Znate li, možda, tko je Akram Aylisli? Vrijedilo bi znati za tog pisca, premda još nije preveden na hrvatski (ni na druge iste jezike). Rođen 1937. u Sovjetskom Savezu kao Akram Nadžafoglu Naibov. Prevođen je, vrlo rano, u Rusiji i širom svijeta. Studirao je književnost na Institutu Maksim Gorki, u Moskvi, gdje i mnogi drugi sovjetski i istočnoeuropski pisci, u isto vrijeme kad i veliki albanski i europski prozaist Ismail Kadare. U doba sovjetske vladavine bio je vrlo kritičan prema praksama socijalističkoga realizma, zalagao se za književne i poetičke slobode, pisao živo i vedro o zemlji iz koje je potekao i njezinim vrlo šarolikim, nacionalno i kulturno izmiješanim svjetovima. Naime, Aylisli je iz Azerbajdžana, bivše južnosovjetske republike, koja se nalazi, metaforički, skoro na samome pupku svijeta i naše civilizacije. Tamo negdje, skoro u avliji rodne kuće Akramove, dogodili su se neki od ključnih događaja u Starome zavjetu: na planini Ararat iskrcao se Noa, Noah, Nuh, Noje – kako ga tko već zove – sa svoje korablje. Tu su klicu zametnule naše najstarije kulture, starokršćanske i islamske, tu su najstariji spomenici, stvarni ili legendarni, našega postojanja, ali i mjesta mržnje, sukoba i nerazumijevanja. Na toj granici svjetova počinje sklad među kulturama, tu svanjiva zora Sudnjeg ili Kijametskog dana. Akram Aylisli je hrabro odabrao da upravo tu brani pravo Drugoga i različitog. Pravo – neprijatelja, din-dušmanima, čovjeka.
Krajem prošle godine, u prijevodu na ruski, Aylisli objavio je priču “Kameni snovi”, napisanu 2007, u kojoj govori o dvojici Azera koji pokušavaju zaštititi svoje armenske susjede od progona koji se događao u posljednjim godinama Sovjetskog Saveza. Armence, s kojim je Azerbajdžan ratovao za Nagorno Karabah u jednome nikad završenom ratu, Aylisli je prikazao s empatijom i osjetljivošću za njihovo stradanje. Danas, Nagorno Karabah odmetnuti je fragment nezavisnoga Azerbajdžana, državica naseljena, uglavnom, Armencima, koju nije priznao nitko u svijetu.
Akrama Aylislija su, naravno, u rodnoj zemlji napali najprije zato što nije rekao ništa o stradanju Azera od armenske ruke. Zatim su rekli da je uvrijedio i sve Turke – a Turci i Azeri po svemu su vrlo bliski narodi – jer je govorio o tuskome genocidu nad Armencima iz 1915. Hafiz Hadžijev, vođa Muasir Masavata, vladajuće političke stranke u Azerbajdžanu, obećao je nagradu od trinaest tisuća dolara onome tko Akramu Aylisliju odsiječe uho. Kasnije je tu ponudu povukao: zapadne ambasade u Bakuu bile su osjetljive na krv i kasapljenje. Ali sedmog je veljače ove godine predsjednik Azerbajdžana Ilham Alijev donio uredbu kojom me Aylisliju oduzima zvanje narodnoga pisca i ukida mu se zaslužna mirovina. Prije toga se predsjednik Alijev pobrinuo da bez posla ostanu i piščev sin, koji je radio kao carinik, i njegova žena. Aylisli se od napada u jednom intervjuu branio ovim riječima: “Armenci za mene nisu neprijatelji. Kako bi oni to mogli biti?”
Prva zemlja koju je predsjednik Azerbajdžana posjetio nakon što je Akramu Aylisliju, proznome piscu, oduzeo penziju i status, i time podržao prijeteće demonstracije koje se događaju pred njegovom kućom, bila je Hrvatska. Razlozi posjeta su, naravno, gospodarski, ali Alijeva su predsjednik Josipović i premijer Milanović primili uza sve ceremonijalne počasti, koje nadilaze formalni i radni karakter posjeta. U Zagrebu su se, na prilazima središtu grada, uz hrvatske vihorili i azerbajdžanski barjaci. To se, naravno, nije događalo kada bi Hrvatskoj u posjet dolazili zvaničnici Republike Srbije, uključujući i bivšeg predsjednika Borisa Tadića. Međutim, mala skupina aktivista iz Kuće za ljudska prava prosvjedovala je protiv posjeta Ilhama Alijeva ili, možda, načina na koji je on u Hrvatskoj dočekan.
Zoran Milanović, predsjednik Vlade, osjetio se ponukanim da im odgovori. Napao je aktiviste da su “licemjerni”, jer da će “na kraju doći u Vladu po novac za svoje udruge”. Pritom je o Azerbajdžanu rekao ovo: “Azerbajdžan je država koja je slobodnija nego ikada, ali nije demokracija poput Hrvatske ili Austrije. To je islamska država slobodnija nego i jedna u tom svijetu.” Iako nam je teško znati što je za Zorana Milanovića sloboda, bili bismo slobodni ustvrditi kako prema kriterijima Europske Unije – spomenimo Buxelles, jer bi predsjednika Vlade, možda, moglo uzrujati spominjanje međunarodnih organizacija za ljudska prava – postoji barem deset slobodnijih “islamskih” država u svijetu. Riječ “islamskih” držimo pod navodnicima, jer Azerbajdžan niti je formalno islamska država (puno ime: Republika Azerbajdžan), niti bi je takvo opisao itko tko, makar i površno, prati politička zbivanja u muslimanskome svijetu. Ali držimo li se Milanovićevog shvaćanja pojma islamske države kao, pretpostavljamo, svake države u kojoj su muslimani većina stanovništa, neusporedivo slobodnije, u zapadnome shvaćanju te riječi, jesu, naprimjer, Jordan, Malezija, Tunis, Katar, Turska… U tim zemljama se, naime, s visokih političkih položaja ne išću ušesa nepodobnih pisaca, što je, na stanovit način, dosta precizan pokazatelj slobode.
Azerbajdžan je, trebao bi to predsjednik Vlade znati, zemlja s ozbiljnim demokratskim deficitom, ali koji jedva da ima neke veze s činjenicom da je naseljena većinskim muslimanima. Da je religijski element presudan, zar bi Azerima, koji su šiti, najbliži prijatelji i saveznici mogli biti Turci koji su suniti? Možda i bi, tko to zna, ali Azerbajdžanom je skoro četvrt stoljeća vladao šef republičkoga KGB-a, pa prvi sekretar Komunističke partije Azerbajdžana, član Politbiroa Komunističke partije Sovjetskog Saveza i prvi dopredsjednik Vijeća ministara SSSR-a za vladavine Jurja Andropova, drug Hajdar Alijev. Nakon što je u prosincu 2003. preminuo, na mjestu azerbajdžanskoga svedršca naslijedio ga je njegov sin Ilham. I kakve bi to veze moglo imati s islamom ili s islamskom diktaturom?
Osim, ukoliko predsjednik Vlade Zoran Milanović “islamsku” državu ne prepoznaje u činjenici što je 2007, u Bakuu, sa šest uboda nožem, teško ranjen azerbajdžanski pisac i novinar Rafik Tagi – prethodno osuđen na tri godine zatvora – oboje zbog kritiziranja poslanika Božjeg Muhameda? Pa, barem bi Milanović morao znati da takvo što nema veze s islamom. Zar je Hrvatska “islamska” ili “katolička” država zato što se u Hrvatskoj zabranjuju plakati sa zagrljenim kič kipekima blažene Mejreme, majke poslanika Božjeg Isse?
No, predsjednik Vlade izrekao je nešto sa čime se sigurno slaže i Ilham Alijev: otkuda pravo nevladinim udrugama da od Vlade traže novac ukoliko u potpunosti ne podržavaju Vladinu politiku? Mogao bi netko ostati i bez uha, nastavite li se zajebavati s velikim hrvatskim prijateljem, drugom Ilhamom Hajdarovičem Alijevim!
Izvor: Jergovic
