Nije prvi put, nažalost još dugo neće biti ni zadnji, da se liderski nabrijan anonimac prepun sebe obre na mjestu stranačkog, vladinog ili državnog vođe, a potom koloni kojoj je na čelu, kao u istoimenoj Domanovićevoj satiri, dođe iz guzice u glavu: pa vođa je – slijep. Čudan miks političke narcisoidnosti, precijenjenih osobnih sposobnosti samozvanih vođa i senzacionalističke medijske neprofesionalnosti postao je konstantom javnog prostora, koji postjugoslavenske bantustane izravno vodi u korov i drač, čak izvan svake demokratske margine
Marijan Vogrinec
Dvije trenutno najratobornije raspoložene političke narcise u poslijeizbornoj Hrvatskoj – izvjesna Aleksandra Kolarić, izbačena bivša članica SDP-a sa samoprecijenjenim liderskim ambicijama i suspenzijski neizvjesna HSS-ova europarlamentarka Marijana Petir, već s Trgovske gore inficirana istim mesijanskim virusom vođe – očita su slika i prilika toga što je sve ego bez pokrića u stanju (u)činiti u zatiranju javnog povjerenja u političare i politiku. Ne bi li samopromotivno skrenula medijsku pozornost na svoj lik u zaletu na praktično već ispražnjeno mjesto predsjednika SDP-a, iako je pitanje hoće li joj stranka vratiti oduzetu člansku iskaznicu, Kolarić je dnevno agresivno iskakanje iz svake pašte iznenada pofriškala policijskom prijavom zbog „seksualnog zlostavljanja“. Kaže, kao svojedobno „u slučaju bivše premijerke Jadranke Kosor“.
„Šokirana sam onime što mi se maloprije dogodilo“, objavila je na svom FB profilu manje-više nevažna bivša esdepeovka ega većeg od cijele SDP-ove središnjice na Iblerovom trgu. „Mislila sam zaista da je s verbalnim nasiljem i linčom na mene gotovo. Međutim maloprije sam dobila prostački, opsceni telefonski poziv na mobitel. Moj broj mobitela nije u imeniku. (…) Jasno je da je ovo novo zlostavljanje kojem sam izložena posljedica mojeg javnog političkog govora i borbe za demokraciju, kao i posljedica mojeg zahtjeva da se vratim u SDP i sudjelujem u utrci za predsjednika stranke. (…) Nakon što sam objavila ovdje ovu objavu, s istog broja me nasilnik ponovno zvao.“ Cyber policajci dosad nisu pronašli nikakvog zlostavljača. U „slučaju Jadranke Kosor“ ipak – jesu.
Od jutra do mraka
Aleksandra Kolarić je izbačena iz SDP-a koncem 2013. zbog političkog soliranja i kršenja stranačke stege. Osim činovničke suradnje u Milanovićevom kabinetu i u vladi, iza nje ne stoji iole važnije političko djelo. Neke neostvarene ambicije da, ali… Karamarkovi novinarski v.d. trećepozivci s HRT-a ne štede udarnu televizijsku i radijsku minutažu za svakovrsne priloge o politički „važnoj osobi“ Kolarić. Njoj je, sugerira se, šef stranke u odlasku Zoran Milanović osobno smjestio, jer se plašio politički/nacionalno tako respektabilne „bojovnice za demokraciju“. I u SDP-u i u cijeloj zemlji. Od jutra do mraka: Kolarić na radiju, Kolarić na teveju, iz vijesti u vijesti, prati se svaka sitnica, ona daje izjave… Govori ona, govore o njoj. Ista verbalno-slikovna tortura, ali manjeg intenziteta u drugim elektroničkim i inim medijima.
Čudan miks političke narcisoidnosti i senzacionalističke medijske neprofesionalnosti baš kao da traje produžena sezona kiselih krastavaca kada se i triput reciklirana, već objavljena i zaboravljena vijest podvaljuje kao svježa, čak ekskluziva.
Objektivno, Aleksandra Kolarić ničim nije zavrijedila toliku javnu pozornosti. Ni kao političarka, jer to nikad nije bila, niti kao „medijska stručnjakinja“, u što su je nakon razlaza sa SDP-om nekritički promovirali neki njezini prijatelji u novinarstvu. Kakvo djelo uopće stoji iza nje da bi nekom bila važna, pita se u čudu zatečena javnost. Možda unekoliko skromnije od djela i političke „veličine“ znatno poznatije Marijane Petir, HSS-ove europarlamentarke s HDZ-ove kandidacijske liste. Petir se upravo sudara s Kolarić u grabežu za medijsku pozornost: od HRT-ove prime time minutaže do rigidnih internetskih portala i agitprop naklonosti jednog Velimira Bujanca. Ta je, kakva-takva ali ipak političarka, ništa slabije inficirana narcisoidnošću, nakanila zasjesti također na predsjednički tron odumirućeg HSS-a. S pet saborskih mandata iz rujanskih izbora i prethodno višegodišnje redaljke jedan za jedan, stranka je živnula pod vodstvom Kreše Beljka, zahvaljujući suradnji u SDP-ovoj Narodnoj koalicijii. HSS je privremeno (?) postao nekakav faktor u kuhinji u kojoj se poslijeizborno zakuhava novi HDZ-ov koalicijski čušpajz, unaprijed nazvan stabilnom vladajućom većinom.
Nije prvi put, nažalost još dugo neće biti ni zadnji, da se liderski nabrijan anonimac prepun sebe obre na mjestu stranačkog, vladinog ili državnog vođe, a potom koloni kojoj je na čelu, kao u istoimenoj Domanovićevoj satiri, dođe iz guzice u glavu: pa vođa je – slijep. Hrvatska politika, istina, nije na brdovitom Balkanu jedini ni najbolji primjer sljepila kakvo postjugoslavenske bantustane odvodi u trnje i drač.
HSS je na političkom umoru uvelike i zaslugom Marijane Petir, koja je takorekuć od svojih članskih pelena u njegovom najužem vodstvu. Bez koaliranja s HDZ-om ili SDP-om, HSS poslije agilnog Zlatka Tomčića i 15 saborskih mandata u izbornoj sinergiji sa SDP-om više nema nikakvih izgleda samostalno prijeći izborni prag. S političkom birokratkinjom Petir umjesto Beljka, HSS više nema što tražiti među biračima. Propada kao i sva desnica, osim još neko vrijeme HDZ-a. No, Petir je nakanila pošto-poto biti predsjednica stranke. Makar to izborila i vilama iz Čepina, karakteristične ZNA SE boje. Kaže, vratila ih je, „želim rješavati probleme dijalogom“.
Uistinu vjerodostojan „dijalog“ televizijskom vile-porukom svom stranačkom šefu Kreši Beljku i vodstvu koje ga podržava. Kao što Kolarić drži da je politički jakog pedigrea za šeficu SDP-a, valjda samo zato što si ne da proturječiti ni sugovorniku doći do riječi, Petir napada mjesto predsjednika HSS-a još razornijim verbalnim krmačama i pod dimnom zavjesom hipnotički umrtvljujućeg narativa, bez političke valorizacije izvan užeg kruga svojih stranačkih sljedbenika.
Vilama do predsjedničkog trona
Te, „Beljak nas je u HSS-u prevario; zatajio je svoju kriminalnu prošlost (osuđen u mladosti zbog provaljivanja u automobile, op. a.); samovoljno donosi nestatutarne i politički štetne odluke da se održi na čelu stranke; preveo je HSS iz pobjedničkog HDZ-ovog u gubitnički tabor SDP-ove Narodne koalicije; ekstremno ljevičari, vrijeđa i suspendira neistomišljenike, i zato mora otići i s predsjedničkog mjesta i iz HSS-a“. Ako ne voljom Marijane Petir i koprivničko-križevačkog župana Darka Korena, onda vilama karakteristične ZNA SE boje što će ih ponijeti njihovi istomišljenici?
„Seljačka buna“ Marijane Petir i nekolicine lokalnih stranačkih čelnika izrazito desnog svjetonazora i političko-ideološkog nagnuća, koji su zajedno s katoličkim svećenicima navodno nagovarali birače da na prošlim izborima glasuju za HDZ a protiv Narodne koalicije (SDP, HSS, IDS i HSU), pa ih je Beljak suspendirao zbog nepoštivanja odluka stranačkih tijela o izboru koalicijskih partnera, buknula je punom žestinom samo 15 minuta prije nego što je Predsjedništvo HSS-a odlučilo Andreju Plenkoviću i HDZ-u staviti na raspolaganje pet HSS-ovih saborskih mandata i dati mu mira prvih sto dana vlasti. Je li Beljak (ne)očekivanim obratom politički uškopio i marginalizirao Matiju Gupca u suknji i fanove s čepinskim vilama karakteristične ZNA SE boje, pokazat će se najkasnije 22. listopada na unutarstranačkoj izbornoj skupštini.
Ako u međuvremenu suspenziju Marijane Petir, Darka Korena i navodno stotinjak njihovih sljedbenika ne sustigne „pakrački dekret“, pa Beljku neće ni biti ljuti izborni protivnici. Najstarija hrvatska politička stranka – koja nakon braće Radić i Vladka Mačeka jedva da ima ikakve veze sa selom i seljacima – ne može biti iole relevantan politički čimbenik s članstvom/vodstvom koje se međusobno hvata za gušu i čerupa si utrobe. Iznenadni povratak „razmetnog sina“ HSS-a u demokršćansku obitelj desnog centra jamačno jest ciljani Beljkov manevar.
Druga je stvar je li to zapravo zlobna šok-petarda (sada zlata vrijednih pet HSS-ovih saborskih mandata) pod noge HDZ-Mostovim pregovaračima o koalicijskoj vladi ili, pak, Beljkov interesni zagrljaj s Plenkovićem, iz puke nužde. Ne bi li kompenzirao neostvarena izborna očekivanja u sastavljanju vlasti Narodne koalicije ili pak suzbio upliv svojih disidenata – bivšeg predsjednika Branka Hrga, Marijane Petir, Darka Korena… i te skupine samoproglašenih „izvornih radićevaca“ – na vodstvo HDZ-a te si kolateralno spasio poziciju stranačkog čelnika. Najvjerojatniji budući HDZ-ov premijer Andrej Plenković, koliko je javno komunicirao, nije se dao impresionirati Beljkovom promjenom dresa.
Itekako je svjestan toga da narcisa političke krvne grupe Marijane Petir i Aleksandre Kolarić ne manjka ni u samom HDZ-u. Neke će biti prisiljen vjerodostojno zagnjuriti u vodu ostanu li predugo zagledani u svoje lice na površini.
Recimo, Zlatka Hasanbegovića i Miru Kovača, kojima se toliko osladilo na ministarskim foteljima bivše vlade HDZ-a&“domoljuba“&Mosta, najgore i najtragikomičnije u četvrt stoljeća RH, da će mandatar biti potrebit snažnog jaružala nakani li ih maknuti kao kandidate za mjesta u budućoj vladi. I jedan i drugi drže da su bogomdani za ministre kulture, odnosno vanjskih i europskih poslova. Nitko drugi. Zato žestoko lobiraju za sebe, pa je Plenković već sada na velikoj kušnji. Po šaka preferencijalnih glasova toj dvojici na rujanskim izborima i sinergijski gorljiva potpora ekstremne desnice dodatno su im dali krila. Kao u tv-spotu za energetski napitak.
Nema veze što se protiv Hasanbegovića, čim je HDZ-ov politički luzer Tomislav Karamarko posjeo tog revizionističkog povjesničara u fotelj – ni manje ni više nego ministra kulture – digla intelektualna kuka i motika. Ne samo u RH nego i u svijetu. Čuveni lovac na nacifašističke zločince Efraim Zuroff i međunarodni Centar Simon Wiesenthal prosvjedovali su zbog Hasanbegovića, a vlada oktroiranog premijera Tihomira Oreškovića ni trc ni mrc. Kulturna Hrvatska ogorčeno je hodočastila pred Hrvatski sabor i Banske dvore, pisala peticije. Nacionalne manjine, neprofitni mediji, udruge civilnog društva i ine skupine učestalo su dizale glas protiv neprofesionalnog, čak političko-ideološko-svjetonazorski štetnog i osvetničkog postupanja ministra kulture. Koji je HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, izdavačku kuću talijanske nacionalne manjine Edit i cijeli spektar tzv. lijeve kulture neslužbeno proglasio anacionalnom i čak prutuhrvatskom ne-kulturom te ih doveo na rub eutanazije uskraćivanjem novca poreznih obveznika, koji im pripada.
Hasanbegovićevo ministrovanje svojevrsna je kulturna lustracija po čudnom kriteriju isključivosti, koji nema veze s nacionalnim interesom i neprolaznim vrijednostima ljudskog uma i stvaralaštva. Njegovih svega nekoliko crnih mjeseci u Ministarstvu kulture itekako podsjeća na mračno doba 1990-ih kada su šovinizam, mržnja i notorni primitivizam trogloditskog tipa direktivno lustrirali stotine tisuća „nepoćudnih“ knjiga iz knjižnica, tisuće „nehrvatskih“ autora i umjetničkih djela iz školskih programa i udžbenika, eksplozivom uništavali neprolaznu umjetnost Vojina Bakića, Dušana Džamonje, Ede Murtića…, 3000 „komunističkih/partizanskih“ spomenika na javnim površinama, bez pardona i zrnca zdrave pameti lustriralo se tisuće imena i prezimena s ploča na ulicama i trgovima, pjesama i pjevača/ica – čak glazbenih instrumenta, npr. harmoniku jer je „srpsko glazbalo“- militantno se kastriralo jezik (žaropek umjesto roštilja, vrtolet i zrakomlat umjesto helikoptera, krugoval umjesto radija, munjovoz umjesto tramvaja, brzoglas i dalekovidnica umjesto telefona i televizije, itsl.)…
Greška u materijalu
Kao što se u praskozorje hrvatske „samostalnosti, neovisnosti i suverenosti“ ciljano i iz temelja klerikaliziralo dnevni život ljudi i trovalo ustašoidnim, revizionističkim neokretenizmima hrvatski jezik, umjetnost, kulturu i društvo u najširem smislu, Hasanbegović se dvadesetak godina kasnije dao udarnički ostvariti Karamarkovu grožnju „komunistima, udbašima i Jugoslavenima“ u kulturi (i šire): „Kad mi dođemo na vlast…“ I došli su. Narcisoidno. Zaplotnjačkom alkemijom u mraku sakristijske i civilne ultradesnice, koja je u manje od godine dana nanijela zla za cijelo desetljeće. Upravo zbog te greške u materijalu, redikulozna se družina ubrzo raspala kao trula lađa na maestralu. U vlastitoj zlobi i netrpeljivosti. Sada opet kulja taj psihički defekt, jer zovu se uhljebništva teško othrvati, ma kakavim se to moralom opravdavalo.
Kao što Aleksandra Kolarić i Marijana Petir, osim samoprecijenjene svoje važnosti, nemaju poželjne političke i neke druge predispozicije za predsjednice SDP-a i HSS-a, jer te stranke imaju znatno boljih ljudi od njih, nemaju ih ni HDZ-ovi Zlatko Hasanbegović i Miro Kovač za ministre kulture, odnosno vanjskih i europskih poslova. To je i Plenkoviću jasno, pa ih vrlo vjerojatno neće ostaviti na tim poslovima u možebitnoj svojoj vladi. Unatoč već bačenim u javnost spinovima s radikalne desnice u korist dvojice nepopularnih/spornih ministara.
Plenković najvjerojatnije neće popustiti pritiscima opcije koju je na neki način već marginalizirao, a ta je i Karamarku došla političke karijere i HDZ-u ugleda u javnosti. Neće popustiti ne toliko zato što Hasanbegovića, nešto manje i Kovača, ne žele neke vrlo utjecajne opcije među HDZ-ovim pregovaračima i vjerojatnim budućim članovima tzv. stabilne vladajuće većine nego i zato jer novi predsjednik najbrojnije političke stranke navodno ima europeiziranu viziju vlasti u koju se jednostavno ne uklapaju hasanbegovići, kovači, culeji, glasnovići, esihice… Preferencijalno će ih trpjeti zbog pragmatičnih razloga unutarstranačkog odnosa snaga i kakvog-takvog mira u kući, ali ne na pozicijama s kojih bi mogli bacati sjenu na ono što poduzima.
Miro Kovač, školovan u Parizu, ne zaslužuje biti ministar bilo čega, kamoli vanjskih i europskih poslova ozbiljne proeuropske vlade. Zapamćen je kako pred tv-kamerama i bez srama i zadrške tepa desničarskom ekstremistu i inauguracijskom VIP gostu predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović, Velimiru Bujancu, da je „enciklopedijski“ lik. A „prosvjetitelj“ iz krajnje neprofesionalnog talk showa „Bujice“ lokalne televizije Z1 svojedobno se dao fotografirati u totenkopf odori s kukastim križem na rukavu te si bilda „slavu“ među ucrnjenim ultrašima kao ljuti protusrpski/protuljevičarski huškač i mrzitelj. „Udba“ mu je, jelte, montirala sudsku presudu za dilanje droge i plaćanje prostitutki kokainom. Hasanbegović je s Bujancem i izvjesnom Brunom Esih, također perjanicom ekstremne desnice s HDZ-ove kandidacijske liste, imao privatni izborni stožer u noći s 11. na 12. rujna. To su u slici i riječi obznanili na Fejsu.
Ilustracija: Index.hr
Miro Kovač se privatno može družiti s kim god želi, kao i predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović s kućnim prijateljem Zdravkom Mamićem i notornim Bujancem, ali to nije primjereno ljudima koji obnašaju visoke državne dužnosti u ime svih građana RH. Kovač nije odgovarajući materijal za vanjskopolitičkog ministra ni zato što je – valjda mu je ministarski status lupio u glavu, što li? – narcisoidno voli solirati u važnim pitanjima u kojima njegova volja jedva da je ikome važna. Potom se pitijski posipa pepelom, a državna vanjska politika ispada amaterskom trakavicom pokušaja i pogrešaka. Taj lik nije iskazao koherentnu i vjerodostojnu vanjskopolitičku strategiju u interesu RH, već se narcisoidno bahati u pitanjima gdje za to nema mjesta. U odnosu na Srbiju, npr.
Recimo, nitko živ u Bruxellesu ili u Washingtonu neće pitati za dopuštenje, čak ni za neobvezno mišljenje, ni Kovača niti Grabar-Kitarović o tome hoće li Srbija biti, kako i kada primljena u Uniju. Pa i u NATO. Što i koga prethodno mora zadovoljiti ili koje uvjete ispuniti Hrvatskoj. Jednako je to u slučaju stanja u BiH. Tu su „viši interesi“ velikih i moćnih svjetskih gazda u prekrajanju svjetskog poretka nakon rušenja Berlinskog zida. Ti su zapadni gazde pravi vlasnici državne licencije RH, a nacionalne/ističke bajke s radikalne desnice o temeljima RH u Domovinskom ratu, odlučnosti hrvatskog naroda, bezgraničnim zaslugama branitelja za „sve što danas imamo“, itsl. ciljana su populistička kulisa radi armiranja većinom mutno stečenog nevjerojatnog bogatstva povlaštenih pojedinaca i skupina, vlasti, političke moći, privilegija i utjecaja onih iz prvog reda pri državnim jaslama.
Sve drugo su priče za malu djecu, kao i to kako Kovač i Grabar-Kitarović prevode domaćoj javnosti ono čime nositelji „državne politike“ navodno impresioniraju prvake međunarodne zajednice. Te se nositelje ne uzima ozbiljno u visokoj svjetskoj politici, jer se u njoj oni ne postavljaju ozbiljno, primjereno interesima svih svojih građana, nego poslušnički pokorno. U najboljem slučaju i za promidžbene potrebe, tapša ih se u Washingtonu i Bruxellesu po „partnerskom“ ramenu.
Objektivno, hrvatska je vanjska politika – bez obzira jesu li desni ili lijevi na vlasti u RH – politika skinutih gaća. Politika sramote. Za razliku od svojih prethodnika, Kovač je uveo i praksu nepriličnog intimiziranja s dijelom vanjskopolitičkih novinara. Ne libi se samodopadno im namigivati u prolazu, rastezati usne u čudnu grimasu lisičjeg osmijeha ili pobjednički podizati palac u visini prsa. Čemu?
Narcise, narcisi i narcisoidnost očito su konstanta hrvatske političke, a pogotovo politikantske arene u kojoj, jamačno dosad bez konkurencije, prednjači nesuđeni „gradonačelnik Hrvatske“ i nažalost Zagrepčanima već 16 godina suđeni Milan Bandić. Taj je tragikomičan lik toliko pun sebe da je kadar osobno „pojesti sav snijeg u gradu“ umjesto Zimske službe i „delati, kaj ne!?“ 25 sati dnevno. Višekratno je izgubio sve važnije izbore izvan metropole, od onih za predsjednika države do izvanrednih parlamentarnih na kojima je polomio zube. Zagrizao je pod nebuloznim sloganpom „za premijera“. A ono, „uništa“. Sic, „naš Milane“.
Degenerativna politika
Među HDZ-ovim uvelike već ocvalim u svakom smislu političkim narcisima teško je ne spomenuti notornog Zdravka Tomca. Taj je u polit-narcisoidnom smislu – za razliku od istinski zaslužnog/neuništivog političkog doajena s dna HDZ-ove kace Vladimira Šeksa, koji bi imao razloga biti narcisoidan, a nije – uistinu priča za sebe. Tomčev bi CV bilo vrijedno proučavati i na svih 500 najviđenijih svjetskih sveučilišta s čuvene Šangajske liste, među kojih je prvih 100 u „komunizmu“ spadalo i ugledno Sveučilište u Zagrebu. Tomac je prevalio baš maratonsku karijeru od osobnog tajnika Jakova Blaževića, jednog od najistaknutijih prvaka komunističke Hrvatske/Jugoslavije i državnog tužitelja na suđenju bl. Alojziju Stepincu, do doktorata znanosti na temi o mjesnim zajednicama (!?), pa SDP-ovog člana ratne Valentićeve vlade nacionalnog jedinstva u Tuđmanovom režimu, pa ljevičarskog disidenta, pa preobraćenog zadrtog vjernika/katolika, pa desničara desnijeg i od samog Mladena Schwartza (ako ga se još tko sjeća), pa gosta svih važnijih skupova i biskupskih tribina ultraške opcije, pa polit-publicističkog skribomana nadahnutog Araličinim izričajem s ključem, pa sada jako zabrinutog HDZ-ova „uglednog“ seniora: „Bojim se da Most dvoji o ulasku u vladu s HDZ-om“. Normalno da dvoji, jer se i ta čudna skupina nakrcala narcisima.
Kaže pučka mudrost: „Ne viči hop dok nisi skočio“ i „Najprije ispeci, pa reci“. Ali što vrijedi: narcisoidnom su umu i diskursu to sasvim nepoznate činjenice. Nema pomoći. Politika se degenerirala u nešto suludo, što nam svima radi o glavi.
To otprilike zaključuje u tjedniku Globusu ugledna kolumnistica Mijrana Kasapović. „Sastavni dio politološkog vokabulara postali su termini fobija, frustracija, histerija, katarza, manija, narcizam, neuroza, shizofrenija i dr.“, piše Krizmanić. „Kako su u politici rasli utjecaj i moć pojedinaca, vođa stranaka, vlada i država, u politološki su vokabular ulazili sve sofisticiraniji psihoanalitički pojmovi: manijakalni depresivci, inrcisi, granični slučajevi, neizlječivi psihopati, zloćudsni sociopati, bolesni egoisti, egomanijaci – a sve to kako bi se opisali tipovi političkih ličnosti koji su svojim djelovanjem proizvodili nepoželjne pa i pogubne društvene posljedice. Pretjerano? Nimalo. Povijest je puna takvih likova, ali ne treba se vraćati duboko u nju.“
Oni su tu, oko nas. Svaki dan. Čak i noću. Agresivno nasrću na nas s televizijskih zaslona, s novinskih stranica, s tribina… Čak izravno s ulice. Bez pardona. Otimaju nam duševni mir kakofonijom mutavog japajakanja, pa i nasušni komadić kruha iz usta. I kad bismo žarko željeli, očito je već prekasno za vratiti to zakorovljeno zlo pod bilo kakvu učinkovitiju kontrolu. Duh je bespovratno odmaglio iz boce. Zdrav razum je ostao na cjedilu, a narcise i narcisi trče počasni krug. I što im tko može?
tacno
Marijan Vogrinec
Dvije trenutno najratobornije raspoložene političke narcise u poslijeizbornoj Hrvatskoj – izvjesna Aleksandra Kolarić, izbačena bivša članica SDP-a sa samoprecijenjenim liderskim ambicijama i suspenzijski neizvjesna HSS-ova europarlamentarka Marijana Petir, već s Trgovske gore inficirana istim mesijanskim virusom vođe – očita su slika i prilika toga što je sve ego bez pokrića u stanju (u)činiti u zatiranju javnog povjerenja u političare i politiku. Ne bi li samopromotivno skrenula medijsku pozornost na svoj lik u zaletu na praktično već ispražnjeno mjesto predsjednika SDP-a, iako je pitanje hoće li joj stranka vratiti oduzetu člansku iskaznicu, Kolarić je dnevno agresivno iskakanje iz svake pašte iznenada pofriškala policijskom prijavom zbog „seksualnog zlostavljanja“. Kaže, kao svojedobno „u slučaju bivše premijerke Jadranke Kosor“.
„Šokirana sam onime što mi se maloprije dogodilo“, objavila je na svom FB profilu manje-više nevažna bivša esdepeovka ega većeg od cijele SDP-ove središnjice na Iblerovom trgu. „Mislila sam zaista da je s verbalnim nasiljem i linčom na mene gotovo. Međutim maloprije sam dobila prostački, opsceni telefonski poziv na mobitel. Moj broj mobitela nije u imeniku. (…) Jasno je da je ovo novo zlostavljanje kojem sam izložena posljedica mojeg javnog političkog govora i borbe za demokraciju, kao i posljedica mojeg zahtjeva da se vratim u SDP i sudjelujem u utrci za predsjednika stranke. (…) Nakon što sam objavila ovdje ovu objavu, s istog broja me nasilnik ponovno zvao.“ Cyber policajci dosad nisu pronašli nikakvog zlostavljača. U „slučaju Jadranke Kosor“ ipak – jesu.
Od jutra do mraka
Aleksandra Kolarić je izbačena iz SDP-a koncem 2013. zbog političkog soliranja i kršenja stranačke stege. Osim činovničke suradnje u Milanovićevom kabinetu i u vladi, iza nje ne stoji iole važnije političko djelo. Neke neostvarene ambicije da, ali… Karamarkovi novinarski v.d. trećepozivci s HRT-a ne štede udarnu televizijsku i radijsku minutažu za svakovrsne priloge o politički „važnoj osobi“ Kolarić. Njoj je, sugerira se, šef stranke u odlasku Zoran Milanović osobno smjestio, jer se plašio politički/nacionalno tako respektabilne „bojovnice za demokraciju“. I u SDP-u i u cijeloj zemlji. Od jutra do mraka: Kolarić na radiju, Kolarić na teveju, iz vijesti u vijesti, prati se svaka sitnica, ona daje izjave… Govori ona, govore o njoj. Ista verbalno-slikovna tortura, ali manjeg intenziteta u drugim elektroničkim i inim medijima.
Čudan miks političke narcisoidnosti i senzacionalističke medijske neprofesionalnosti baš kao da traje produžena sezona kiselih krastavaca kada se i triput reciklirana, već objavljena i zaboravljena vijest podvaljuje kao svježa, čak ekskluziva.
Objektivno, Aleksandra Kolarić ničim nije zavrijedila toliku javnu pozornosti. Ni kao političarka, jer to nikad nije bila, niti kao „medijska stručnjakinja“, u što su je nakon razlaza sa SDP-om nekritički promovirali neki njezini prijatelji u novinarstvu. Kakvo djelo uopće stoji iza nje da bi nekom bila važna, pita se u čudu zatečena javnost. Možda unekoliko skromnije od djela i političke „veličine“ znatno poznatije Marijane Petir, HSS-ove europarlamentarke s HDZ-ove kandidacijske liste. Petir se upravo sudara s Kolarić u grabežu za medijsku pozornost: od HRT-ove prime time minutaže do rigidnih internetskih portala i agitprop naklonosti jednog Velimira Bujanca. Ta je, kakva-takva ali ipak političarka, ništa slabije inficirana narcisoidnošću, nakanila zasjesti također na predsjednički tron odumirućeg HSS-a. S pet saborskih mandata iz rujanskih izbora i prethodno višegodišnje redaljke jedan za jedan, stranka je živnula pod vodstvom Kreše Beljka, zahvaljujući suradnji u SDP-ovoj Narodnoj koalicijii. HSS je privremeno (?) postao nekakav faktor u kuhinji u kojoj se poslijeizborno zakuhava novi HDZ-ov koalicijski čušpajz, unaprijed nazvan stabilnom vladajućom većinom.
Nije prvi put, nažalost još dugo neće biti ni zadnji, da se liderski nabrijan anonimac prepun sebe obre na mjestu stranačkog, vladinog ili državnog vođe, a potom koloni kojoj je na čelu, kao u istoimenoj Domanovićevoj satiri, dođe iz guzice u glavu: pa vođa je – slijep. Hrvatska politika, istina, nije na brdovitom Balkanu jedini ni najbolji primjer sljepila kakvo postjugoslavenske bantustane odvodi u trnje i drač.
HSS je na političkom umoru uvelike i zaslugom Marijane Petir, koja je takorekuć od svojih članskih pelena u njegovom najužem vodstvu. Bez koaliranja s HDZ-om ili SDP-om, HSS poslije agilnog Zlatka Tomčića i 15 saborskih mandata u izbornoj sinergiji sa SDP-om više nema nikakvih izgleda samostalno prijeći izborni prag. S političkom birokratkinjom Petir umjesto Beljka, HSS više nema što tražiti među biračima. Propada kao i sva desnica, osim još neko vrijeme HDZ-a. No, Petir je nakanila pošto-poto biti predsjednica stranke. Makar to izborila i vilama iz Čepina, karakteristične ZNA SE boje. Kaže, vratila ih je, „želim rješavati probleme dijalogom“.
Uistinu vjerodostojan „dijalog“ televizijskom vile-porukom svom stranačkom šefu Kreši Beljku i vodstvu koje ga podržava. Kao što Kolarić drži da je politički jakog pedigrea za šeficu SDP-a, valjda samo zato što si ne da proturječiti ni sugovorniku doći do riječi, Petir napada mjesto predsjednika HSS-a još razornijim verbalnim krmačama i pod dimnom zavjesom hipnotički umrtvljujućeg narativa, bez političke valorizacije izvan užeg kruga svojih stranačkih sljedbenika.
Vilama do predsjedničkog trona
Te, „Beljak nas je u HSS-u prevario; zatajio je svoju kriminalnu prošlost (osuđen u mladosti zbog provaljivanja u automobile, op. a.); samovoljno donosi nestatutarne i politički štetne odluke da se održi na čelu stranke; preveo je HSS iz pobjedničkog HDZ-ovog u gubitnički tabor SDP-ove Narodne koalicije; ekstremno ljevičari, vrijeđa i suspendira neistomišljenike, i zato mora otići i s predsjedničkog mjesta i iz HSS-a“. Ako ne voljom Marijane Petir i koprivničko-križevačkog župana Darka Korena, onda vilama karakteristične ZNA SE boje što će ih ponijeti njihovi istomišljenici?
„Seljačka buna“ Marijane Petir i nekolicine lokalnih stranačkih čelnika izrazito desnog svjetonazora i političko-ideološkog nagnuća, koji su zajedno s katoličkim svećenicima navodno nagovarali birače da na prošlim izborima glasuju za HDZ a protiv Narodne koalicije (SDP, HSS, IDS i HSU), pa ih je Beljak suspendirao zbog nepoštivanja odluka stranačkih tijela o izboru koalicijskih partnera, buknula je punom žestinom samo 15 minuta prije nego što je Predsjedništvo HSS-a odlučilo Andreju Plenkoviću i HDZ-u staviti na raspolaganje pet HSS-ovih saborskih mandata i dati mu mira prvih sto dana vlasti. Je li Beljak (ne)očekivanim obratom politički uškopio i marginalizirao Matiju Gupca u suknji i fanove s čepinskim vilama karakteristične ZNA SE boje, pokazat će se najkasnije 22. listopada na unutarstranačkoj izbornoj skupštini.
Ako u međuvremenu suspenziju Marijane Petir, Darka Korena i navodno stotinjak njihovih sljedbenika ne sustigne „pakrački dekret“, pa Beljku neće ni biti ljuti izborni protivnici. Najstarija hrvatska politička stranka – koja nakon braće Radić i Vladka Mačeka jedva da ima ikakve veze sa selom i seljacima – ne može biti iole relevantan politički čimbenik s članstvom/vodstvom koje se međusobno hvata za gušu i čerupa si utrobe. Iznenadni povratak „razmetnog sina“ HSS-a u demokršćansku obitelj desnog centra jamačno jest ciljani Beljkov manevar.
Druga je stvar je li to zapravo zlobna šok-petarda (sada zlata vrijednih pet HSS-ovih saborskih mandata) pod noge HDZ-Mostovim pregovaračima o koalicijskoj vladi ili, pak, Beljkov interesni zagrljaj s Plenkovićem, iz puke nužde. Ne bi li kompenzirao neostvarena izborna očekivanja u sastavljanju vlasti Narodne koalicije ili pak suzbio upliv svojih disidenata – bivšeg predsjednika Branka Hrga, Marijane Petir, Darka Korena… i te skupine samoproglašenih „izvornih radićevaca“ – na vodstvo HDZ-a te si kolateralno spasio poziciju stranačkog čelnika. Najvjerojatniji budući HDZ-ov premijer Andrej Plenković, koliko je javno komunicirao, nije se dao impresionirati Beljkovom promjenom dresa.
Itekako je svjestan toga da narcisa političke krvne grupe Marijane Petir i Aleksandre Kolarić ne manjka ni u samom HDZ-u. Neke će biti prisiljen vjerodostojno zagnjuriti u vodu ostanu li predugo zagledani u svoje lice na površini.
Recimo, Zlatka Hasanbegovića i Miru Kovača, kojima se toliko osladilo na ministarskim foteljima bivše vlade HDZ-a&“domoljuba“&Mosta, najgore i najtragikomičnije u četvrt stoljeća RH, da će mandatar biti potrebit snažnog jaružala nakani li ih maknuti kao kandidate za mjesta u budućoj vladi. I jedan i drugi drže da su bogomdani za ministre kulture, odnosno vanjskih i europskih poslova. Nitko drugi. Zato žestoko lobiraju za sebe, pa je Plenković već sada na velikoj kušnji. Po šaka preferencijalnih glasova toj dvojici na rujanskim izborima i sinergijski gorljiva potpora ekstremne desnice dodatno su im dali krila. Kao u tv-spotu za energetski napitak.
Nema veze što se protiv Hasanbegovića, čim je HDZ-ov politički luzer Tomislav Karamarko posjeo tog revizionističkog povjesničara u fotelj – ni manje ni više nego ministra kulture – digla intelektualna kuka i motika. Ne samo u RH nego i u svijetu. Čuveni lovac na nacifašističke zločince Efraim Zuroff i međunarodni Centar Simon Wiesenthal prosvjedovali su zbog Hasanbegovića, a vlada oktroiranog premijera Tihomira Oreškovića ni trc ni mrc. Kulturna Hrvatska ogorčeno je hodočastila pred Hrvatski sabor i Banske dvore, pisala peticije. Nacionalne manjine, neprofitni mediji, udruge civilnog društva i ine skupine učestalo su dizale glas protiv neprofesionalnog, čak političko-ideološko-svjetonazorski štetnog i osvetničkog postupanja ministra kulture. Koji je HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, izdavačku kuću talijanske nacionalne manjine Edit i cijeli spektar tzv. lijeve kulture neslužbeno proglasio anacionalnom i čak prutuhrvatskom ne-kulturom te ih doveo na rub eutanazije uskraćivanjem novca poreznih obveznika, koji im pripada.
Hasanbegovićevo ministrovanje svojevrsna je kulturna lustracija po čudnom kriteriju isključivosti, koji nema veze s nacionalnim interesom i neprolaznim vrijednostima ljudskog uma i stvaralaštva. Njegovih svega nekoliko crnih mjeseci u Ministarstvu kulture itekako podsjeća na mračno doba 1990-ih kada su šovinizam, mržnja i notorni primitivizam trogloditskog tipa direktivno lustrirali stotine tisuća „nepoćudnih“ knjiga iz knjižnica, tisuće „nehrvatskih“ autora i umjetničkih djela iz školskih programa i udžbenika, eksplozivom uništavali neprolaznu umjetnost Vojina Bakića, Dušana Džamonje, Ede Murtića…, 3000 „komunističkih/partizanskih“ spomenika na javnim površinama, bez pardona i zrnca zdrave pameti lustriralo se tisuće imena i prezimena s ploča na ulicama i trgovima, pjesama i pjevača/ica – čak glazbenih instrumenta, npr. harmoniku jer je „srpsko glazbalo“- militantno se kastriralo jezik (žaropek umjesto roštilja, vrtolet i zrakomlat umjesto helikoptera, krugoval umjesto radija, munjovoz umjesto tramvaja, brzoglas i dalekovidnica umjesto telefona i televizije, itsl.)…
Greška u materijalu
Kao što se u praskozorje hrvatske „samostalnosti, neovisnosti i suverenosti“ ciljano i iz temelja klerikaliziralo dnevni život ljudi i trovalo ustašoidnim, revizionističkim neokretenizmima hrvatski jezik, umjetnost, kulturu i društvo u najširem smislu, Hasanbegović se dvadesetak godina kasnije dao udarnički ostvariti Karamarkovu grožnju „komunistima, udbašima i Jugoslavenima“ u kulturi (i šire): „Kad mi dođemo na vlast…“ I došli su. Narcisoidno. Zaplotnjačkom alkemijom u mraku sakristijske i civilne ultradesnice, koja je u manje od godine dana nanijela zla za cijelo desetljeće. Upravo zbog te greške u materijalu, redikulozna se družina ubrzo raspala kao trula lađa na maestralu. U vlastitoj zlobi i netrpeljivosti. Sada opet kulja taj psihički defekt, jer zovu se uhljebništva teško othrvati, ma kakavim se to moralom opravdavalo.
Kao što Aleksandra Kolarić i Marijana Petir, osim samoprecijenjene svoje važnosti, nemaju poželjne političke i neke druge predispozicije za predsjednice SDP-a i HSS-a, jer te stranke imaju znatno boljih ljudi od njih, nemaju ih ni HDZ-ovi Zlatko Hasanbegović i Miro Kovač za ministre kulture, odnosno vanjskih i europskih poslova. To je i Plenkoviću jasno, pa ih vrlo vjerojatno neće ostaviti na tim poslovima u možebitnoj svojoj vladi. Unatoč već bačenim u javnost spinovima s radikalne desnice u korist dvojice nepopularnih/spornih ministara.
Plenković najvjerojatnije neće popustiti pritiscima opcije koju je na neki način već marginalizirao, a ta je i Karamarku došla političke karijere i HDZ-u ugleda u javnosti. Neće popustiti ne toliko zato što Hasanbegovića, nešto manje i Kovača, ne žele neke vrlo utjecajne opcije među HDZ-ovim pregovaračima i vjerojatnim budućim članovima tzv. stabilne vladajuće većine nego i zato jer novi predsjednik najbrojnije političke stranke navodno ima europeiziranu viziju vlasti u koju se jednostavno ne uklapaju hasanbegovići, kovači, culeji, glasnovići, esihice… Preferencijalno će ih trpjeti zbog pragmatičnih razloga unutarstranačkog odnosa snaga i kakvog-takvog mira u kući, ali ne na pozicijama s kojih bi mogli bacati sjenu na ono što poduzima.
Miro Kovač, školovan u Parizu, ne zaslužuje biti ministar bilo čega, kamoli vanjskih i europskih poslova ozbiljne proeuropske vlade. Zapamćen je kako pred tv-kamerama i bez srama i zadrške tepa desničarskom ekstremistu i inauguracijskom VIP gostu predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović, Velimiru Bujancu, da je „enciklopedijski“ lik. A „prosvjetitelj“ iz krajnje neprofesionalnog talk showa „Bujice“ lokalne televizije Z1 svojedobno se dao fotografirati u totenkopf odori s kukastim križem na rukavu te si bilda „slavu“ među ucrnjenim ultrašima kao ljuti protusrpski/protuljevičarski huškač i mrzitelj. „Udba“ mu je, jelte, montirala sudsku presudu za dilanje droge i plaćanje prostitutki kokainom. Hasanbegović je s Bujancem i izvjesnom Brunom Esih, također perjanicom ekstremne desnice s HDZ-ove kandidacijske liste, imao privatni izborni stožer u noći s 11. na 12. rujna. To su u slici i riječi obznanili na Fejsu.
Ilustracija: Index.hr
Miro Kovač se privatno može družiti s kim god želi, kao i predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović s kućnim prijateljem Zdravkom Mamićem i notornim Bujancem, ali to nije primjereno ljudima koji obnašaju visoke državne dužnosti u ime svih građana RH. Kovač nije odgovarajući materijal za vanjskopolitičkog ministra ni zato što je – valjda mu je ministarski status lupio u glavu, što li? – narcisoidno voli solirati u važnim pitanjima u kojima njegova volja jedva da je ikome važna. Potom se pitijski posipa pepelom, a državna vanjska politika ispada amaterskom trakavicom pokušaja i pogrešaka. Taj lik nije iskazao koherentnu i vjerodostojnu vanjskopolitičku strategiju u interesu RH, već se narcisoidno bahati u pitanjima gdje za to nema mjesta. U odnosu na Srbiju, npr.
Recimo, nitko živ u Bruxellesu ili u Washingtonu neće pitati za dopuštenje, čak ni za neobvezno mišljenje, ni Kovača niti Grabar-Kitarović o tome hoće li Srbija biti, kako i kada primljena u Uniju. Pa i u NATO. Što i koga prethodno mora zadovoljiti ili koje uvjete ispuniti Hrvatskoj. Jednako je to u slučaju stanja u BiH. Tu su „viši interesi“ velikih i moćnih svjetskih gazda u prekrajanju svjetskog poretka nakon rušenja Berlinskog zida. Ti su zapadni gazde pravi vlasnici državne licencije RH, a nacionalne/ističke bajke s radikalne desnice o temeljima RH u Domovinskom ratu, odlučnosti hrvatskog naroda, bezgraničnim zaslugama branitelja za „sve što danas imamo“, itsl. ciljana su populistička kulisa radi armiranja većinom mutno stečenog nevjerojatnog bogatstva povlaštenih pojedinaca i skupina, vlasti, političke moći, privilegija i utjecaja onih iz prvog reda pri državnim jaslama.
Sve drugo su priče za malu djecu, kao i to kako Kovač i Grabar-Kitarović prevode domaćoj javnosti ono čime nositelji „državne politike“ navodno impresioniraju prvake međunarodne zajednice. Te se nositelje ne uzima ozbiljno u visokoj svjetskoj politici, jer se u njoj oni ne postavljaju ozbiljno, primjereno interesima svih svojih građana, nego poslušnički pokorno. U najboljem slučaju i za promidžbene potrebe, tapša ih se u Washingtonu i Bruxellesu po „partnerskom“ ramenu.
Objektivno, hrvatska je vanjska politika – bez obzira jesu li desni ili lijevi na vlasti u RH – politika skinutih gaća. Politika sramote. Za razliku od svojih prethodnika, Kovač je uveo i praksu nepriličnog intimiziranja s dijelom vanjskopolitičkih novinara. Ne libi se samodopadno im namigivati u prolazu, rastezati usne u čudnu grimasu lisičjeg osmijeha ili pobjednički podizati palac u visini prsa. Čemu?
Narcise, narcisi i narcisoidnost očito su konstanta hrvatske političke, a pogotovo politikantske arene u kojoj, jamačno dosad bez konkurencije, prednjači nesuđeni „gradonačelnik Hrvatske“ i nažalost Zagrepčanima već 16 godina suđeni Milan Bandić. Taj je tragikomičan lik toliko pun sebe da je kadar osobno „pojesti sav snijeg u gradu“ umjesto Zimske službe i „delati, kaj ne!?“ 25 sati dnevno. Višekratno je izgubio sve važnije izbore izvan metropole, od onih za predsjednika države do izvanrednih parlamentarnih na kojima je polomio zube. Zagrizao je pod nebuloznim sloganpom „za premijera“. A ono, „uništa“. Sic, „naš Milane“.
Degenerativna politika
Među HDZ-ovim uvelike već ocvalim u svakom smislu političkim narcisima teško je ne spomenuti notornog Zdravka Tomca. Taj je u polit-narcisoidnom smislu – za razliku od istinski zaslužnog/neuništivog političkog doajena s dna HDZ-ove kace Vladimira Šeksa, koji bi imao razloga biti narcisoidan, a nije – uistinu priča za sebe. Tomčev bi CV bilo vrijedno proučavati i na svih 500 najviđenijih svjetskih sveučilišta s čuvene Šangajske liste, među kojih je prvih 100 u „komunizmu“ spadalo i ugledno Sveučilište u Zagrebu. Tomac je prevalio baš maratonsku karijeru od osobnog tajnika Jakova Blaževića, jednog od najistaknutijih prvaka komunističke Hrvatske/Jugoslavije i državnog tužitelja na suđenju bl. Alojziju Stepincu, do doktorata znanosti na temi o mjesnim zajednicama (!?), pa SDP-ovog člana ratne Valentićeve vlade nacionalnog jedinstva u Tuđmanovom režimu, pa ljevičarskog disidenta, pa preobraćenog zadrtog vjernika/katolika, pa desničara desnijeg i od samog Mladena Schwartza (ako ga se još tko sjeća), pa gosta svih važnijih skupova i biskupskih tribina ultraške opcije, pa polit-publicističkog skribomana nadahnutog Araličinim izričajem s ključem, pa sada jako zabrinutog HDZ-ova „uglednog“ seniora: „Bojim se da Most dvoji o ulasku u vladu s HDZ-om“. Normalno da dvoji, jer se i ta čudna skupina nakrcala narcisima.
Kaže pučka mudrost: „Ne viči hop dok nisi skočio“ i „Najprije ispeci, pa reci“. Ali što vrijedi: narcisoidnom su umu i diskursu to sasvim nepoznate činjenice. Nema pomoći. Politika se degenerirala u nešto suludo, što nam svima radi o glavi.
To otprilike zaključuje u tjedniku Globusu ugledna kolumnistica Mijrana Kasapović. „Sastavni dio politološkog vokabulara postali su termini fobija, frustracija, histerija, katarza, manija, narcizam, neuroza, shizofrenija i dr.“, piše Krizmanić. „Kako su u politici rasli utjecaj i moć pojedinaca, vođa stranaka, vlada i država, u politološki su vokabular ulazili sve sofisticiraniji psihoanalitički pojmovi: manijakalni depresivci, inrcisi, granični slučajevi, neizlječivi psihopati, zloćudsni sociopati, bolesni egoisti, egomanijaci – a sve to kako bi se opisali tipovi političkih ličnosti koji su svojim djelovanjem proizvodili nepoželjne pa i pogubne društvene posljedice. Pretjerano? Nimalo. Povijest je puna takvih likova, ali ne treba se vraćati duboko u nju.“
Oni su tu, oko nas. Svaki dan. Čak i noću. Agresivno nasrću na nas s televizijskih zaslona, s novinskih stranica, s tribina… Čak izravno s ulice. Bez pardona. Otimaju nam duševni mir kakofonijom mutavog japajakanja, pa i nasušni komadić kruha iz usta. I kad bismo žarko željeli, očito je već prekasno za vratiti to zakorovljeno zlo pod bilo kakvu učinkovitiju kontrolu. Duh je bespovratno odmaglio iz boce. Zdrav razum je ostao na cjedilu, a narcise i narcisi trče počasni krug. I što im tko može?
tacno
