Neka je gospođa slavila rođendan, i majka je naumila od svake dobiti po kunu, da sve zajedno gospođi kupe ružu. Nijedna nije dala, sve su govorile isto, “da nemaju kod sebe nijednu majušnu kunu”. Ali majci je najteže pao prijekor medicinskih sestara, nije mogla shvatiti koje je to pravilo prekršila i kakvo je zlo učinila kada je gospođi što je slavila rođendan poželjela učiniti neku dragost. “Mi smo cijeloga života živjeli s drugima u nekoj ljudskosti, kazala je majka, ali sada toga više nema. Nema topline ni među ženama ni među sestrama. Ima sestara koje galame, zapovijedaju. One su ovdje vlast, moram ih slušati. To mi se ne sviđa.”

Ovo je jedna epizoda iz romana “Božanska dječica”, Tatjane Gromače (1971). Čak bi se moglo reći i da je to tipična epizoda, premda se spisateljica dobro čuva svega što je tipično. Ili to i nije čuvanje: dobrome piscu, naprosto, tipične situacije ne padaju na um, ili je dobar pisac karakterističan – da ne kažemo i tipičan – po tome što u načinu na koji izlaže svoju priču, u slikama, metaforama, stilskim figurama, rečenicama, nema ničega općeg i čuvenog, ničega što je netko drugi već rekao ili napisao. Laž u književnosti, ili neautentična literatura, započinje s nekom vrlo jednostavnom, prostom izmišljotinom. Recimo s tim da je nešto bilo plavo kao nebo ili s tim da je netko bio ljut kao ris.

U cijeloj knjizi Tatjane Gromače skoro da nema nijednoga takvog mjesta, usporedbe koju je netko već izrekao ili metafore koja se od upotrebe potrošila. Istina, Borges je rekao da je svaka riječ nekad bila metafora. Ali dobri pisci od slabih se razlikuju i po tome što se u njihovim riječima ne prepoznaje trenutak u kojem je neka metafora trošenjem postala obična riječ. U njih sve zvuči kao da je istina, kao da se zbilja dogodilo i kao da je jezik kojim je nešto ispričano star koliko i priča sama, pa je i nastajao skupa s njom.

“Božanska dječica” treća je ili četvrta knjiga Tatjane Gromače. Četvrta je ako se u niz uvrste i “Bijele vrane – Priče iz Istre”, dobro napisana i zgodna knjiga novinskih reportaža iz 2005. Prije nje bile su “Nešto nije u redu?”, zbirka pjesama iz 2000, i roman “Crnac” iz 2004. Bez obzira na žanrovske razlike, u njezinom slučaju romani s pjesmama čine vrlo čvrstu, kreativnu cjelinu.

Tko nije čitao njezine knjige, ili tko ih nije u stanju čitati jer je, recimo, glup, nema talenta za čitanje ili je nastradao od pretjeranog konzumiranja loše hrvatske književnosti, vjerojatno će vam reći da Gromača neprestano piše o istome. Teške ljubavi, stvarnosna proza i poezija, odrastanje u provinciji, emocionalna preosjetljivost, sirotinja, autobiografski diskurs… Gluposti, gluposti, sve same gluposti, ne treba čitati ono što se o Gromači piše, a pogotovo ne slušati ono što se o njenim knjigama govori. To što će se nekome učiniti da ona piše o istom nije ništa drugo do li posljedica notorne činjenice da dobar pisac uvijek i samo piše o onome što ga se doista tiče. A čovjeka se, znate, dotikava ograničeno toga u njegovu žiznju. Gromače se, naprimjer, ne tiču gluvarenje na šanku, turopoljska distopija i život u utrobi kita. Ali i da je već napisala trideset knjiga o onome što ju se tiče, ne bi od čitatelja bilo razborito prigovoriti joj da piše – o istome.

“Božanska dječica” neka su vrsta izvještaja o majčinoj duševnoj bolesti. Kao i svaki drugi izvještaj, i ovaj nastoji biti precizan i iscrpan. Pritom, vrijedi istražiti i okolnosti u kojima je do duševne bolesti došlo: vrijeme s početka devedesetih, naglu duhovnu promjenu u jednoj pitomoj panonskoj palanci, u kojoj se, najednom, pojavio problem s ljudima “istočnoga porijekla”. Majka je, lako ćete pogoditi, baš takvog, istočnog, porijekla, iako se, u izvještaju stoji, nastojala prilagoditi, u svemu i svima biti dobra, sa svakim srdačna, pozdravljati sve ljude po imenu, i dijeliti sve njihove kolektivne traume, ljubavi i omraze. Ali u tome nikako i – odreći se “istočnoga porijekla”. Bilo ih je koji su se odrekli, da, itekako, u toj pitomoj panonskoj palanci, pa i u cijeloj Hrvatskoj, takvi su, možda, činili i čine većinu. Kad bi se provela istraga, tojest istrebljenje svih koji su dijelom ili u potpunosti “istočnoga porijekla”, nestalo bi i malih palanki, tih ubavih hrvatskih štetlova, a broj stanovnika bi se, u cijeloj državi, sveo na milijun, možda i dva, čistih. O njima autorica govori kao o ljudima čije je porijeklo manje istočno. Nitko u toj priči nije baš zapadan.

“Crnac” je bio dobar i mračan roman, ali “Božanska dječica” nisu s prvijencem usporediva. Ovo je za Tatjanu Gromaču, i za ovoga njenog čitatelja, pa i za druge koje neko oštećenje ne priječi da zdravo čitaju, neki viši stadij, u književnome i u estetskom smislu. Kao kada se u kompjuterskoj igrici pređe na neku razinu, kakva većini igrača, da ne kažemo pisaca, ni u lijepim snovima nije dohvatljiva.

“Božanska dječica” knjiga je o duševnoj bolesti i o rastrojstvu društva. Istovremeno, to je knjiga o onome, tojest onoj, koja sudjeluje u jednom i u drugom, sa strane. I bez anestezije (kako se zvao jedan sjajan i mučan poljski film). Ovo je izvještaj i snimka stanja one koja izvještava. Ona vidi da majka nije luda, iako je bolesna, te da je njezina bolest u svojoj manifestaciji zdravija od društvenoga zdravlja. Reći ćete: često smo čuli da netko govori tako, da relativizira ludilo ludih i društveni razbor. Ali još jednom da vam pokušamo reći: nije tako, i nije ovdje o tome riječ, ništa, baš ništa niste shvatili.

Kada se društvo raspukne, čovjeku ostaje malo unutrašnjih ili vanjskih mogućnosti za bijeg. Pogotovo onome tko se ne želi mijenjati, ne nalazi razloga, za sebe misli da je dobar, nikome ne kani učiniti nikakvo zlo. Takav može izbjeći u duševnu bolest, ili mu se može dogoditi da njegova normalnost – ono što u sebi ne želi mijenjati – drugima izgleda kao duševna bolest. Na kraju, dogodi se i spoj te dvije stvari. I šta onda? Onda više nije normalno ni skupljati novce da bi se nekome s kime trenutno živiš kupila ruža za rođendan.

A otac? On je većinskoga porijekla, ali je vojno lice iz onih vremena. Za njega Gromača na jednome mjestu kaže nešto, kao: za tako krupno tijelo on ima sitne kosti. Mogao bih to pronaći u knjizi, ali neću. Neka bude ovako, po sjećanju. Jer je u toj slici, u toj figuri i metafori, a onda i u čitateljskom sjećanju na tekst, velika magija ove knjige i Gromačinog književnog umijeća. Pokušajte dokonati što se iza takvoga opisa krije, pa ćete shvatiti. Nitko prije nje nije baš tako rekao.

“Crnac” je, posve očekivano, bio i dug vlastitoj lektiri i književnoj fascinaciji. Mnogi su tih godina, nakon što su se njezine knjige počele prevoditi i na hrvatski i na srpski, pokušavali pisati kao Ágota Kristóf, pa su iz te fascinacije nastale dvije sjajne knjige, uz Gromačinu bio je to roman beogradskoga pisca Vladimira Kecmanovića “Top je bio vreo”. Ni ona, ni Kecmanović od uzora nisu uzeli ni više, a ni manje od onoga što im je bilo potrebno da ispričaju vlastite priče. No, u takvom postupku uvijek ima i nešto od stilske vježbe, od forme koja je nametnuta priči.

“Božanska dječica” su nešto drugo, veće. Nemir i tjeskoba kojima odiše priča ušli su u sintaksu, u svaku rečenicu u ovoj knjizi. I kao što se raspuklo društvo, tako se, svako malo, raspukne Gromačina sintaksa, pa forma postaje zrcalo sadržaja. Moglo je biti napisano samo ovako i nikako drukčije. I onda prestaju biti važna pitanja je li ova priča istinita ili je izmišljena, je li autobiografska, je li riječ o alegoriji, društvenoj kritici, bogtepita čemu… “Božanska dječica” odjednom su samo “Božanska dječica”, knjiga mimo svakoga književnog, kulturnog i društvenog konteksta.

Tatjana Gromača bi – kad bi to imao tko da kaže – trebala biti pisac iznad svih lokalnih, hrvatskih formata. Po onome što je napisala, ona to jest. Možda je to dovoljno, možda je i bolje da šute ili da ništa ne razumiju. Knjiga je, srećom, na čistome zraku. U posveti, koja, kao rijetko koja posveta, funkcionira unutar tijela knjige i smisla teksta, stoji: Radenku i Marti. Radenko Vadanjel, pjesnik, Martin je otac. Tatjana Gromača je Martina majka. Lijep i strašan početak.

 

Izvor: Jergovic