Ukoliko ubrojimo razloge zbog kojih država plaća Merčepovu obranu - tojest da je ovaj od 28. kolovoza 1991. do 15. siječnja 1996. bio zaposlen kao savjetnik ministra unutarnjih poslova - proizlazi kako je prava svrha aktualnog državnog sponzorstva Merčepove naknada za zločin kao takav, a ne obrana od optužbe za njega.
Jutarnji list objavio je prošli tjedan kako Republika Hrvatska plaća obranu Tomislava Merčepa, osumnjičenog po zapovjednoj i neposrednoj odgovornosti, za protuzakonito odvođenje, pljačku i mučenje 52 civila uglavnom srpske nacionalnosti s područja Zagreba, Kutine i Pakračke Poljane, od kojih je 43 ubijeno, troje se vodi kao nestalo, a šestero je preživjelo torturu. U prošloj i ovoj godini MUP je Merčepovu odvjetniku Marku Ujeviću za troškove zastupanja pred Županijskim sudom u Zagrebu platio 389 616 kuna. Veći dio, 350 670 kuna, isplaćen mu je u 2011. U ovoj godini isplaćeno mu je dodatnih 38 946 kuna, a trenutno je na ovjeri Uprave za pravne poslove i ljudske potencijale MUP-a iznos od još 57 500 kuna koji bi mu uskoro također trebao biti plaćen.
Iz Ministarstvo unutarnjih poslova rekli su Jutarnjem da ta obaveza proizlazi iz članka 98. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima koji je stupio na snagu 1. srpnja 2009.
Taj se članak odnosi na pripadnike aktivnog i rezervnog sastava policije, a na plaćanje troškova obrane mogu računati ne samo aktivni policajci nego i oni kojima je prestao radni odnos u policiji.
U Merčepovom slučaju, MUP-ov ured za pravne poslove i ljudske potencijale odluku je donio u ožujku 2011. s obrazloženjem da je "od 28. kolovoza 1991. do 15. siječnja 1996. bio zaposlen kao savjetnik ministra unutarnjih poslova".
Budući da je, klepajući zakon temeljem kojeg se plaća obrana Tomislava Merčepa, zakonodavstvo Republike Hrvatske, za razliku od datuma, dosta nejasno pristupilo brojkama, ne preostaje nam ništa drugo nego da se primimo digitrona pa oduzmemo kruške od jabuka i potom zbrojimo leševe na hrpicu.
Elem, ako ukupnu sumu od dosadašnjih honorarčića isplaćenih Tomislavu Merčepu podijelimo sa brojem žrtava koje su pod njegovim zapovjedništvom ubijeni i mučeni, ispada da je Republika Hrvatska samo zadnje dvije godine Merčepu uplatila 10,389 tisuća kuna po lešu.
Cifra bi vjerojatno bila i značajno veća da nije onih 6 civila koji su mučeni ali nisu ubijeni i onih troje koji se vode kao nestali. Jer, posao se ne plaća ako nije obavljen do kraja!
Hm..., i dalje se čini da je računica dosta neprecizna.
OK, onda ćemo ovako: ukoliko svaka Merčepova žrtva ima barem jednog člana obitelji koji je porezni obveznik u Republici Hrvatskoj, to znači da taj član, uplaćujući porezečenoj državi daje Merčepu dovoljno novaca za podmirivanje svih režija u razdoblju od 12 mjeseci, uključujući troškve za struju potrošenu korištenjem induktorskog telefona koja je puštana na mošnje mučenih civila plus mjesečnu naknadu za održavanje petožilnih kabela kojima su isti silovani.
Što, ovo vam se čini malo morbidnim? Upravo tako, to i jest morbidno!
Jer baš o tome se i radi: kad se riješimo hladnog pravničkog jezika o financiranju obrane bivšem pripadniku MUP-a temeljem članka 98. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima, Republika Hrvatska, odnosno njezini porezni obveznici, odnosno svi mi, plaćamo Tomislavu Merčepu obranu od zločina koje je prema optužnici počinio.
Ukoliko u računicu ubrojimo i razloge zbog kojih država plaća Merčepovu obranu - a razlozi su činjenica da je ovaj 'od 28. kolovoza 1991. do 15. siječnja 1996. bio zaposlen kao savjetnik ministra unutarnjih poslova' - svaki cinik koji drži do sebe konstatirao bi kako je prava svrha aktualnog državnog sponzorstva Merčepa naknada za zločin kao takav, a ne obrana od istog.
Naime, upravo dok je obnašao dužnost "savjetnika ministara unutarnjih poslova", Merčep je prema optužnici osobno naređivao nezakonita lišavanja slobode, mučenja i ubojstva civila, a njegovi soldati su sijali grobnice po Pakračkoj Poljani.
Svjedočeći prije tri mjeseca na suđenu Tomislavu Merčepu, bivši pomoćnik ministra unutarnjih poslova za javnu sigurnost Smiljan Reljić i i nekadašnji pomoćnik ministra obrane Gojka Šuška i načelnik SIS-a Josip Perković eksplicitno su kazali kako je cjelokupni državni vrh, predvođen tadašnjim predsjednikom Franjom Tuđmanom, znao za ubojstva, mučenja i ostale događaje u Pakračkoj Poljani još dok su se oni odvijali na terenu.
Unatoč svemu, tek prije godinu i pol pokrenut je proces protiv Merčepa, da bi puna dva desetljeća prije toga ovaj uživao u smiraju ambijenta tri kuće u Vukovaru, stana u Zagrebu, kuće u Donjem Dragonošcu i vikendice na moru, bez da su ga uopće uopće zvali da u svojstvu svjedoka prisustvuje suđenju njegovim podređenicima.
Potonji su pak, njih petorica, priznali ubojstvo obitelji Zec te je protiv njih podignuta i
optužnica, ali zbog proceduralne pogreške - ispitivanja bez branitelja, nisu kazneno odgovarali za taj zločin: Vladimir Šeks je kao tadašnji državni tužilac navodno osobno naredio da se ne uloži žalba na tu oslobađajuću presudu, što je ovaj u više navrata opovrgavao.
Hoću reći: zakon koji sponzorira Merčepa i njemu slične (prema pisanju Jutarnjeg, od kad je sporni Zakon stupio na snagu, pokrenuti su postupci protiv sedmero osumnjičenika iz policijskih redova, koje se tereti za ubojstvo 32 civila i i likvidaciju 13 razoružanih ratnih zarobljenika, pa je pitanje kome je sve uz Merčepa država plaćala obranu na sudu) bilo bi u najmanju ruku imbecilno prikazivati kao sistemsku grešku, skandalozni previd, zakonodavni apsurd ili pak slučajnu birokratsku omašku, što će se u narednim danima gotovo sigurno događati.
Zakon je donesen 2009. za vrijeme vladavine HDZ-a, iste partije čije su glorificirane individue već tada znale sve što se događa, a nisu ništa poduzimale da se ti događaji spriječe ili naknadno sankcioniraju. Dapače, već spomenuti Vladimir Šeks grmio je 1993. godine, nakon što je priča o Pakračkoj Poljani objavljena u pojedinim medijima, kako ona "ima za cilj uprljati čitav Domovinski rat, naročito dragovoljce", dok oni koji to čine "hrvatsku državnu politiku pokušavaju prikazati kao onu koja u najmanju ruku tolerira ratne zločine", da bi nakon medijske objave policijskih zapisa o slučaju Pakračka Poljana poručio kako "postoje indicije da se radi o kaznenom djelu otkrivanja državne tajne".
Može li se stoga iz pozicije okorjelog cinika kazati da su Merčepovi najupečatljiviji "savjetnički poslovi" u MUP-u, temeljem kojih mu danas država plaća obranu na sudu, bili upravo oni koje je obavljao u Pakračkoj Poljani, Zagrebu i Kutini?
Jer, po svemu sudeći, imamo posla s državom koja se kontinuirano i u raznimoblicima nameće kao neka vrsta toplog inkubatora za nestašnu čeljad; stroga ali popustljiva majčinska figura, koja će svojih ruku djelo gdjekad rigorozno kazniti ili po potrebi zatvoriti u mračnu prostoriju, ali će ga i dalje držati prikopčanim na svojim grudima. Jer, jebiga, to je čedo njezine maternice!
No, za razliku od devedesetih godina, sada državom defilira politička elita koja je duboko zakoračila u polje političke korektnosti i međuetničke snošljivosti, gdje sve pršti od osuđivanja zločina i redovnog posjeta biranih državničkih grla omasovljenim stratištima tuđih etniteta.
Politika se dakle u međuvremenu naizgled upristojila, pa sad umjesto vulgarnog patriotskog aksioma - "Svi smo mi Mirko Norac!", Tomislav Merčep ili netko treći - koji je služio za kolektivizaciju individualnih zločina, hodnicima Bruxellesa odjekuje druga vrsta urlika: "Hrvatska je pristojna zemlja u kojoj građani redovno plaćaju porez!"
Zatajeni dio ove dezodorirane razglednice, sada tek shvaćamo, jest činjenica da plaćamo porez na dodanu grobnicu.
Pritom se može kazati kako ima neke naknadne pravde što je baš Merčepovim slučajem razotkriven (još) jedan degutantni zakonodavni ritual.
Radi se o liku koji je dosad zgrnuo pozamašne svote na tužbama protiv novina koje su pisale o zločinima u Pakračkoj Poljani; premda je sadržaj tih novinskih stranica bio gotovo identičan naknadnoj optužnici temeljem koje je Merčep završio iza rešetaka, on je više od desetljeća i pol uporno dobivao parnice od više stotina tisuća kuna, koje mu je dodjeljivalo patriotski nabrijano sudstvo. Najveći dio toga uzet je od Feral Tribunea, pa je Merčep sudjelovao i u njegovoj posljedičnoj 'likvidaciji'.
Nakon što je podignuta optužnica protiv Merčepa, jedan od osnivača Ferala, Boris Dežulović, prošle je godine u lipnju, lišen ikakve zajebancije, upitao Republiku Naime, i Hrvatsku: "Mislim, bez zajebancije: što ćemo sad s lovom? Što ćemo s novcem zarađenim izravno na ubijenim civilima, što ćemo sad sa svim onim stotinama tisuća kuna presuđenih i isplaćenih samo zato što smo tekstove o Merčepovim zločinima pisali dvadesetak godina prije državnog tužitelja, što ćemo s Mercedesom i kućom na moru, poklonom 'srpsko-komunističko-udbaške bande'?"
Odgovor države, donesen puna tri mjeseca prije ove pitalice, i to u vidu odluke o financiranju troškova Merčepove obrane, ukratko je glasio: a ništa, platit ćete kamate...
Zbog toga je, držim, sazrelo vrijeme da se građanstvo ugleda na čuvenog Henrya Thoreaua, koji je prije više od sto i pedeset godina lansirao odjeb državi po pitanju poreznih davanja.
Naime, odluka da se (u) današnjoj Hrvatskoj odbije plaćati porez sve više postaje ultimativni čin humanosti.
Izvor: www.h-alter.hr
Jutarnji list objavio je prošli tjedan kako Republika Hrvatska plaća obranu Tomislava Merčepa, osumnjičenog po zapovjednoj i neposrednoj odgovornosti, za protuzakonito odvođenje, pljačku i mučenje 52 civila uglavnom srpske nacionalnosti s područja Zagreba, Kutine i Pakračke Poljane, od kojih je 43 ubijeno, troje se vodi kao nestalo, a šestero je preživjelo torturu. U prošloj i ovoj godini MUP je Merčepovu odvjetniku Marku Ujeviću za troškove zastupanja pred Županijskim sudom u Zagrebu platio 389 616 kuna. Veći dio, 350 670 kuna, isplaćen mu je u 2011. U ovoj godini isplaćeno mu je dodatnih 38 946 kuna, a trenutno je na ovjeri Uprave za pravne poslove i ljudske potencijale MUP-a iznos od još 57 500 kuna koji bi mu uskoro također trebao biti plaćen.
Iz Ministarstvo unutarnjih poslova rekli su Jutarnjem da ta obaveza proizlazi iz članka 98. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima koji je stupio na snagu 1. srpnja 2009.
Taj se članak odnosi na pripadnike aktivnog i rezervnog sastava policije, a na plaćanje troškova obrane mogu računati ne samo aktivni policajci nego i oni kojima je prestao radni odnos u policiji.
U Merčepovom slučaju, MUP-ov ured za pravne poslove i ljudske potencijale odluku je donio u ožujku 2011. s obrazloženjem da je "od 28. kolovoza 1991. do 15. siječnja 1996. bio zaposlen kao savjetnik ministra unutarnjih poslova".
Budući da je, klepajući zakon temeljem kojeg se plaća obrana Tomislava Merčepa, zakonodavstvo Republike Hrvatske, za razliku od datuma, dosta nejasno pristupilo brojkama, ne preostaje nam ništa drugo nego da se primimo digitrona pa oduzmemo kruške od jabuka i potom zbrojimo leševe na hrpicu.
Elem, ako ukupnu sumu od dosadašnjih honorarčića isplaćenih Tomislavu Merčepu podijelimo sa brojem žrtava koje su pod njegovim zapovjedništvom ubijeni i mučeni, ispada da je Republika Hrvatska samo zadnje dvije godine Merčepu uplatila 10,389 tisuća kuna po lešu.
Cifra bi vjerojatno bila i značajno veća da nije onih 6 civila koji su mučeni ali nisu ubijeni i onih troje koji se vode kao nestali. Jer, posao se ne plaća ako nije obavljen do kraja!
Hm..., i dalje se čini da je računica dosta neprecizna.
OK, onda ćemo ovako: ukoliko svaka Merčepova žrtva ima barem jednog člana obitelji koji je porezni obveznik u Republici Hrvatskoj, to znači da taj član, uplaćujući porezečenoj državi daje Merčepu dovoljno novaca za podmirivanje svih režija u razdoblju od 12 mjeseci, uključujući troškve za struju potrošenu korištenjem induktorskog telefona koja je puštana na mošnje mučenih civila plus mjesečnu naknadu za održavanje petožilnih kabela kojima su isti silovani.
Što, ovo vam se čini malo morbidnim? Upravo tako, to i jest morbidno!
Jer baš o tome se i radi: kad se riješimo hladnog pravničkog jezika o financiranju obrane bivšem pripadniku MUP-a temeljem članka 98. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima, Republika Hrvatska, odnosno njezini porezni obveznici, odnosno svi mi, plaćamo Tomislavu Merčepu obranu od zločina koje je prema optužnici počinio.
Ukoliko u računicu ubrojimo i razloge zbog kojih država plaća Merčepovu obranu - a razlozi su činjenica da je ovaj 'od 28. kolovoza 1991. do 15. siječnja 1996. bio zaposlen kao savjetnik ministra unutarnjih poslova' - svaki cinik koji drži do sebe konstatirao bi kako je prava svrha aktualnog državnog sponzorstva Merčepa naknada za zločin kao takav, a ne obrana od istog.
Naime, upravo dok je obnašao dužnost "savjetnika ministara unutarnjih poslova", Merčep je prema optužnici osobno naređivao nezakonita lišavanja slobode, mučenja i ubojstva civila, a njegovi soldati su sijali grobnice po Pakračkoj Poljani.
Svjedočeći prije tri mjeseca na suđenu Tomislavu Merčepu, bivši pomoćnik ministra unutarnjih poslova za javnu sigurnost Smiljan Reljić i i nekadašnji pomoćnik ministra obrane Gojka Šuška i načelnik SIS-a Josip Perković eksplicitno su kazali kako je cjelokupni državni vrh, predvođen tadašnjim predsjednikom Franjom Tuđmanom, znao za ubojstva, mučenja i ostale događaje u Pakračkoj Poljani još dok su se oni odvijali na terenu.
Unatoč svemu, tek prije godinu i pol pokrenut je proces protiv Merčepa, da bi puna dva desetljeća prije toga ovaj uživao u smiraju ambijenta tri kuće u Vukovaru, stana u Zagrebu, kuće u Donjem Dragonošcu i vikendice na moru, bez da su ga uopće uopće zvali da u svojstvu svjedoka prisustvuje suđenju njegovim podređenicima.
Potonji su pak, njih petorica, priznali ubojstvo obitelji Zec te je protiv njih podignuta i
optužnica, ali zbog proceduralne pogreške - ispitivanja bez branitelja, nisu kazneno odgovarali za taj zločin: Vladimir Šeks je kao tadašnji državni tužilac navodno osobno naredio da se ne uloži žalba na tu oslobađajuću presudu, što je ovaj u više navrata opovrgavao.
Hoću reći: zakon koji sponzorira Merčepa i njemu slične (prema pisanju Jutarnjeg, od kad je sporni Zakon stupio na snagu, pokrenuti su postupci protiv sedmero osumnjičenika iz policijskih redova, koje se tereti za ubojstvo 32 civila i i likvidaciju 13 razoružanih ratnih zarobljenika, pa je pitanje kome je sve uz Merčepa država plaćala obranu na sudu) bilo bi u najmanju ruku imbecilno prikazivati kao sistemsku grešku, skandalozni previd, zakonodavni apsurd ili pak slučajnu birokratsku omašku, što će se u narednim danima gotovo sigurno događati.
Zakon je donesen 2009. za vrijeme vladavine HDZ-a, iste partije čije su glorificirane individue već tada znale sve što se događa, a nisu ništa poduzimale da se ti događaji spriječe ili naknadno sankcioniraju. Dapače, već spomenuti Vladimir Šeks grmio je 1993. godine, nakon što je priča o Pakračkoj Poljani objavljena u pojedinim medijima, kako ona "ima za cilj uprljati čitav Domovinski rat, naročito dragovoljce", dok oni koji to čine "hrvatsku državnu politiku pokušavaju prikazati kao onu koja u najmanju ruku tolerira ratne zločine", da bi nakon medijske objave policijskih zapisa o slučaju Pakračka Poljana poručio kako "postoje indicije da se radi o kaznenom djelu otkrivanja državne tajne".
Može li se stoga iz pozicije okorjelog cinika kazati da su Merčepovi najupečatljiviji "savjetnički poslovi" u MUP-u, temeljem kojih mu danas država plaća obranu na sudu, bili upravo oni koje je obavljao u Pakračkoj Poljani, Zagrebu i Kutini?
Jer, po svemu sudeći, imamo posla s državom koja se kontinuirano i u raznimoblicima nameće kao neka vrsta toplog inkubatora za nestašnu čeljad; stroga ali popustljiva majčinska figura, koja će svojih ruku djelo gdjekad rigorozno kazniti ili po potrebi zatvoriti u mračnu prostoriju, ali će ga i dalje držati prikopčanim na svojim grudima. Jer, jebiga, to je čedo njezine maternice!
No, za razliku od devedesetih godina, sada državom defilira politička elita koja je duboko zakoračila u polje političke korektnosti i međuetničke snošljivosti, gdje sve pršti od osuđivanja zločina i redovnog posjeta biranih državničkih grla omasovljenim stratištima tuđih etniteta.
Politika se dakle u međuvremenu naizgled upristojila, pa sad umjesto vulgarnog patriotskog aksioma - "Svi smo mi Mirko Norac!", Tomislav Merčep ili netko treći - koji je služio za kolektivizaciju individualnih zločina, hodnicima Bruxellesa odjekuje druga vrsta urlika: "Hrvatska je pristojna zemlja u kojoj građani redovno plaćaju porez!"
Zatajeni dio ove dezodorirane razglednice, sada tek shvaćamo, jest činjenica da plaćamo porez na dodanu grobnicu.
Pritom se može kazati kako ima neke naknadne pravde što je baš Merčepovim slučajem razotkriven (još) jedan degutantni zakonodavni ritual.
Radi se o liku koji je dosad zgrnuo pozamašne svote na tužbama protiv novina koje su pisale o zločinima u Pakračkoj Poljani; premda je sadržaj tih novinskih stranica bio gotovo identičan naknadnoj optužnici temeljem koje je Merčep završio iza rešetaka, on je više od desetljeća i pol uporno dobivao parnice od više stotina tisuća kuna, koje mu je dodjeljivalo patriotski nabrijano sudstvo. Najveći dio toga uzet je od Feral Tribunea, pa je Merčep sudjelovao i u njegovoj posljedičnoj 'likvidaciji'.
Nakon što je podignuta optužnica protiv Merčepa, jedan od osnivača Ferala, Boris Dežulović, prošle je godine u lipnju, lišen ikakve zajebancije, upitao Republiku Naime, i Hrvatsku: "Mislim, bez zajebancije: što ćemo sad s lovom? Što ćemo s novcem zarađenim izravno na ubijenim civilima, što ćemo sad sa svim onim stotinama tisuća kuna presuđenih i isplaćenih samo zato što smo tekstove o Merčepovim zločinima pisali dvadesetak godina prije državnog tužitelja, što ćemo s Mercedesom i kućom na moru, poklonom 'srpsko-komunističko-udbaške bande'?"
Odgovor države, donesen puna tri mjeseca prije ove pitalice, i to u vidu odluke o financiranju troškova Merčepove obrane, ukratko je glasio: a ništa, platit ćete kamate...
Zbog toga je, držim, sazrelo vrijeme da se građanstvo ugleda na čuvenog Henrya Thoreaua, koji je prije više od sto i pedeset godina lansirao odjeb državi po pitanju poreznih davanja.
Naime, odluka da se (u) današnjoj Hrvatskoj odbije plaćati porez sve više postaje ultimativni čin humanosti.
Izvor: www.h-alter.hr
