Dok se zagrijavamo u nepovratnom smjeru, tradicionalni problemi pomalo padaju u drugi plan, iako ih ni nakon nekoliko stotina godina kapitalizma nismo uspjeli riješiti. Tako, u kondicionalu, glasi službeni ideološki narativ, onaj na kojeg će nas većina dušebrižnika javnog mnijenja upozoriti da n-e-p-o-s-t-o-j-i. Frustrirani kritičari, s pravom će upozoriti da se tu ne radi o pokušajima, pogotcima i pogreškama, već o sistemskim zadanostima. Dok primjerice, ponuda i potražnja generiraju nuždu za branjem kakaovca, potreba onih koji su prepoznali potražnju je da zarade posredovanjem između ponude i potražnje. A za neke su industrije jednostavno neophodni nježni dječji prstići.
U takvim, ali i raznim drugim, industrijama radi 150 milijuna djece godišnje, stoji u studiji ljudskopravaške organizacije Terre des Hommes. U prevodu, svako deseto dijete na planeti prisiljeno je raditi kako bi pomoglo preživljavanju vlastite obitelji. Polovica od ove zaposlene djece radi u uvjetima koji se smatraju opasnima i supereksploatacijskima. Primjerice, na plantažama kakaovca u zapadnoj Africi zaposleno je otprilike 2,2 milijuna djece, pri čemu neki od njih rade i po 12 sati dnevno. Afrika općenito ima najveću stopu dječjeg rada – diljem kontinenta zaposleno je 72 milijuna djece. Statistički, Afriku prati Azija gdje radi 62 milijuna djece. Ukupno, više od dvije trećine djece koja se nalaze u radnom odnosu, zaposleno je u agrikulturnom sektoru.
Uspjeh u životu kod većine ljudi ovisi, ne o vlastitim mogućnostima, talentima i disciplini, već primarno o startnim socijalnim pozicijama. Istraživači koji su proveli ovu studiju ističu kako se ovdje radi o zlosretnom krugu koji onemogućava djeci da idu u školu, što im pak dugoročno onemogućava da poboljšaju svoje životne uvjete. Eksplicirajmo očito: ova djeca, ma koliko potencijala imali, ma kakve talente posjedovali nikada neće biti CEO-ovi, CFO-ovi, CIO-vi i slično… Oni su stoga dugoročno žrtvovani kako bi svojim radom realizirali višak vrijednosti koje ljudi što nose netom nabrojene titule prisvajanjem viška vrijednosti nastalog dječjim radom pretvaraju u profit i visoke bonuse, koje su dakako “zaslužili”.
Najziheraškije od svih opcija
Ipak, pristup ovom problemu i šatro pokušaji njegova rješavanja pogrešni su. Da nisu, odavno bi dječji rad bio iskorijenjen. Dječji rad nije toliko teško ukinuti, uostalom, u društveno pravednoj distribuciji bogatstava i javnom kontrolom nad sredstvima za proizvodnju, ova bi djeca išla u školu, čokolada i slični derivati od kakaovca bili bi skuplji i nešto teže dostupni, uostalom ovako raznolika ponuda proizvoda, koji osim kakaovca uglavnom sadrže šećer i nezdrave masti, ionako doprinosi razvoju bolesti kod ljudi. Realna plaća za realan rad dakle vukla bi za sobom manju dostupnost čokolada i njihovu nešto veću cijenu. Ali zauzvrat bi milijuni djece imali bolju budućnost i veću mogućnost realizacije svojih punih potencijala.
Stoga su smiješna nastojanja političkih i ekonomskih elita da nas uvjere da rade “sve” kako bi onemogućili dječji rad. Primjerice, licemjeran je nastup njemačke kancelarke Angele Merkel na proslavi 100 godina Međunarodne organizacije za rad (ILO) koja se referirala na problem dječjeg rada opisavši ga kao “stanje stvari koje nikad nećemo moći prihvatiti”. Neovisno o studiji, dječji rad je najnesporniji oblik rada – kritizirajući to može se prikupiti najviše političkih i moralnih bodova, a da se pritom ne makne prstom. Jer, koji je drugi rad Merkel mogla kritizirati? Onaj prekarnih Nijemaca i suvremenih gastarbajtera koji rade na mini-jobsima, za ugovore po satu? Ili onaj upućenih radnika, ili onaj debelo potplaćeni u njemačkim ekonomskim kolonijama? Zaista, kritizirati dječji rad najziheraškija je od svih odluka – you win some, but loose nothing – pogotovo ne profit. Vidi se to iz strategija rješavanja ovog problema – umjesto da zabrane svojim poslovnim subjektima da kupuju proizvode nastale dječjim radom, uvedu socijalnu pomoć (ako se već radi o stanju koje se “ne može prihvatiti”) te na taj način vrlo učinkovito i vrlo brzo dokinu dječji rad, oni prisiliti afričke i azijske zemlje na uvođenje obaveznog obrazovanja i zakonsko ograničenje radnog tjedna kod djece…
Ipak, u ovoj sociopolitičkoj tmini postoji i jedna dobra vijest, mjereno globalno, udio dječjeg rada na tržištu pao je posljednjih desetljeća, naime godine 2000. zaposleno je bilo 246 milijuna djece diljem svijeta. Ne znamo doduše jel’ to zbog izumiranja pamuka i kakaovca ili zbog mjera koje su provele političke elite…
bilten
