Hrvatska je prestala biti država hrvatskog naroda, ona funkcionira u interesu određene skupine privilegiranih kojima državne institucije služe u svrhu vlastitog bogaćenja, a ne u svrhu ostvarenja narodnog blagostanja
Jozo Brkić, povratnik iz Australije, novi je lik naše gospodarsko političko obavještajne pozornice, koji se primjereno našoj situaciji i prilikama ponio sasvim racionalno, jer ima li išta normalnije do li u zemlji kojom caruju muljatori početi biznis osnivanjem poduzeća Mulj promet, te prigrabiti na javnim natječajima devet poslovnih prostora u centru grada čiji gradonačelnik uporno godinama ponavlja – „neka institucije rade svoj posao!“
Hrvatska je okupirana, zauzeta je od onih kojima je bezuvjetno stjecanje profita i materijalnih dobara, ne hajući za zakone i prava drugih, osnovni pokretački moto, a to zaposjednuće je izvršeno uz kreaciju i povezanost s najvišim vrhovima sustava političke moći, upravo onih kojima su narodni interesi trebali biti na prvom mjestu a koje su oni tako bešćutno iznevjerili, izigravši narodnu volju i pretvorivši Hrvatsku u močvaru i lovište uske skupine podobnih „domoljuba“, pa sve što je vrijedno od doktora i inženjera, različitih stručnjaka, tokara i varioca napušta „Vasinu jamu“ i odlazi u svijet tragajući za srećom negdje drugdje, jer je ovo lovište osvojeno i zauzeto.
Hrvatska je tako prestala biti država hrvatskog naroda, ona funkcionira u interesu određene skupine privilegiranih kojima državne institucije služe u svrhu vlastitog bogaćenja, a ne u svrhu ostvarenja narodnog blagostanja.
Jer da nije tako tada bi zakon i Ustav bio jednak za sve članove naše zajednice, a znamo da tome nije tako. Kada bi u ovoj kući svi pred zakonom bili jednaki ne bi se moglo dogoditi da moj prijatelj izgubi svu životnu ušteđevinu uloživši je u dionice jedne hrvatske banke kao i 5 tisuća drugih građana dioničara kojima je država, ova demokratska a ne ona komunistička, preotela Ustavom zaštićeno privatno vlasništvo nad tom istom bankom. No, kada je u pitanju Todorić ministrica Dalić ističe kako je on još uvijek vlasnik Agrokora jer je njegovo privatno vlasništvo zaštitio Ustav Republike Hrvatske, onaj isti koji nije zaštitio moga prijatelja Joku i tisuće drugih opljačkanih hrvatskih građana kojima je država preotela Croatia banku i proglasila je državnom imovinom.
Očito je da se Hrvatska prema Todoriću ponaša na jedan – majčinski, a prema Joki i tisućama drugih običnih ljudi na drugi – maćehinski način. Tako rade svi nenarodni režimi, tako rade one države koje na haju za svojim građanima.
Zato je ovakova Hrvatska prestala biti država hrvatskom naroda.
Dok je za Todorića u svega nekoliko sati napisan i usvojen Lex Agrokor, za 320 tisuća blokiranih nema ni zakona, ni povlastica ni rješenja. Zakoni se donose zbog pojedinačnih a ne poradi narodnih interesa. Stoga rijeke mladih odlaze iz Hrvatske koja sve više postaje mjesto gdje država uništava vlastite građane.
Nedavno, na suđenju Đuri Gavriloviću, isplivala je dugo čuvana tajna da je iz sredstava za obranu Hrvatske gospodin Đuro Gavrilović dobio 2 milijuna tadašnih DEM-a za kupnju tvrtki iz sustava mesne industrije Gavrilović. Stanove koje je u socijalizmu Josip Broz izgradio i preko stanarskih prava podijelio radnicima, sada je u demokraciji Franjo Tuđman prodao tim istim radnicima, a tako prikupljeni novac se pod krinkom namjene za obranu Hrvatske, dijelio „podobnima“ za kupnju poduzeća u cilju stvaranja domoljubne kapitalističke elite.
Tako su se na štetu naroda bogatili pojedinci, tako se stvarala „domoljubna“ politička i gospodarska elita. I zato više Hrvatska nije država hrvatskog naroda.
Kada je o takvoj praksi, kao i o praksi neodgovaranja za kriminal javno progovorio sudac Trgovačkog suda u Zagrebu Mislav Kolakušić, kada je poslao poruku „kakva bih ja bio osoba kada bi šutio ako vidim da se zakon donosi za usku skupinu ljudi, a ne u interesu Republike Hrvatske?“, pokrenut je protiv njega postupak u namjeri da ga se ukloni iz sudstva pod optužbom da je povrijedio ugled Suda. Jadno je sudstvo zemlje gdje opstaje i napreduje sutkinja iz Šibenika Maja Šupe čijoj se oslobađajućoj presudi Horvatinčića smijao cijeli svijet, a protjerava se onoga tko govori u interesu prava i pravde kao što to govori i radi sudac Kolakušić. Kakvi li su to kriteriji u našoj sudačkoj zajednici ako sutkonja Maja Šupe, po njima doprinosi ugledu, a sudac Mislav Kolakušić taj „ugled“ ruši?
Eto, i zato Hrvatska prestaje biti država hrvatskog naroda.
U jedna druga, davno prošla vremena August Cesarec je pisao kako je „rat naroda s narodom ludorija, ali je rat naroda s vlastodršcima, sirotinje s gospodom opravdan“.
No danas su druga vremena, život nosi svoje pa su drugačiji i pogledi nego u doba Augusta Cesarca. Danas više nema revolucionara, kao u njegovo vrijeme, pa mladi umjesto revolucija radije biraju konobarenje u Dublinu.
„I dok god narod ne bude vidio da su zakoni današnjeg vijeka zli, a poredak truo, biti će mu rođena domovina tamnicom“.
Bitka za Hrvatsku je zasad izgubljena, doktori nam odlaze, a Mulj promet je tu.
tacno
Jozo Brkić, povratnik iz Australije, novi je lik naše gospodarsko političko obavještajne pozornice, koji se primjereno našoj situaciji i prilikama ponio sasvim racionalno, jer ima li išta normalnije do li u zemlji kojom caruju muljatori početi biznis osnivanjem poduzeća Mulj promet, te prigrabiti na javnim natječajima devet poslovnih prostora u centru grada čiji gradonačelnik uporno godinama ponavlja – „neka institucije rade svoj posao!“
Hrvatska je okupirana, zauzeta je od onih kojima je bezuvjetno stjecanje profita i materijalnih dobara, ne hajući za zakone i prava drugih, osnovni pokretački moto, a to zaposjednuće je izvršeno uz kreaciju i povezanost s najvišim vrhovima sustava političke moći, upravo onih kojima su narodni interesi trebali biti na prvom mjestu a koje su oni tako bešćutno iznevjerili, izigravši narodnu volju i pretvorivši Hrvatsku u močvaru i lovište uske skupine podobnih „domoljuba“, pa sve što je vrijedno od doktora i inženjera, različitih stručnjaka, tokara i varioca napušta „Vasinu jamu“ i odlazi u svijet tragajući za srećom negdje drugdje, jer je ovo lovište osvojeno i zauzeto.
Hrvatska je tako prestala biti država hrvatskog naroda, ona funkcionira u interesu određene skupine privilegiranih kojima državne institucije služe u svrhu vlastitog bogaćenja, a ne u svrhu ostvarenja narodnog blagostanja.
Jer da nije tako tada bi zakon i Ustav bio jednak za sve članove naše zajednice, a znamo da tome nije tako. Kada bi u ovoj kući svi pred zakonom bili jednaki ne bi se moglo dogoditi da moj prijatelj izgubi svu životnu ušteđevinu uloživši je u dionice jedne hrvatske banke kao i 5 tisuća drugih građana dioničara kojima je država, ova demokratska a ne ona komunistička, preotela Ustavom zaštićeno privatno vlasništvo nad tom istom bankom. No, kada je u pitanju Todorić ministrica Dalić ističe kako je on još uvijek vlasnik Agrokora jer je njegovo privatno vlasništvo zaštitio Ustav Republike Hrvatske, onaj isti koji nije zaštitio moga prijatelja Joku i tisuće drugih opljačkanih hrvatskih građana kojima je država preotela Croatia banku i proglasila je državnom imovinom.
Očito je da se Hrvatska prema Todoriću ponaša na jedan – majčinski, a prema Joki i tisućama drugih običnih ljudi na drugi – maćehinski način. Tako rade svi nenarodni režimi, tako rade one države koje na haju za svojim građanima.
Zato je ovakova Hrvatska prestala biti država hrvatskom naroda.
Dok je za Todorića u svega nekoliko sati napisan i usvojen Lex Agrokor, za 320 tisuća blokiranih nema ni zakona, ni povlastica ni rješenja. Zakoni se donose zbog pojedinačnih a ne poradi narodnih interesa. Stoga rijeke mladih odlaze iz Hrvatske koja sve više postaje mjesto gdje država uništava vlastite građane.
Nedavno, na suđenju Đuri Gavriloviću, isplivala je dugo čuvana tajna da je iz sredstava za obranu Hrvatske gospodin Đuro Gavrilović dobio 2 milijuna tadašnih DEM-a za kupnju tvrtki iz sustava mesne industrije Gavrilović. Stanove koje je u socijalizmu Josip Broz izgradio i preko stanarskih prava podijelio radnicima, sada je u demokraciji Franjo Tuđman prodao tim istim radnicima, a tako prikupljeni novac se pod krinkom namjene za obranu Hrvatske, dijelio „podobnima“ za kupnju poduzeća u cilju stvaranja domoljubne kapitalističke elite.
Tako su se na štetu naroda bogatili pojedinci, tako se stvarala „domoljubna“ politička i gospodarska elita. I zato više Hrvatska nije država hrvatskog naroda.
Kada je o takvoj praksi, kao i o praksi neodgovaranja za kriminal javno progovorio sudac Trgovačkog suda u Zagrebu Mislav Kolakušić, kada je poslao poruku „kakva bih ja bio osoba kada bi šutio ako vidim da se zakon donosi za usku skupinu ljudi, a ne u interesu Republike Hrvatske?“, pokrenut je protiv njega postupak u namjeri da ga se ukloni iz sudstva pod optužbom da je povrijedio ugled Suda. Jadno je sudstvo zemlje gdje opstaje i napreduje sutkinja iz Šibenika Maja Šupe čijoj se oslobađajućoj presudi Horvatinčića smijao cijeli svijet, a protjerava se onoga tko govori u interesu prava i pravde kao što to govori i radi sudac Kolakušić. Kakvi li su to kriteriji u našoj sudačkoj zajednici ako sutkonja Maja Šupe, po njima doprinosi ugledu, a sudac Mislav Kolakušić taj „ugled“ ruši?
Eto, i zato Hrvatska prestaje biti država hrvatskog naroda.
U jedna druga, davno prošla vremena August Cesarec je pisao kako je „rat naroda s narodom ludorija, ali je rat naroda s vlastodršcima, sirotinje s gospodom opravdan“.
No danas su druga vremena, život nosi svoje pa su drugačiji i pogledi nego u doba Augusta Cesarca. Danas više nema revolucionara, kao u njegovo vrijeme, pa mladi umjesto revolucija radije biraju konobarenje u Dublinu.
„I dok god narod ne bude vidio da su zakoni današnjeg vijeka zli, a poredak truo, biti će mu rođena domovina tamnicom“.
Bitka za Hrvatsku je zasad izgubljena, doktori nam odlaze, a Mulj promet je tu.
tacno
