U petak, 28. lipnja, akobogda, bit ću u Trstu. Pozvan sam da prisustvujem ceremoniji Nagrade Tomizza, koju svake godine dodjeljuje Lions Club Trieste Europa. Nazvana po imenu velikoga talijanskog pisca, Istrijana podrvrgnutog postupku “repatrijacije” – što bi, valjda, bio i najpodliji naziv za etničko čišćenje ili etnocid, pisca koji je cjelokupno književno djelo posvetio metafizičkom spašavanju vlastitoga zavičaja i njegovih romansko-slavenskih identiteta, nagrada se dodjeljuje pojedincima koji svojim djelovanjem prelaze državne ili nacionalne granice i povezuju različite, možda i antagonizirane svjetove. Nagradu podržava i Tomizzina obitelj, njegova gospođa, Laura Levi, koja mi je prije nekoliko godina, na večeri poslije dodjele, pričala o svome pradjedu, sarajevskom Sefardu, koji je pedesetih godina devetnaestoga stoljeća, pred otomansko napuštanje Bosne, u Sarajevu imao lijepu tkaonicu svile. S vremenom tkaonica je rasla i razvijala se, sve dok mu je zavidljivi komšije nisu zapalili. U požaru je izgorjelo sve što je nesretni Jevrejin imao, i on je preko noći osijedio i oslijepio od užasa.
Ove godine Nagrada Fulvija Tomizze dodjeljuje se po deseti put. Do sada su čašćeni pisci, redatelji, fotografi, dakle umjetnici, koji su otkrivali svijetu svoje bliže ili udaljenije susjede, riskirali da ih, zbog ruke pružene neprijatelju, vlastita sredina proglasi nacionalnim izdajnicima, ili odlazili tamo gdje zapadnjaci inače odlaze samo na tenkovima ili na detonatorima svojih avionskih bombi, e ne bi li svijetu pokazali da u svim tim afganistanima žive naša braća ljudi. Takvi umjetnici i intelektualci svjesno su odabrali autsajdersku poziciju: tko god sebe i svoj svijet nalazi s obje strane granice ili s obje strane fronte, autsajder je u svakoj nacionalnoj kulturi. Fulvio Tomizza bio je austajder: za neke Talijane bio je nedovoljno Talijan, za neke Hrvate je 1991. bio glavom Mussolini. Bio je veliki pisac, jedan od onih pravednika koji će na kraju spasiti svijet.
Ove godine Nagrada Tomizza bit će dodijeljena tri dana pred ulazak Hrvatske u Europsku Uniju. Tada će, kažu tako, pred našim očima pasti granice, kao što se konjima na startu utrke pred očima sruše one drvene rampe. Samo jedna granica neće pasti, jer je pala davno, prije dvadesetak godina, ali ne u jednome danu, nego u dugome procesu, u preobražaju i obraćenju, koje se odvijalo u dušama i glavama ljudi: granica s Italijom. Iako nije bilo teritorijalnoga dodira, ta je granica postojala na svakome koraku zemlje Istre, i gdje god je na svijetu bilo istarskih ljudi, onih koji su, poput Marije Crnobori, koja živi u Beogradu, 1921. protjerani jer su bili Hrvati, jer su bili Slaveni, onih koji su tridesetak godina kasnije, poput Sergia Endriga, bili protjerani jer su bili Talijani, kao i onih, Talijana, Hrvata, Istrijana, koji su u Istri bili protjerani, čak i ako se nisu ni pomaknuli iz svojih domova. Pred njihovim se kućnim pragovima, u njihovim glavama, nakon Drugoga svjetskog rata spustila teška olovna granica. Nju će u Istri tiho i ustrajno razgrađivati, upravo u vrijeme dok su, početkom devedesetih, diljem bivše Jugoslavije, na zemljovidima i u glavama ljudi, crtane nove granice.
Na ceremonijale ove vrste odlazim samo kad moram. Ali ove godine činim izuzetak: putujem u Trst iz simboličkih razloga, zato što se nagrada dodjeljuje tri dana pred ulazak u Europsku Uniju, i zato što je laureat političar koji je apsolutno najzaslužniji zbog procesa koji se devedesetih godina, suprotno volji Zagreba, odvio u Istri. U tršćanskom Lions Clubu inače nisu skloni političarima, barem kada je o Tomizzinoj nagradi riječ: Ivan Jakovčić prvi je političar u povijesti nagrade.
Rekoncilijacija Istre, simbolični umir krvi i istovremeno žaljenje zbog svega onog što su Hrvati (ili Jugoslaveni) učinili Talijanima i što su Talijani učinili Hrvatima (ili Jugoslavenima), bez potrebe da se mjerka koliko je čije zlo i kolika je čija žrtva, uvođenje dvojezičnosti u Istri, ali ne po nametnutim zakonskim normama, nego po civilizacijskim normama kakve postoje samo u Finskoj u odnosu na švedsku manjinu, insistiranje na antifašizmu kao jedinoj mjeri onoga što se događalo između 1941. i 1945, zasluge su Ivana Jakovčića i ljudi koje je on tokom devedesetih i dvijetisućitih okupljao oko sebe. Devedesetih, Tuđman je u Istru slao zaslužne kriminalce i ubojice, probisvijete čiji je zadatak bio silom promijeniti raspoloženje u pokrajini koja se civilizacijski odmetnula od Pantovčaka. Već smo i zaboravili satnika iz vrhovnikova tjelesnog zdruga, dakle Tuđmanove osobne garde, Bebu Brzovića, koji je 1997. u Puli pokušao likvidirati predsjedničkoga kandidata Vladu Gotovca. Pa drugoga ratnog heroja, koji je u Poreču ubio bivšega ministra turizma Marcella Popovića. Slao je, tih devedesetih, Tuđman u Istru gubernatore, sa zadatkom da rastjeraju veselo Jakovčićevo društvo, kupovao je ljude – one koji su se mogli kupiti – činio je sve da Istru u simboličkom smislu vrati matici zemlji. Ali uzalud. Mržnja se na istarskoj crvenici zemlji nije primala.
Dvijetisućitih, Jakovčiću štošta prigovaraju. U svjetonazorskome smislu dogodio se nedavno zanimljiv preokret: Jakovčićev odmetnuti suradnik Damir Kajin, bivši hiperaktivni činovnik u nekoj općinskoj kancelariji, a današnji SDP-ov kadar, na Ivana Jakovčića i predstavnika talijanske nacionalne manjine Furija Radina nabacuje prokletstvo – Mussolinija. Kao što su 1991. veliki Hrvati činili Fulviju Tomizzi. Nije se promijenilo ništa, osim što se, možda, promijenio SDP. Za razliku od Zorana Milanovića, koji na pitanje o Jasenovcu odgovara kako on “ne ide na takva mjesta”, trpajući Jasenovac u isti putnički itinerer s Bleiburgom, Ivan Jakovčić zna čemu antifašizam služi. Zato je i danas, tri dana pred ulazak u Europsku Uniju, možda i više nego devedesetih, Istra izuzetak u odnosu na ostatak Hrvatske.
U hrvatskim se medijima Nagrada Fulvija Tomizze nikada ne spominje. I bolje je tako. Neće se spomenuti ni ove godine. Ako u novinama ovih dana pročitate ime Ivana Jakovčića, to će biti samo po onim novinskim rubrikama u kojima se spominju gospodarske, financijske, političke afere. Ili će premijer ironičnom gestom otklanjati Jakovčića od sebe, pokretom kao da rastjeruje muhe, kao što je, na svoju sramotu i na sramotu svoje stranke, odbio Ivana Jakovčića u kandidaturi za Europski parlament, i time nehotice proslavio – Ružu Tomašić. Nehotice? Ako se to nehotice i učini, onda se poslije, barem, hotimice prizna greška.
U Trst idem zato što vjerujem da je Ivan Jakovčić vratio Fulviu Tomizzi pravo na zavičaj i na njegovu transgraničnu domovinu. To mi je osobno važno: znam da bi Jakovčić isto učinio i za mene. Samo da je mogao.
Izvor: Jergovic
