Posljednjeg četvrtka u travnju umro je Tadeusz Różewicz, poljski pjesnik i partizan, posljednji veliki pjesnik epohe koja se suočila s Auschwitzom. Kada je završen rat, imao je dvadeset četiri godine. U pjesmi “Preživio” Różewicz govori: “Imam dvadeset četiri godine/ preživio sam klanicu”, i još: “Jednako vrede vrlina i zločin/ video sam/ čoveka koji je bio/ poštenjak i zločinac”. Njegovi su stihovi lišeni ljepote i ukrasa, utjehe u pjevnosti. Różewiczev je poetski ritam štropot kotača stočnih vagona koji voze ljude u logore smrti: “Tražim učitelja i majstora/ da mi vrati vid sluh i govor/ da još jednom imenuje reči i pojmove/ da odvoji svetlost od tame”. Svojom estetikom ružnoga, turpiznom, ogoljavanjem pjesme do kostura, odbacivanjem svakoga tradicionalnog poetskog konteksta, Różewicz je, u to nema nikakve sumnje, postao jedan od najutjecajnijih pjesnika dvadesetog stoljeća, koji je izravno i preko prijevoda utjecao na generacije poslijeratnih pjesnika od San Francisca do New Yorka, pa preko mora, od Pariza do Vladivostoka. Nije mu takva bila namjera, samo je tražio jezično-stilski adekvat svome životnom iskustvu. On je bio onaj plemeniti Barbarin, koji je Theodoru Adornu odgovarao na njegovu, uglavnom krivo citiranu, misao o poeziji nakon Auschwitza. Žive ne treba tješiti, nego ih valja učiniti odgovornima.

Tadeusz Różewicz nije se bavio politikom. Dežurni antikomunisti i katolički histerici to su mu ponekad zamjerali. On je, međutim, pisao pjesme, u kulturi koja je tradicionalno bila vrlo osjetljiva na poeziju. Za ono što bi Różewicz pjesmom izrekao vrijedilo je dušom zaginuti. Tako je 1957. u vremenu nakon Tajnoga referata Nikite Sergejeviča Hruščova na Dvadesetom kongresu KPSS, kada se iz Moskve diljem istočnoga bloka proširila moda posmrtnih rehabilitacija žrtava staljinizma, Różewicz napisao jednu od svojih najubojitijih pjesama, naslovljenu, da ne bude dvojbe, kao “Posmrtna rehabilitacija”. I ovako prevedena, marom i darom slavnoga beogradskog polonisa Petra Vujačića, pjesma je ludo hrabra, jer izaziva i Partiju, i vazda tihe i poslušne narodne mase, kondenzirane pojedince koji nikada ni za što nisu odgovorni, jer nisu imali snage ni prilike da se odupru. Ovako Różewicz njima svima u uho viče: “Mrtvi se sećaju/ naše ravnodušnosti/ Mrtvi se sećaju/ našeg ćutanja/ Mrtvi se sećaju/ naših reči”. I onda stih po stih, red po red, gdje stihovi su kao iskopani šanci za masovne grobnice, nabraja sve ono što je prethodilo potrebi za posmrtnim rehabilitacijama, za tim činom kolektivne higijene savjesti, koja se u svim jezicima Novoga zavjeta zove – pranje ruku. Pa i po cijenu vlastitoga stradanja, Tadeusz Różewicz ne dopušta da se ruke operu kao guzice, i ispisuje stihove nad kojima će snebljive matere i očeve strefiti fras: “Krivi su svi živi/ kriva su mala deca/ koja su pružala bukete ruža”.


U tom očajničkom pokušaju da se spriječi umirivanje savjesti, makar i tako što će se optužiti djecu, koja su Staljinu i staljinima na svečanim priredbama pružala bukete ruža, Różewicz se poslužio omiljenom avangardističkom figurom. On istinski skandalizira, izaziva u ljudima bijes. Zamislite, recimo, kakav bi to bijes u Hrvatima izbio, kada bi im se reklo da su i mala djeca kriva za Jasenovac, jer su Poglavniku skakutala po naručjima. Jesu li mala djeca kriva za zločine komunizma, o tome, dopustit ćete, u današnjoj Hrvatskoj ne može biti riječi, jer se pjesnik suprotstavlja matici, a ne pluta kao govno niz nju… Ali Poljaci nisu 1957. Różewiczu zamjerili što im je i djecu optužio za zločine staljinizma, ni što je ovako završio pjesmu: “mrtvi prebrojavaju žive/ mrtvi nas neće rehabilitovati”. Mrtvi nikoga nikada nisu rehabilitirali, premda se polagači cvijeća i držači svečanih govora neprestano na tu vrstu rehabilitacija pozivaju.


Różewicz se tokom rata borio u Armiji Krajowi. Njegova brata Janusza, također partizana, uhvatio je Gestapo i pogubio ga je 7. studenog 1944. Slučajno je to bilo na godišnjicu Oktobarske revolucije. O tom ima pjesmu “Fotografija”, ni kratku ni dugu, lišenu onih Różewiczu tako tuđih kondolirajućih sentimenata, koju potresnom čini upravo njena nesentimentalnost. Zadnjih nekoliko stihova cijeli su jedan porodični roman:


“godine 1944.
gestapo je ubio
mog starijeg brata


njegovu smrt smo sakrili
od majke


ona nas je prozrela
i isto to sakrila
od nas”.


Za Tadeusza Różewicza poezija je bila istina. Suprotno onome što je istih godina propovijedao Branko Miljković, pišući kako najljepše pjevaju zablude, Różewicz je od svih zabluda odustao, pa je tako odustao i od Boga, da bi zatim, u istoj pjesmi, odustao i od odustajanja od Boga, govoreći kako je bez Boga život moguć i kako je, u isto vrijeme, bez Boga život nemoguć. Što, opet, ne znači da se ne može živjeti i ono što je nemoguće.


U kasnijim godinama, kada je već bio preveden na pedesetak svjetskih jezika, i nekoliko se puta govorkalo da mu je za dlaku izmakla Nobelova nagrada, Różewicz je pisao duge, angažirane pjesme, s puno nabrajanja i dokumentiranja, koje su imale strukturu smetljišta. Neovisno o Leonidu Šejki, beogradskome slikaru, pjesniku i teoretičaru, Kišovom i Kovačevom prijatelju, koji je stvorio umjetnički koncept đubrišta, Różewicz se godinama, na različite načine, bavio istom stvari. U poemi “Reciklaža”, sačinjenoj od tri pjevanja: Moda, Zlato, Meso, govori se, bez striktne organizacije teksta, o nacističkome zlatu u švicarskim bankama, o strasnom i svakodnevnom negiranju Holokausta, o filonacističkom cinizmu Martina Heideggera, o kravljem ludilu, o mladeži koja po zidovima poljskih gradova crta Davidovu zvijezdu na vješalima, a u poemi se, o avaj!, pojavljuju i Hrvati, tačnije hrvatski fašisti, koji su za vrijeme Drugoga svjetskog rata “masovno ubijali Srbe, Jevreje i Cigane”, a u Vatikan su 1945. sklonili dvjestotinjak milijuna švicarskih franaka u zlatu… Tko zna, možda je u tome razlog što se Hrvatskoj nije našlo novina, ama nijednog jedincatog medija, od web portala do Hrvatske televizije, koji bi objavio vijest o smrti Tadeusza Różewicza?


Ne, naravno da pjesnikova eventualna zajedljivost prema Hrvatima u poemi “Reciklaža” nema veze s činjenicom što u ovoj zemlji kulturu općenito, pa još i poeziju, ne jebu ni pol posto (tačnije, 0,49 posto). Da nije zlobe u ovoga Różewiczeva čitatelja, ne bi se ovdje ni saznalo da smo se kao tema našli u vrhuncima svjetskoga pjesništva. Jednako kao što se ne bi saznalo ni da je Różewicz umro. U određenom smislu, možda se ne bi saznalo ni da je Różewicz živio…


Ali naravno, nije on pisao samo o onome što slijedi nakon Auschwicza. Jednu od najljepših pjesama, u kojoj, da, ima ljepote i prekoviše, premda je skladana po istome turpističkom i ružnoljubnom načelu, posvetio je starim ženama. Volim stare žene, ružne žene, zle žene. One su sol zemlje! Ne gade se ljudskih otpadaka. Znaju drugu stranu medalje, ljubavi vjere. Dolaze i odlaze, diktatori okolo majmunišu, na rukama im krv ljudskih bića. Ali stare žene, one ustaju u zoru. Kupuju meso, voće, kruh, kuhaju i spremaju. Stoje na ulici skrštenih ruku, i šute. Stare žene su besmrtne!Hamlet se praćaka ulovljen u mrežu. Faust igra podlu i smiješnu ulogu. Raskoljnikov opet udara sjekirom. Stare žene su neuništive, smiješe se snishodljivo. Umire Bog! Stare žene ustaju kao i svakoga dana, u zoru da kupe kruh, vino, ribu. Umire civilizacija! Stare žene ustaju u zoru, otvaraju prozore, čiste prljavštinu. Umire čovjek! Stare žene kupaju tijelo, sahranjuju mrtve, sade cvijeće na grobovima. Volim stare žene, ružne žene, zle žene. Vjeruju u život vječni, one su sol zemlje, kora drveća, pokorne oči životinja! Kukavičluk i junaštvo, veličinu i niskost vide u pravim razmjerima, približnim ritmu običnoga dana. Njihovi sinovi otkrivaju Ameriku, ginu kod Termopila, umiru na križevima, osvajaju svemir. Stare žene izlaze u zoru, u gradu kupuju mlijeko, kruh, meso. Prave zapršku i otvaraju prozore. Samo se budale smiju starim ženama, ružnim ženama, zlim ženama. Stare žene su mumije svetih mačaka! One su mala naborana vrela što presahnjuju, ili su voće, ili su ugojene okrugle Bude. Kada umiru, iz oka navire suza, i spaja se na ustima, s osmijehom mlade djevojke.


Ovu sam pjesmu, u prijevodu Petra Vujačića, napisanu 1963, neznatno preradio, i ispružio niz papir kao mrtvaca, vraćajući je tako kao vedru čitateljsku zahvalnost njenome genijalnom autoru, poljskome pjesniku Tadeuszu Różewiczu. Kao ukradeni garoful za njegov grob.


Izvor: jergovic