Tog mladića upoznao sam jedne kasne noći, po izlasku sa zabave u nekom omladinskom klubu. Upoznale su me s njim neke tadašnje prijateljice, ali ga, vjerojatno, ne bih upamtio da mi odmah zatim nisu rekle čiji je sin. Nekoliko mjeseci kasnije novine su objavile da je mladić pronađen mrtav na nekoj plaži u Indiji. Dugo je zatim trajalo nagađanje od čega je i kako umro. Javnost nikada nije saznala istinu, niti je rečeno koja je od niza pretpostavki najvjerojatnija. Samo se u jednom trenutku zaboravilo na njega, ugasio se interes, ili je otac zamolio da se o tome više ne piše. Ali zar bi ga poslušali?
Dugo se, godinama, vjerovalo da je Vladimira Šeksa promijenila sinovljeva smrt. Možda ga i jest privatno promijenila, to mi ne znamo, ali se vjerovalo da u javnome životu više nije onako grub i osion, ravnodušan prema osjećanjima i dostojanstvu drugih, naročito političkih protivnika ili ljudi koji nemaju društvenu moć i utjecaj, kakav je znao biti tijekom devedesetih. Mi, naime, volimo vjerovati da ljude velika nesreća promijeni i popravi. I zaista, neko vrijeme, čak i pet-šest godina, Šeks se ponašao kao drugi čovjek: snošljiviji, tolerantniji i nekako tiši. Ali pokazat će se da je to imalo veze s duhom i načinom Sanaderova vladanja, a ne s promjenama u čovjekovu temperamentu ili sustavu vrijednosti. Kada je došla Jadranka Kosor i kada se, uz antikorupcijsku retoriku, HDZ vratio svojim tuđmanističkim korijenima, i on se, opet, počeo ponašati kao onaj stari Šeks. Nesreća ljude obično ne popravlja, ali se mijenja način na koji ih drugi doživljavaju. Iz straha da nam se samima ne dogodi neko zlo, na stradalnike gledamo s više razumijevanja i čine nam se boljima nego što u stvarnosti jesu.
Pred unutarstranačke izbore Vladimir Šeks je, zbog neke svoje računice, odabrao stranu koja će kasnije izgubiti. Mnogi su mislili da je on u stanju donijeti pobjedu i onome tko je osuđen na poraz. Šeks će prevariti, Šeks će namjestiti, Šeks je sjajan pravnik i proceduralist. Tako se govorilo, i naravno, bilo je krivo. Na kraju, kako to već biva, izgubili su samo Šeks i Kosor. Ostali su se prestrojili i presaldumili, pretrčali na stranu pobjednika ili se na neko vrijeme pritajili. Dok se ne zaboravi na kojoj su strani bili i čijim su barjacima mahali. Kasnije će se i oni pojaviti da poraženima dosole rane. A poraženi su, ponovimo to, samo njih dvoje.
Jadranka Kosor stanovala je, i stanuje, u stanu u koji se uselila mimo živih i zdravih nositelja stambenog prava i potencijalnih vlasnika. Mogla je to, jer su njih dvojica bili Srbi. Otkako je postala premijerka, o tome je malo tko želio pisati, govoriti, javno protestirati. U mejnstrim medijima pokušavao je Saša Kosanović na HTV-u, i tko još? Sebe bih u toj stvari prešutio, jer su se okolnosti promijenile, pa više ne bih o stanu Jadranke Kosor. Preživjeli od dvojice braće iz njezina stana danas više nije žrtva stambene politike Jadranke Kosor, nego javnosti kojoj nije bilo do te priče dok god je Kosor bila premijerka. Eto, recimo, Milorad Pupovac: on o tome nije htio ni zucnuti, jer zašto bi kvario koalicijski sporazum i prosperitet srpske zajednice u Hrvatskoj zarad jednoga čovjeka, koji je, eto, Srbin. Možemo se samo nadati da Pupovac o Jadranki Kosor neće ni dalje zuckati, jer kada bi to učinio, doveo bi nas u neugodnu situaciju: morali bismo se s njom solidarizirati.
Ni o drugim činjenicama iz života, iz javnoga i poluprivatnog djelovanja Jadranke Kosor, nije se govorilo. Kada bi izvalila neku glupost, našlo bi se načina da se to relativizira, ili da ju se i u gluposti podrži. I na sve strane je bilo urednica i urednika, komentatora i kolumnista, modistica i stilista, koji bi našli načina da s Jadrankom Kosor budu bliski. Do pred same izbore, one koje će izgubiti od Kukuriku koalicije, o njoj se pisalo i govorilo kao o Željeznoj lejdi, kao o hrvatskoj Margaret Thatcher, i nepristojnim se smatrao svatko tko bi je zvao Suzanom ili bi se pozivao na vic s paštetom iz koje Jadranka iskače. Takve stvari su se s prezirom odbacivale, kao klaunerija bivšega predsjednika Stjepana Mesića. Ali kada je Jadranka Kosor izgubila, jedne za drugim, svoje izbore, Mesić to nije iskoristio da još jednom ispriča vic. Drugi, međutim, jesu.
Neki je dan Jadranka Kosor plakala. Preuzela je ulogu rastavljene žene i samohrane majke. Nije ta poza bila neočekivana, bila joj je ona i ranije sklona, ali dok se ranije takvo njezino držanje smatralo protofeminističkim, rodno osviještenim i socijalno odgovornim, sada su svi bili spremni da se narugaju. I koliko god ne simpatiziraju Karamarka, ponašali su se kao pobjednici. Baš kao da im je netko svih tih godina branio da se ženi rugaju kao što će joj se rugati danas.
Dobro je, plemenito je da će predsjednik Sabora Boris Šprem naći urede Vladimiru Šeksu i Jadranki Kosor. Doskorašnjem potpredsjedniku Sabora i donedavnoj premijerki i predsjednici HDZ-a. Ni njih ni nas to neće učiniti boljim ljudima, ali će hrvatsko društvo biti mrvicu sređenije, i u skladu s formulama s kojim abrahamovske konfesije mladence pripuštaju u brak, pokojnike u život vječni, djecu među odrasle: ono o čemu ste šutjeli kad nije bilo oportuno govoriti, šutite zauvijek, i imajte poštovanja za njih koji su sišli, vi koji niste imali odakle ni silaziti.
Izvor: www.jergovic.com
