Proteklih tjedana, sakriven ispod nekih drugih medijima zanimljivijih događaja, provodi se referendum među sindikalnim članstvom o spremnosti na sudjelovanje u općem štrajku kao izrazu nezadovoljstva izmjenama Zakona o radu.
Ovo je možda prvi puta da sindikati, ako izuzmemo poneki prosvjed upozorenja, iskazuju spremnost koordinirane industrijske akcije sviju zaposlenih. Nezadovoljstvo planiraju pokazati i Vladi RH i poslodavcima koji, mišljenja su u sindikatima, koordinirano rade na derogiranju radničkih prava koja su u civiliziranom svijetu samorazumljiva i rezultat su, kako piše Franz Mehring u knjizi Historija njemačke socijalne demokracije, stoljetne zajedničke borbe onih koji žive od svoga rada.
U zemlji gdje je kasa prazna, a sve više ljudi ovisi o proračunu legitimno je pitanje što sada sindikati žele, zašto se zaposleni bune, pa barem imaju posao?! Odlično je to protumačio u svome komentaru, objavljenom i na SEEbizu, Paul Krugman ističući kako korporativno uređenje ima tendenciju smanjivati cijenu rada zaposlenih stvarajući velike bazene nezaposlenih. Po korporativnoj mjeri načinjena situacija u Hrvatskoj, sama za sebe postavlja pitanje uspjeha želje sindikata za koordiniranom akcijom očuvanja stečenih prava.
Korporativni mehanizam utjecanja na zakonodavca jest i unošenje u zakone mehanizama za onemogućavanje udruživanja onih koji žive od svoga rada, kako piše J. Grupp u knjizi Korporativizam. Ne mogavši zabraniti sindikate, u Zakonu o radu nije znakovito unešen institut općega štrajka, zbog čega stručnjak za radno pravo Viktor Gotovac smatra kako je teško da bi štrajk mogao biti opći i zakonit. Zato bi štrajk morao biti najavljen kod svakog pojedinog poslodavca. Štrajk se prema novome zakonu može provesti samo nakon neisplate plaće nakon 30 dana i kod kolektivnih pregovora. Protiv nezakonitih mjera država ima svoje mehanizme. Krešimir Sever ipak najavljuje kako su sindikati našli pravni mehanizam kojim će se štrajk provesti legalno i legitimno, a radnici biti zaštićeni. Pretpostavlja se kako će se štrajk odvijati prvenstveno na mjestima gdje je država poslodavac i time pritisnuti Vladu pretpostavljenom cijenom štrajka za hrvatsko gospodarstvo od milijardu kuna dnevno.
Suprotstavljeni sindikatima prirodno su iz Hrvatske udruge poslodavaca čiji predsjednik Ivica Mudrinić u Intervjuu tjedna Hrvatskoga radija kritizira i sindikate i novi prijedlog Zakona o radu kao nedostatan. Ističe kako nam treba Zakon o radu koji će još više derogirati sigurnost radnoga mjesta, a povećati mogućnost pripreme radnika za buduće radno mjesto. Novo robovlasničko društvo, rekao bi Slavoj Žižek u jednome eseju kada tumači nametnutu potrebu radne snage za cjeloživotnim učenjem u civilizaciji gdje tehnologija sve više preuzima funkciju ljudskoga rada.
Iako će se sada branitelji vlastitih investicija u hrvatskim korporacijama nastalima na, kako piše Vladimir Veselica u svojoj knjizi "Svekolika hrvatska kriza", divljoj i od države dopuštenoj akumulaciji kapitala, dići na zadnje noge, valja reći kako je u zemlji gdje je samo pitanje dana kada će se dogoditi nova porezna presija, gdje više od tri četvrtine ljudi živi na račun proračuna i gdje vlada vidi problem u realnom gospodarstvu, potpuno promašeno težiti uzimanju stečenih prava onih koji žive od svoga rada.
Valja dapače reći kako su većina članova HUP-a zbog toga u ovoj državi dio problema, a ne dio rješenja. Oni među njima kojima je stalo do zdrave, slabo regulirane inačice tržišnog kapitalizma trabali bi, bio štrajk zakonit ili nezakonit, i sami, u onima koji iznajmljuju vlastiti rad, vidjeti saveznike protiv nesposobne Vlade. Ona kao slon u staklarnici uništava zadnje atome hrvatskoga gospodarstva pokušavajući pretvoriti ovu državu u pustinju u kojoj će vladati korporativni kapital. Korporativni kapitalizam kakvome izgleda pogoduje ova Vlada sve je samo ne prijatelj slobodnoga tržišta. U takvoj konstelaciji snaga oni koji su se u ovoj zemlji okoristili prvobitnom akumulacijom kapitala bit će isto ono što su oni koji iznajmljuju vlastiti rad u odnosu na njih. Javnost ipak nije pretjerano zainteresirana za najavu općeg štrajka jer se on percipira kao prosvjed onih koji imaju barem - koliko-toliko sigurno radno mjesto i plaću. Kad se tome pridoda i percepcija javnog sektora kao tromog i nefunkcionalnog, jasno je da sindikati ne mogu računati na potporu većeg dijela javnosti.
Takvim ćemo raspletom svi biti na gubitku, svi osim nekolicine "odabranih" na vrhu hranidbenog lanca, koji će biti nagrađeni sinekurama u Unijinim glavnim gradovima. Iako dobar dio javnosti neće podržati sindikalne akcije, moguće je da bi (i) one mogle biti korisne, barem u kontekstu osvještavanja radništva o onome što im se sprema u novom Zakonu o radu.
Izvor: seebiz
