Evo nam vijesti koju nisu objavile nijedne hrvatske novine. Što samo po sebi i ne bi bilo čudo vrijedno pažnje da istu vijest nisu neobjavile ni sve europske novine. Dva su izuzetka: Le Monde i The Independent. I da, naravno: vijest je silno važna. Ili, možda, i nije važna, nego je signifikantna. Toliko signifikantna da njezino neobjavljivanje biva veće od same vijesti.

Nakon skupa dvjestotinjak uglednih sunitskih imama, među kojima je bio i veliki imam Egipta Ahmed el Tajeb, učenjak s Al Azhara, najvažnije i najutjecajnije teološke škole cijeloga islamskog svijeta, objavljen je zajednički proglas u kojemu je na posve nedvosmislen način, jasno i izravno, osuđen vehabizam – inače zvanična ideologija Saudijske Arabije i ideološko izvorište ISIL-a – i proglašen “opasnom deformacijom” sunitskog islama. A kao najopasnijim elementom deformacije imami ističu to što vehabisti dopuštaju i potiču nasilje nad nevjernicima i svim onima koje oni smatraju nevjernicima. Osim što se u proglasu ne ostavlja mjesta različitim tumačenjima ni naknadnim ublažavanjima, nema u njemu ni mogućnosti uzmaka. Pred netolerantnu ideologiju i vjersku doktrinu koja svim drugim učenjima odriče pravo na postojanje, imami su stali beskompromisno i, moglo bi se i tako reći, netolerantno. Upravo onako kako to od muslimana svijeta već godinama imperativno zahtijevaju euro-američki cendravci, od Alana Finkielkrauta do Tonyja Parsonsa, i natrag. Pa zašto je onda, zaboga milog, vijest tako promptno prešućena? Tek ćete vidjeti koliko je predvidljiv i jednostavan odgovor na ovo pitanje.

Problem je, vjerojatno, u tome što je skup sunitskih imama održan u Groznom. Sjećate li se toga grada? Prije više godina gledali ste ga razrušenog i opustošenog. Svjetski mediji – eto, baš oni koji danas šute – javljali su o masovnim zločinima protiv civilnoga stanovništva Groznog. A euro-američki cendravci, istina, ne Finkielkraut i Parsons, budući da se ta dvojica i u Groznom groze tih groznih muslimana, nego neki drugi pisali su iz prve ruke o stradanjima jednoga naroda kojemu nije pružena mogućnost da slobodno živi. Ili da ikako živi. U to vrijeme Čečenija je bila u žiži euro-američkog interesa, a danas, eto, Čečenija je tako daleko da tjednima do nas ne stiže vijest o najvažnijem, možda i prekretnom skupu muslimanskih vjerskih vođa.

Istina, skup je održan pod pokroviteljstvom Ramzana Kadirova, predsjednika Čečenije, i čovjeka s respektabilnom razbojničkom, pa i zločinačkom biografijom, koje su 2011. na proslavu trideset i petog rođendana iz Hollywooda došli Jean-Claude Van Damme i Hilary Swank. Poželio ih je jer se i sam u mladosti bavio boksom – miss Hilary je, sjećate se, igrala u onom ganutljivom boksačkom filma – a za muzički dio proslave bili su zaduženi Vanessa Mae i Seal. Dok je lomna Britanka gudila u ćemane, a Ramzan lomio čaše u behutu, nekome je na um palo da upita: a odakle vam, frajeri, za sve to pare. Slavljenik se samo nasmijao: “Allah nam daje!” U nekoj drugoj prilici poželio je da mu u Grozni dođe Mike Tyson. I, naravno, koliko god bio lud, slavni se šampion nije odupro Ramzanovoj volji i Allahovim novcima. Konačno, mnogo je bolje da te Ramzan Kadirov zove na rođendan, nego da ti šalje svoje ljude. Postoji, naime, vjerovanje, koje je, navodno, utemeljeno na činjenicama da iza ubojstava preostalih ruskih opozicionara i neposlušnih novinara stoji upravo on. Čovjek je, očito, veseljak, ali ga nije dobro naljutiti.

Inače, ratovao je i on protiv Rusa, u vrijeme kada je njegov otac Ahmad Kadirov bio glavni čečenski muftija. Ali kada je 1999. izbio drugi čečenski ustanak, Ramzanov je babo ponudio Rusima svoje usluge, i oni su ga godinu dana kasnije ustoličili za predsjednika. Njegovim bivšim suborcima se to, pak, nije svidjelo, pa su ga 2004. ubili. Ali pustimo sad oca, Ramzan je zanimljiviji. Dok je ratovao protiv Rusa, bio je naširoko znan po živopisnim metodima borbe. Tako se još prije četiri godine pojavila snimka iz devedesetih godina, na kojoj skupina čečenskih boraca ruskim zarobljenicima odsijeca glave. Jedan od njih silno sliči Kadirovu, a zovu ga Ramzan.

Ali, naravno, ne bi tek gadljivost prema jednome diktatoru bila dovoljna da europski mediji prešute jednu važnu vijest. Takvih kakav je Ramzan Kadirov ima širom Bliskoga i Srednjeg istoka, na rubovima Afrike i Azije, i na marginama Europe – što mislite je li Čečenija u Europi ili je u Aziji, jeste li spremni okladiti se? – i zašto ne bismo bili spremni zamisliti duhovni preobražaj i katarzu jednoga bjelosvjetskog kriminalca u istoga takvog, dakle bjelosvjetskog, mirotvorca?

E, ali iza Ramzana Kadirova, kao i iza sunitskog skupa u Groznom, stoji onaj koji je u ovoj priči mnogo važniji: Vladimir Putin. Pod njegovim je najvišim pokroviteljstvom dvjesto imama, predvođenih velikim imamom Egipta, donijelo proglas protiv vehabizma i protiv režima Saudijske Arabije, a onda i protiv ISIL-a. Je li to onda dobra stvar? Kako se uzme. Dobra je sa stanovišta univerzalne čovječnosti. A jako je loša sa stanovišta Zapada, Europe i Amerike.

Naime, rečeni su imami, među njima vjerski vođe Sirije, Libanona, Jordana… praktično ekskomunicirali režim Saudijske Arabije iz svijeta islama. Istina, kako u muslimanskom svijetu ne postoji jedinstvena hijerarhija, tako ni ta ekskomunikacija ne znači previše. Tako bi, naime, i Saudijci mogli njih ekskomunicirati. Ali, isto tako, istina je i da se ovim činom Saudijska Arabija našla prilično usamljenom usred muslimanskoga svijeta. Istina je i to da je ovim proglasom sagrađen most prema šiitima, i prema Iranu, te da se muslimanski svijet, barem na čas, malo drukčije konfigurirao. Takva, pak, konfiguracija ne može biti po volji Sjedinjenim Državama. Ovakva osuda vehabističkog režima u Saudijskoj Arabiji i ISIL-a pogađa ideološku i vjersku suštinu stvari, ali nanosi štetu američkim geostrateškim i naftnim interesima. A nas još jednom suočava s paradoksom za koji smo slijepi: Amerikanci se, naime, kao, bore protiv ISIL-a, a podržavaju Saudijsku Arabiju, koja, pak, sponzorira ISIL i izgrađuje kapilarne islamističke institucije širom svijeta, putem kojih se pomaže ISIL-u i omogućuje njegovo terorističko djelovanje širom Europe i Amerike. Zašto Amerikanci podržavaju nekoga tko podržava njihove neprijatelje? Ovo se pitanje zbog nečega ne postavlja.

Znači li to da su onda Amerikanci na strani zla, a Rusi su na strani dobra? Ne daj Bože, to nikako ne. Onda su Rusi na strani zla, a Amerikanci su na strani dobra? Samo budala će povjerovati da je i to istina. Ili će biti, kao što svi finkelkrauti i parsonsi ovoga svijeta tvrde, da su muslimani svi isti, da su nenaviknuti na demokraciju i demokratske procedure, da su zbog unutrašnje devijacije islama nesposobni da žive u miru s drugima i među drugima, i da nije problem u političkom islamizmu, nego je problem u samom islamu? E, bogme nije ni to. Muslimanski svijet kao jedinstvena cjelina postoji samo u bolesnim fantazijama nemuslimanskih rasista i šovinista, koji bi jako rado svoj problem s islamom rješavali na način na koji se tridesetih godina prošlog stoljeća diljem Europe rješavao europski problem sa Židovima. Dakle, progonom, segregacijom, podizanjem zidova na granicama.

Istina nije cijela, sveobuhvatna i globalna. Istina ovoga rata, što ga je Claudio Magris nazvao četvrtim svjetskim ratom (treći je bio Hladni rat), sačinjena je od niza lokalnih, partikularnih, usitnjenih, ali silno važnih istina. Naš pogled na stvari uvjetovan je legendom o Drugome svjetskom ratu, i to, u velikoj mjeri, naknadnom legendom, a ne onim što su ljudi mislili, osjećali i doživljavali kao istinu u vrijeme dok je taj rat trajao. U toj legendi postoji fašizam kao ultimativno zlo i antifašizam kao koalicija ideologija, mišljenja i životnih imperativa, što su se borili protiv fašizma. Danas ne postoje dvije tako raspoređene strane, niti postoji mogućnost da se dobro i zlo diferenciraju drukčije nego od slučaja do slučaja. Pa je onda moguće čak i to da se razbojnik kakav je Ramzan Kadirov pojavi kao organizator skupa ispravnih ljudi, koji donose ispravne zaključke, a koje će Vladimir Putin upotrijebiti za nešto što već neće biti ispravno…

Je li ono Hannah Arendt negdje napisala da je u dobu fašizma najveće zlo bilo zlo nemišljenja. Građani su postali suodgovorni za nezamislive zločine zato što im se nije dalo da misle svojim glavama. Na kraju to i jest fašizam: kad se ljudi prepuste ugodi nemišljenja. Lijepo je, moralno komforno, kad netko misli umjesto tebe.

U današnje je vrijeme sve isto. Isto je i zlo nemišljenja. Svaki događaj valjalo bi zasebno promisliti. I imati na umu da u ovome ratu nijedna strana nije naša. Osim one strane koja gine.

jergovic