Na rubu živčanog sloma

Čini se da je nakon najnovije predstave, ‘Hrvatskoga glumišta’ u riječkom HNK-u, misija Olivera Frljića kao društveno angažiranog redatelja dobila novu dimenziju. Ta predstava ponovno proziva hrvatsko društvo za grijehe fašizma, ali ona je ovaj put obogaćena činjenicom da ju je redatelj postavio na scenu u funkciji novoga direktora HNK-a, što joj je dalo dodatno ubrzanje. Novu poziciju Frljić je od početka shvatio kao pistu za ispaljivanje projektila u smjeru već poznatih domaćih anomalija: na Dan državnosti na kazališnu je zgradu izvjesio zastavu duginih boja, zaštitni znak homoseksualnih zajednica, a nedavno je iznad ulaznih vrata osvanula golema fotografija pomoćnika ministra branitelja Bojana Glavaševića, u trenutku dok ratni veterani traže njegovu smjenu. Neprestani performansi na pročelju zgrade, poput parole ‘Mi ne mrzimo, a vi?’, razbjesnili su desni pol političke scene, koji Frljića, već uobičajeno, doživljava kao ‘plaćenika koji mrzi Hrvatsku’.

Stoga je predstava ‘Hrvatsko glumište’ stigla na pripremljen teren, nakon artiljerijske vatre s jedne i druge strane, a sama zgrada riječkoga HNK-a imala je pola sata pred premijeru nešto od južnoameričkoga urbanog pejzaža: policijsko osiguranje raspoređeno oko ulaza, demonstrante s transparentima protiv aktualne riječke vlasti i hrvatske ratne veterane s vidljivom mržnjom na licu… nedostajale su duge cijevi i policajci s psima da prizor bude kompletan. Sama predstava govori o ulozi kazališta u Hrvatskoj u vrijeme ustaške vlasti, s tezom da ono nije bilo na visini zadatka i da se, kako za NDH tako i za posljednjih ratova, slizalo s fašističkom, odnosno autoritarnom vlašću, ne brinući pritom što se događa s onima koje ta ista vlast progoni.

Premijerna publika u Rijeci predstavu je gledala poput čuda neviđenog: dobar dio gledatelja uživao je u mračno-ironičnim redateljevim komentarima, no bilo je i onih koji su dizali ruke na fašistički pozdrav i prijetili da će nakon završetka napraviti skandal

Cijela predstava izgleda kao recital na rubu živčanog sloma, u kojem se – uz dramatičnu glazbu, rafale iz automata i umjetnu maglu – miješaju ustaške uniforme, religiozni motivi, seksualne orgije, hrvatska himna, mučenje Srba i imena aktualnih teatarskih ljudi koja zatičemo, sprijeda i straga, na gaćicama glumaca. U jednom trenutku glumci se skidaju do gola i liježu jedni preko drugih na golemi stol, a s plafona se spuštaju zlokobne tuš-cijevi iz koncentracijskih logora, što je samo jedna od slika mračnog mozaika koji Frljić zajedničkim imenom zove hrvatski fašizam.

Premijerna publika u Rijeci (koja ipak nije bila u središtu nacionalističke histerije 1990-ih) predstavu je gledala poput čuda neviđenog: dobar dio gledatelja uživao je u mračno-ironičnim Frljićevim komentarima, no bilo je i onih (malobrojnih, nasreću) koji su dizali ruke na fašistički pozdrav i prijetili da će nakon završetka napraviti skandal. Oliver Frljić i njegov pomoćnik Marin Blažević upriličili su prije predstave tribinu ‘Upotreba činjenica u kazališnom predstavljanju stvarnosti devedesetih’, koja je protekla uz mnogobrojne poglede iskosa i bila na rubu incidenta. Na riječkoj se premijeri osjetilo nešto od atmosfere kakva je bila u Beogradu 1990. za izvođenja predstave ‘Sveti Sava’, koja je nakraju i prekinuta. Napetost, nasreću, nije eskalirala, iako su ispred beogradskog JDP-a stajale grupe bijesnih demonstranata koje su vikale protiv Jugoslavena i komunista, a koje su glumac Branko Cvejić i Borka Pavićević smirivali sa svojevrsne tribine.

Nakon svega, ‘Hrvatsko glumište’ svojom strukturom višestrukog performansa nalikuje ranijim Frljićevim radovima, poput ‘Zorana Đinđića’, ‘Izbrisanih’ ili ‘Aleksandre Zec’, pa i ne predstavlja novost u estetskom smislu. Stoga je temeljno pitanje kakav se društveni efekt očekuje od Olivera Frljića u dvostrukoj ulozi – činjenica jest da se, i prije i nakon ove predstave, tzv. hrvatska desnica ukopala te smatra kako s njim ima smisla razgovarati jedino preko nišana. Međutim, u njegovoj novoj predstavi prozvana je i ljevica (ne zbog svojih stavova tijekom 1990-ih, nego zbog sporova s Frljićem u posljednja dva mjeseca), pa se postavlja pitanje kakve to veze ima s temom predstave – hrvatskim fašizmom. Slike osoba poput Snježane Banović i Slobodana Šnajdera završile su na donjem rublju glumačkog ansambla, jednako kao i one Jakova Sedlara i Anje Šovagović Despot, pa onda još ozbiljnije pitanje glasi: u kakvoj su vezi Frljićevi osobni obračuni i principijelni stavovi ili, uz malo gorke ironije, tko će sljedeći završiti na gaćicama? Ako je riječ o principijelnim pitanjima i o onome što je Frljiću s pravom važno, a to je ‘upotreba činjenica u kazališnom predstavljanju stvarnosti devedesetih’, onda taj problem u Hrvatskoj i na Balkanu, bojimo se, nije moguće riješiti ne zagrabi li se i s dna kace: ne počne li se rasplitati, čvor po čvor, to ‘simpatično’ klupko zvano ustaše i partizani, koji su naprosto, sviđalo se to nama ili ne, jedni druge obilato hranili do dana današnjeg. Knjiga Snježane Banović ‘Država i njezino kazalište’ govori o toj kompleksnoj povijesti; u njoj je, s jedne strane, do detalja opisano funkcioniranje ustaškog režima i djelovanje Hrvatskoga narodnog kazališta unutar njega, ali su u finalu poimence pobrojani i oni njegovi članovi koji su na različite načine stradali 1945., kada su komunisti došli na vlast. Pokojnu divu jugoslavenskog kazališta Mariju Crnobori, koja je za rata glumila u HNK-u, samo je gola sreća spasila od teškog stradanja u mutnim vremenima komunističkog poraća.

Mnogi dobronamjerni analitičari devedesetih kažu da raspad Jugoslavije ne bi bio toliko krvav da pod tepih nisu gurani mnogi problemi između 1945. i 1990; je li etično o tome vremenu znati više nego što znamo danas? Oliver Frljić s ‘Hrvatskim glumištem’ započinje rat na više fronti i čini se da će se taj sukob samo još više intenzivirati. Stoga bi vrijedilo da taj čestiti čovjek zastane i razmisli o tome na koji način umjetnost može prekinuti beskonačnu spiralu (hrvatskog i srpskog) animoziteta i mržnje. Ili, drugim riječima, o tome postoji li kazalište zato da liječi koliko može ili zato da neprestano osuđuje.

novosti