“Kada je stupio na ministarsku poziciju, rekao sam da kad te pogleda, iz njegovih očiju šiklja krv. Vidjeli ste da njegov osmijeh nije prirodan kao vaš, u njegovom osmijehu vidite samo očnjake koji su spremni za klanje.”
Ove riječi je, ako je netko već i to zaboravio, hrvatski domoljub, neformalni vlasnik Nogometnog kluba Dinamo i svekolikog hrvatskog nogometa Zdravko Mamić javno izrekao o ministru sporta i koječega Željku Jovanoviću. Dogodilo se to prije Šimunićevog ustaškog pozdrava, finalne ustašizacije hrvatske i najnovije faze u razvoju u kojoj se provjerava koliko će fašizma Bruxelles dopustiti Hrvatskoj.
Dometnuo je profesor doktor Mamić još ovo:
“Zalažem se za sve ono što je njemu strano. On je najveći hrvatomrzac nakon Khuen-Hedervaryja jer sve što počinje s hrvatskim, bila to Matica hrvatska ili Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, hrvatska prosvjeta, učitelji, nastavnici, Hrvatski olimpijski odbor, Hrvatski nogometni savez, Dinamo, on jednostavno ima krvna zrnca koja pretežu na ono da mrzi sve hrvatsko i to je njegov osobni problem.”
Ali i ovo:
“Ispadam sada grub, ali žalosno je da je ministar u Vladi RH, to je uvreda za hrvatskog čovjeka. Zamislite da čovjek koji je Srbin i koji nikada u životu nije radio u znanosti, prosvjeti, športu, osim što je bio dizač utega, može biti ministar najvažnijeg resora u državi. Znanost, prosvjeta, školstvo, učenici, sportaši, de facto svaki čovjek u Hrvatskoj je u tome. I onda daš takvu odgovornost čovjeku bez ikakvog iskustva i s takvom hrvatomržnjom.”
Stvar je, nekako logično, došla do suda, zagrebačkog kaznenog, na kojemu je sudac Rafael Krešić presudio da je ovim iskazima Zdravko Mamić izražavao “osobni animozitet” prema Jovanoviću, ali da u njegovim riječima nije bilo “poticanja na nasilje i širenja mržnje”. Dodao je i to “da bi bilo zanimljivo vidjeti kakva bi bila odluka da je optužnica manje ambiciozno postavljena, odnosno da ima optužbu za uvredu časti i ugleda”. Biva, ne zna, on, Rafael, kako bi presudio, ali bi mu samom, kaže, bilo zanimljivo vidjeti kakva bi bila njegova, Rafaelova, odluka da je Jovanović apelirao na svoju čast kad ga je Mamić optužio za spremnost na klanje, a ne na svoju sigurnost pred onima koje bi, prema Mamićevoj sugestiji, Jovanović klao. Da bi javnosti bilo jasnije na što misli, sudac Krešić je stvar dodatno metaforizirao: “Pa tko će se ovakvom izjavom naći pozvan da osjeti mržnju prema Jovanoviću?! Samo zato što je to rekao Zdravko Mamić? Mamić nije osoba baš tolikog uzora, Mamić nije Dalaj lama da bi ga se slijepo slijedilo, već je riječ o osobnom animozitetu na neprihvatljiv način.” Dakle, iako iza Mamićeve izjave stoje desetine kuna i eura, što privatnoga, što javnoga novca, iako iza njega stoji delegirana moć društvene zajednice i države – jer da nije tako, ne bi raspolagao javnim novcem, niti bi zauzimao vrlo visoke položaje u hrvatskoj upravljačkoj nomenklaturi – iako je osoba iz iste svečane lože u kojoj sjedi i ministar Jovanović i pripadnik nacionalne društvene i kulturne elite, iza čijih riječi i stavova stoji većina institucija koje je uzeo u obranu pred Jovanovićem, Zdravko Mamić nije poticao nasilje. Po Rafaelu Krešiću mogao je to učiniti samo da je Dalaj lama. Znači, ako smo dobro shvatili, Hrvat može izvršiti verbalni akt nasilja prema Srbinu samo ukoliko prethodno postane tibetanski vjerski vođa.
Željko Jovanović je pred ovakvom presudom hrvatskoga suda relativno zaštićen. On je ministar, premda je za Krešića, a ustvari Mamića, Srbin. Ne isplati mu se, kao ministru, učiniti zlo. Bilo bi to vrlo skupo i opasno. Jovanoviću se može dobacivati, može ga se vrijeđati – uostalom, na takvo što poziva i rečena sudska presuda, u kojoj bi “bilo zanimljivo vidjeti” – ali ne samo da Jovanovića ne možete pretući, nego mu ne možete ni zapišavati vrata od stana, šarati po poštanskom sandučiću, niti provoditi druge oblike nasilja nad njim. Jer pazite, uništavanje nečije osobne stvari, ulazak u nečiji osobni prostor s ambicijom da se pošalje poruka o njegovoj osobi, a ne da ga se, recimo, opljačka, oblik je fizičkog nasilja nad osobom. Ako u današnjoj Hrvatskoj nije, ima gdje jest! Ako u Hrvatskoj to nema tko čuti, ima gdje se takve stvari dobro čuju!
S obzirom na trenutak u kojemu je donesena presuda i s obzirom na njezin sadržaj, sudac Rafael Krešić nije presudio samo Zdravku Mamiću. Uostalom, svaka presuda ima svoj općedruštveni, prevencijski sadržaj. Svaka sudska presuda najprije nam sugerira koje se i kakve društvene vrijednosti štite. Tako, kada se oslobađa Mamića, nakon što je Jovanovića nazivao srpskim koljačem, sugerira se nešto i svakom budućem mamiću koji bi svoga jovanovića nazvao koljačem. I nagovara ga se da postupi jednako kako i onaj prvi, i da se pritom čuva samo budističkih hramova na Tibetu. Neka se drži katoličkih hramova u Hrvatskoj, u kojima će od biskupa Košića, Pozaića, Bozanića čuti zapravo isto što i od suca Krešića.
No, zamislimo obrnutu situaciju. Recimo, zamislimo da ja, etnički čist Hrvat, tradicijski katolik, arijevac s dobrim ustaškim preporukama svojih predaka, sucu Rafaelu Krešiću poručim kako je sudio s istim delikatnim osjećajem za pravdu kako se sudilo i u onoj prethodnoj, službenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Zaboga, pa niti ja nisam Dalaj lama, u Republici Hrvatskoj sam mnogo neutjecajniji od Zdravka Mamića, država mi nije delegirala nikakvo pravo, ne raspolažem nikakvim javnim novcem, a sa stanovišta elementarnih ljudskih prava, moglo bi se pridodati da sam izložen i stanovitim oblicima progona, maltretiranja i javnog zlostavljanja, i više je nego izvjesno da sudac Krešić neće imati nikakvih problema ukoliko iskažem takav sud o njegovome suđenju. Pritom, ne bi bilo zanimljivo ni vidjeti bi li takav moj iskaz povrijedio čast i ugled dotičnoga Krešića, jer u Hrvatskoj zadnjih tjedana i mjeseci – tojest, nakon što je ušla u Europsku Uniju, i prema pojedinim sudskim odlukama, i prema policijskim izvidima u slučaju prijetnji upravi jasenovačkog memorijala, i prema onome što čujemo i vidimo na Hrvatskoj televiziji, ili što čujemo od hrvatskih biskupa, ustaška praksa nije nešto što bi na bilo koji način negativno konotiralo nekoga tko ju u bilo kojoj oblasti života provodi i konzumira.
Ali bez obzira na sve to, osobno se nikada ne bih usudio sucu Rafaelu Krešiću reći da me je njegova presuda podsjetila na sudsku praksu u NDH. Ne bih se čak odvažio ni reći da je njegovo obrazloženje cinično. Ništa od svega toga ja ne bih rekao, bez obzira na to što sam rođen kao Hrvat, katolik, arijevac, što nikada nisam bio član SKJ, niti sam se osjećao Jugoslavenom. Ne bih to učinio jer ne vjerujem da se u današnjoj Hrvatskoj jednako sudi kad Dalaj lama uvrijedi Srbina i kad Srbin uvrijedi Dalaj lamu. A Srbi smo danas svi koji ne mrzimo Srbe.
Izvor: jergovic
