Čitam u ovdašnjem tabloidu, ostavljenom na stolu caffea u kojem pijem jutarnju kavu, senzacionalistički člančić o ISIS-u, u kojem nalazim ovakvu sintagmu: “snage tamnog vilajeta”. Nakon svih onih “islamističkih”, “džihadističkih” i tko zna kakvih termina, nabrzinu nabubanih po brifinzima kod portira i nižega osoblja američkoga veleposlanstva u Buzinu – ili, da ne budemo preuzetni, prepisanih iz istih ovakvih tabloida iz neke vukojebine na Srednjem zapadu – pojavilo se, dakle, i nešto naše, originalno. Čuj: snage tamnog vilajeta! To k’o neka bajka, mistična narodna priča s glasinačke visoravni ili iz istočne Srbije, gdje i dan danji vlaška magija čini čuda.
Tamnim vilajetom nazivano je Sarajevo, krajem osamdesetih, u intelektualnim beogradskim trač magazinima, u Dugi i Intervjuu, kada bi se govorilo o teškom položaju Srba u gradu, ili o strahovladi komunističkih bosanskih vođa, Pozderaca, Mikulića, Ištuka, Munira Mesihovića… Kasnije, tamni vilajet ušao je u govor političara, Miloševićeve posluge drugog ešalona, da bi u mjesecima međusobnog prepoznavanja, naročito krajem 1991, kada je govor o Bosni i o muslimanima na Pantovčaku usklađen s govorom o Bosni i o muslimanima na Dedinju, izraz tamni vilajet ušao u govor hrvatskoga tiska i televizije, čelnika HDZ-a i ljudi bliskih Tuđmanu. Je li Vrhovnik kadikad zazvao tamnovilajetske navade odrođenih Hrvata islamske vjeroispovijesti, toga se, pošteno govoreći, ne sjećam. Ali mogu zamisliti taj glas kako izriče riječ vilajet u svome specifičnom akcentualnom sustavu, koji će godinama kasnije za mnoge postati naglasovni zakon hrvatskoga jezika, tako da riječ vilajet zvuči kao dvije riječi, kao vila-jet, ali ne vila kao čarobno biće, nego kao vila od alatke vila.
Vilajet je upravna jedinica Osmanskoga carstva kojoj je na čelu valija. Vilajet je u širem smislu pokrajina, a u prenesenom – jedan zaseban svijet. Postoji uzrečica: namet na vilajet. Svaki je novi porez, kojim se uzaludno pokušava istrgnuti iz ekonomske krize, a ustvari se njime hrani nezasita država, novi – namet na vilajet. Lijepo, tačno zvuči.
Imao sam dvadeset jednu ili dvadeset dvije kada sam prvi put u Dugi pročitao da su Bosna i Sarajevo tamni vilajet. Bio sam uvjeren, i još ću dugo u to vjerovati, da će netko pametan ismijati tog novinara, narugati mu se, izajebavati ga kao konja, pošto je napisao nešto tako glupo. Nešto što je, zapravo, suprotno onome što je htio reći.
Volio sam čitati balkanske narodne priče, bajke i mitove. Da se doba nije zaokrenulo i zakovrnulo, možda bi od te ljubavi nešto bilo. Možda bih, da prva budala u Dugi nije spomenula tamni vilajet, postao stručan za tamne vilajete. Ovako sam više od dvadeset i pet godina čekao da netko od mene pametniji budali kaže da je budala, sve dok jednoga dana budala nije postala u pravu: doista, Bosna je, Sarajevo je tamni vilajet, narodna priča potonula je u mrak neznanja. A onda je tamnim vilajetom postala i Islamska država Iraka i Levanta.
Govori se da je neki smjeli vladar, car il’ padišah, sa svojom vojskom stigao na kraj svijeta, u tamni vilajet, u vječni mrak, gdje se nikad ništa ne vidi. Domislio se, mudar, da kobilama oduzme ždrjebad, da bi ga one, matere konjske, idući za svojim konjskim porodom, izvele natrag na svjetlo, nakon što obiđu taj čudesni, nevidovni vilajet. I dok su išli po njemu, sve im se pod tabanima i opancima, kao da je živo, micalo neko sitno kamenje, koje je hrskalo i govorilo: “Tko ovog kamenja sa sobom ponese, kajat će se; tko ovog kamenja ne ponese, kajat će se i on!” Neki pomisliše: što bih ga nosio ako ću se kajati. Drugi: ama neka uzmem nekoliko, svejedno ću se kajati. A kad i jedni i drugi izađoše iz tamnog vilajeta, vidjeli su što im ono bi pod nogama: sve drago kamenje, dragulji najvredniji na vas dunjaluku. Kajali su se koji nisu njime trpali džepove. Kajali su se i oni koji jesu, jer nisu uzeli više.
Eto, to je nekada, u vrijeme kada su oni koji pišu ponešto i čitali, a oni koji govore ponešto i slušali, bio tamni vilajet. Otud sintagma, koju su najprije uzaptili i svojom glupošću okovali srpski bosnomrsci, da bi im se odmah zatim priključila njihova hrvatska braća po mržnji, dovodeći jednu čudesno lijepu i tačnu metaforu do njenoga mračnog, ispraznog meta-značenja, i poništenja.
Za mene je priča, međutim, imala smisla. Nakon što sam u ljeto 1993. otišao iz Bosne i iz Sarajeva dugo sam se, godinama, i cijelih deset godina, u sebi kajao, istovremeno svjestan da bi se isto tako, ako ne i mnogo grđe, pokajao da sam ostao. Tada, Sarajevo je u punom smislu pojma za mene bilo – tamni vilajet. Pokajat ćeš se zagrabiš li kamenje pod svojim stopalima, pokajat ćeš se ne učiniš li to. Kasnije mi više nimalo nije bilo žao što sam otišao, ali sam zažalio što nisam otišao mnogo, mnogo dalje. Bih, da je moglo biti tako da ovo dvoje-troje svojih, i nju jednu i najvažniju, sretnem tamo. Ali kako nije moglo, ovdje smo gdje jesmo.
Pripovijest o tamnom vilajetu dušu je dala za dobra tumača, literarnog, poetskog, psihoanalitičkog. U njoj više je pritajene naracije, više velike priče i unutrašnje historije, nego u cijelom romanu. Recimo, to kako se mudri padišah domislio povratku iz mraka: mater će kobila tražiti svoje ždrijebe! Ili to kako bosa vojska gazi po zemlji od dragulja, osjeća ih pod tabanima, a ne zna po čemu hodi, osim što su nekako svjesni da više nikad i više nigdje neće takvom zemljom koračati.
Neki su to smatrali orijentalnim primitivizmom, gdje ti naši jadnici po svojim ćilimima hode kao po uterusu, ali u našim su se kućama, uvijek, skidale cipele. U našoj, koja nije bila muslimanska, ali kao da i jest, samo bi ujni i ujaku, kad jednom godišnje dođu iz Moskve, bilo dopušteno da na ulazu ne skinu cipele, taman bila i najgora bljuzgavica i blato. Dobro bi se za njima opralo i usisalo. Hodali smo, dakle, bosi, u čarapama, kao po tamnom vilajetu. Sjećam se, tako, kada bismo o bajramima i o pustim nedjeljama odlazili u posjetu kod Zehrine Nađe i njenog Šerifa: išao sam po njihovoj jedinoj sobi bos, dok me je odozdol grebala konoplja i svila iz šarenih ćilima i ponjava, a poda mnom su se ljuljali daščani podovi. Jest, bilo je to u tamnom vilajetu. Zažalio sam, gorko, i što jesam i što nisam.
Dok ovo govorim iz mene, ali doista, progovaraju snage tamnog vilajeta. One nemaju veze ni s bosanskim komunističkim vlastodršcima s kraja osamdesetih, ni s državom ISIS, koju su, kao i većinu svojih omiljenih neprijatelja, proizvele Sjedinjene Američke Države, da bi imale gdje i protiv koga da ratuju. Tamni vilajet koji iz mene progovara tiče se onoga što je čovjeku najsvojstvenije, a što je narodni genije Balkana uspio artikulirati u priču, tiče se onoga gorkog žaljenja što ga ne uspijevaju poništiti ni sve sreće ovog svijeta. Čovjek je, kaže priča o tamnom vilajetu, biće žaljenja.
jergovic
