidimo kad god u televizijskom dnevniku povodom hrvatsko-slovenskih prijepora i podjebavanja, bude prikazana zgrada slovenskoga parlamenta. Reljef oko i iznad ulaza u parlament načinili su, krajem pedesetih, Putrih i Kalin. Kocković je u ljubljanskim profesorima imao odlične učitelje u onome u čemu će i sam postati nenadmašan – u kiparskome, i u klasičnom klesarskom zanatu.
Nakon akademije, između 1953. i 1966. živio je u Sarajevu, i radio kao profesor. U to vrijeme oblikovao je javne skulpture i spomenike, koji su danas, uglavnom, uništeni, ali, recimo, i interijer sarajevskoga hotela Evropa. I taj je interijer izgorio u ratu, pod Mladićevim i Karadžićevim minama i granatama, ali je spomen na njega još uvijek upisan u kolektivnu memoriju mjesta, a dijelom je, barem u naznakama i asocijacijama, ponovljen i u novome uređenju hotela.
No, živeći u Sarajevu i putujući po srednjoj Bosni, Marijan Kocković je, opet nekako prirodno, biografski upisano, učinio konačni odmak i od svoga ranoga socrealističkog prosedea, ali i od realistične figuracije, fatalno se zagledavši u bosansku ornamentiku, koju je vidio na stećcima, krajputašima, a vjerojatno i na bosanskim ćilimima. Te je znakove reinterpretirao i na nekoliko drvenih totema, izloženih na zagrebačkoj retrospektivi, ali i na fascinantno oblikovanim malim skulpturama u bronci: Ćelije, Krematorij i Na Drini ćuprija. Ćelije I i III dio su širega ciklusa, koji, osim što se u njem poigrava znakovima s bosanskoga mramorja i oblicima stećaka, sadrži i parafrazu Ćele kule, strašne građevine blizu Niša, u koju su Turci 1809. uzidali lubanje srpskih vojnika, stradalih u bici na Čegru. Na Drini ćupriju oblikovao je 1968, dvije godine nakon što se iz Sarajeva preselio u Dubrovnik. Skulptura je posveta Andrićevom romanu, ali i njegova vrlo zanimljiva vizualna reinterpretacija.
Drveni totemi i ove male skulpture u bronci najuzbudljivija su djela na zagrebačkoj retrospektivi. Kocković nije bio stilski dosljedan umjetnik, umjetnik jedne ideje i jednoga djela. Fasciniran samim činom oblikovanja, vječni početnik i pionir, imao je nešto od neposrednosti i izravnosti genijalnih diletanata i naivaca. Iako nije bio ni diletant, ni naivac, nego zanatski besprijekorno obučen umjetnik, uzornog obrazovanja i moćne imaginacije, on se nije mogao, ili se nije želio, koncentrirati na jednu misao, koju bi zatim slijedio. Radio je tako što bi, jedan za drugim, zaokruživao različite svjetove. Koliko god gledatelj žalio za tim nevjerojatnim nadstilizacijama bosanskih znakova i ornamenata, kao i za tom začuđujućom reinterpretacijom Andrićeva djela i prevođenjem književnoga teksta u brončani oblik, krivo bi bilo Marijana Kockovića, živoga ili mrtvog, primoravati da bude umjetnik na način na koji su to bili drugi.
Ali nakon što sam se, po obilasku izložbe, u ledeno zagrebačko popodne spuštao niz Medvedgradsku ulicu, pomislio sam ovo: nikada nijedan hrvatski pisac neće tako razumjeti ono što je Marijan Kocković razumio, prevodeći Ivu Andrića u jezik svoje umjetnosti. Utješno je, baš u Zagrebu, vidjeti Na Drini ćupriju, nakon što su u Hrvatskom društvu pisaca Andrićevu godišnjicu zimus “proslavili” tako što ga je Ivo Banac u svom ekskursu, obogaćenom tabloidnim citatima i uličarskim tračevima, optužio za simpatije prema Draži Mihailoviću. To je, nema sumnje, već postala gesta i stil hrvatske suvremene književnosti: krenuli su od manjega prema mnogo većem, da iz svoje žablje perspektive tuđe pisce proglašavaju da su simpatizeri Draže Mihailovića, e ne bi li svoju niskost uzdignuli do književnih visina. I dok su svi ti ferići, viskovići i banci u ime hrvatske književnosti i kulture u Vili Arko čupali Nobelovu nagradu kao zlatan zub iz židovske čeljusti, iluziju da može i drukčije, da postoji, makar minirana, skrivena i ponižena, i neka druga hrvatska kultura, koja je u stanju razumjeti jedan književni tekst, čuvao je mrtvi zagrebački kipar.
Nije bilo mnogo posjetitelja, ali nije prostorija u kojoj su izloženi Kockovićevi radovi bila ni sasvim pusta. Iako je vladala savršena tišina. Jedan povisok mladić je kroz izložbu vodio mladu ženu s naočalama tamnih stakala. Kako bi stali pred neku skulpturu prstima bi joj, na dlanu, dodirima napisao njezin naziv. Ili, možda, još ponešto. A onda bi ona lakim i brzim pokretima, skoro i ne dodirujući skulpturu, pogledala svaki rad. Osim što je lijepo i važno da takvo gledanje u Gliptoteci dopuštaju, bio je to nevjerojatan, božanski tačan, performans, kojim je izložba Marijana Kockovića konačno pokazana na svoj pravi način. Guhi i slijepi, zatočeni u svome tijelu i vremenu, kao u blistavoj čahuri metka, stojimo i mi pred Marijanom Kockovićem. Te skulpture su oblikovane da ih se gleda na način na koji ih jedino i može vidjeti gospođa s naočalama tamnih stakala. Slučaj je udesio da budem tamo kada i ona. Ili se Bog pobrinuo za ateista, samoubojicu i umjetnika Marijana Kockovića, pa je ugodio da sve izgleda kao sretan i ganutljiv slučaj.
Izvor: Jergovic
