Moda ima jednu stalnost, a zove se promjena. Moda je, s jedne strane, površinska manifestacija ljudskog trajanja kojeg karakterizira stalnost prolaznosti, a s druge strane, moda je sveprisutni dokaz o prolaznosti stalnosti. Upravo takva nestalna, moda je jedan od blještavih, lako prepoznatljivih tragova čovjekovog kretanja kroz vrijeme. Moda zahvaća sve što se u životu ljudi dade (pre)oblikovati: odjeću, obuću, frizure, brade, nakit, namještaj, glazbu, književnost, slikarstvo, pravila međusobnog odnošenja, automobile, kuće... Neprekidni ”modni valovi” preplavljuju cijeli svijet, oni ga povezuju u jednu undulatornu cjelinu. Potpuni im je otpor smješno besmislen, kao što je besmisleno smješno potpuno se prepustiti svakom od njih.
Moda je svojevrstan nusprodukt umjetnosti, ali za razliku od nje koja je uznemiravajuća, koja potiče na samoispitivanje i razara osjećaj sigurnosti, ona nagovara na pasivnost, pojačava samodopadljivost, doprinosi površnosti, narkotizira, uljuljkuje. Umjetnost povređuje, ne da mira, preispituje, jer je satkana od boli i od sna, i u tome je njena svevremenska vrijednost. Moda egzistira na razini ugodnog, svrhovitog i dopadljivog.
Što više ljudi prihvaća neki modni trend, to više ljudi misli jednako, jer njegovo prihvaćanje, znači prihvaćanje istih životnih stavova. I obratno, naravno. Moda prati i prilagođava se promjenama odnosa u društvu, ali ih po zakonima modne industrije- proizvođača za mase, želi čak mijenjati. U tom smislu, njen značaj nije za potcjenjivanje. Naime, kako kaže Simmel, ne nastaje bilo gdje neki artikl koji onda ulazi u modu, već se pronalaze artikli sa svrhom da uđu u modu. Važna je njena uloga u brzoj procjeni društvene stratifikacije i intenziteta međusobnih antagonizama pojedinih društvenih dijelova. Naročito je to bilo moguće našoj generaciji uočiti krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, kada, primjerice, rifle nisu bile samo hlače, minica suknja, duga kosa uobičajena frizura, već određeni društveni, politički i kontrakulturni stav(ovi). Društvena elita svih provenijencija svoje predvodništvo i moć pokazuje prihvaćanjem i uporabom onih modnih detalja, stilova, boja i kvaliteta materijala koji im garantira uočljivost statusa, drukčijost i vertikalnu odvojenost u društvu. Moda, dakle, ne osigurava statusne simbole, to čini novac (on je uvijek u modi!), moda kreira njihovu formu, ljupkost, ekskluzivnost, ona ih puni (ne)ukusom.
Nebrojeno mnogo je utjecaja na modne pravce, od estetskih do socijalnih, no, valja istaknuti da svi oni izviru iz kreativnih sabirnica “modnih diktatora”. Kada je riječ o odjeći kao najpoticajnijem i najupadljivijem polju za modne promjene, diktatura modnih kardinala se emanira kroz pomno pripremljene modne revije- mise i procesije zanosnih svećenica. Od Rose Bertin, prve poznate kreatorke mode s dvora Marije Antoanete, pa do Coco Chanell, Tvigy, Calvina Kleina, Karla Lagerfelda, Versacea, Armania, Yves Saint-Loraina, Paul Gautiera..., njihove su materijalizirane odjevne kreacije i modne vizije na visokim, manekenskim, dobro plaćenim tijelima i aparatnim licima jedne Eve Hercigove, Karle Bruni, Linde Evangeliste, Tyre Banks, Kate Moss, Naomi Campbell, Claudie Schiffer, Letitie Casta..., i čiji je personality sugestivno opijajući za milijune sljedbenica, bile jedan od potpornih stupova duha vremena. Vrsni poznavatelji krojačkog obrta, s visokim osjećajem za estetiku, ali i za promičbu do sofisticirane manipulacije, neumoljivo spremni za smjele iskorake, kreatori viske mode, casuala i pret- a-porter odječe, diktatori new faschiona, uspjeli su se nametnuti i kao nezaobilazni autori pop kulture. Zlobnici su spremni ustvrditi da kod većine modnih kreatora njihova smjelost potiče od činjenice da se radi o deklariranim homoseksualcima ujedinjenih u “pedersku internacionalu”, koji pred sebe ne postavljaju nikave moralne zapreke, odnosno, s lakoćom probijaju granice konzervatizma. Stoga se i izvodi zaključak o tome da što su homoseksualci kreirali i nosili lani, cijeli svijet će nositi ove godine.
Za razliku od vremena kada se po odjeći na prvi pogled ljude moglo svrstati u radnike, činovnike, seljake, industrijalce ili pripadnike dokonih klasa, danas je to gotovo nemoguće zapaziti. Svi se odijevaju jednako. Paralelno, gotovo ravnopravno, egzistiraju brojni različiti modni stilovi, bez, dakle, izrazite dominacije, a u skladu s filozofijom Novog svjetskog poretka koja u sebi ima ugrađenu subverzivnu permisiju. Sloboda se, prema tako postavljenim vrijednostima, može ispoljiti, ali ne djelotvorno, osmišljeno, već lažno na detaljima koji ne mijenjaju kvalitetu punog življenja. Razdrobljenost društva u kojem je nestala hijerarhija istinskih vrijednosti i “kriterija vrijednosti”- mediokritetizira modernog čovjeka, sužava mu izbor na banalano biranje odjeće, frizure ili oblika automobila, čini ga ravnodušnim za suštinske probleme, zadovoljava njegove potrebe porošača, otupljuje njegov nagon za pobunom protiv opresije suvremenih podvlaščivaća i “obeshrabruje čovjeka da prevaziđe samog sebe”. On, prevaren, u krivom smjeru zaključuje: odijevam se kao Brad Pitt ili Angelina Jolie, dakle, ja sam zvijezda. Moda je, u tom smislu, nesvjesnopodatna pomoćnica onesposobljivača ljudi do suštinskog uprosječivanja, kako bi se njima lakše upravljalo.
