Kad bih, iz neke nedokučive nužde, morao sastaviti popis od pedesetero meni najdražih globalno poznatih osoba, prilično sam siguran u to da Cristiano Ronaldo ne bi bio ni na posljednjoj poziciji. Štoviše, kad god vidim neki njegov genijalan nogometni potez – opsujem, barem u sebi. Ne postoji nikakav logičan razlog za to, jednostavno, tip mi se od početka zbog nečega nikako ne sviđa i točka. Kad smo već kod turbopoznatih nogometaša, Zlatan Ibrahimović mi je, recimo, daleko veća i draža faca od Ronalda, premda se ni s njime vjerojatno ne bih volio prečesto družiti.
S druge strane, kad bih radio listu od deset meni najdražih napitaka, Coca-Cola bi se sigurno našla na njoj. Možda i na posljednjemu mjestu, ali sigurno bi bila tu. I njena sestra Voda također. Iz navedenog je relativno jednostavno zaključiti kojoj bih se strani, nakon sasvim kratkog premišljanja, priklonio kao nepristrani i nepotkupljeni porotnik u nekom imaginarnom sudskom sporu između ta dva globalna megabrenda. Ali ovdje mi nije ni nakraj pameti zastupati ijednu od njih. Daleko su mi zanimljivije druge dvije stvari: funkcioniranje modernoga kapitalizma i, kao drugo, zbunjenost pred dilemom oko toga smije li čovjek poslije 15 godina života radikalno promijeniti svoje stavove.
Za slučaj da postoji netko kome nije jasno o čemu sam i zašto dosad drvio: Coca-Cola je jedan od glavnih sponzora aktualnog nogometnog prvenstva Europe; bočice tog pića stoje na stolu prilikom svake press-konferencije u sklopu tog prvenstva; Ronaldo je prije nekoliko dana došao na pressicu i maknuo te dvije bočice sa stola, izvadio flašicu obične vode i poručio urbi et orbi da je nezdravo piti zaslađena i gazirana pića; u samo 30 sljedećih minuta vrijednost dionica Coca-Cole na svjetskim je burzama pala za – kad se sve preračuna – nevjerojatne, nepojmljive, zastrašujuće četiri milijarde dolara! Hej, četiri faking milijarde dolara! U pola sata!!! I sve samo zbog toga što je neki tamo globalno obožavani mamlaz (da stvar bude gora – govoreći 'truth and nothing but the truth') pred kamerama izjavio ono što svi ionako oduvijek znamo: da je obična voda zdravija od zaslađene, začinjene i obojane!
Okej, jasno mi je da nije riječ o stvarno izgubljenim milijardama (u zbilji je mogao doista štogod izgubiti samo netko tko je, eto, za nevolju, baš sutradan planirao prodati svoje dionice, i to za keš) kao i to da će kompanija već za mjesec ili najviše dva vratiti svoju burzovnu vrijednost na normalu i da su njoj te četiri milijarde iznenadnoga gubitka otprilike kao meni četiri kune, ali svejedno me i dalje fascinira mogućnost da itko na ovom planetu, sam samcat, bez ikakvog prethodnog skandala ili presude, sa samo pet-šest prostoproširenih rečenica, u jedva pola sata toliko dramatično zadrma financijska tržišta diljem planeta. A nije pritom ni vođa neke supersile, ni poludjeli diktator niti nobelovac za ne znam što. Zar ima ikoga kome to nije nevjerojatno, to da jedan beskrajno talentirani sportaš, ali i dalje samo sportaš, za samo pola minute govora i uz jednu gestu dugu nekoliko sekundi, izbije iz ruku četiri milijarde dolara jednoj od najpoznatijih i najmoćnijih kompanija na svijetu? Bojim se da ću, kako vrijeme ide, sve slabije razumjeti ovaj svijet, a da mi za to nikakva demencija neće biti potrebna.
Cristiana Ronalda za manje je od 24 sata pola interneta proglasilo licemjerom, izdajnikom i tko zna čime sve ne (jedino još nitko nije rekao da je srbočetnik, ustaša ili urbani Jugoslaven, ne znam što se čeka) jer je prije 15 godina, uoči i tijekom svjetskog nogometnog prvenstva u Njemačkoj, baš on bio jedna od glavnih zvijezda reklamne kampanje baš te iste Coca-Cole. E, tu dolazimo do one druge moje gorespomenute zbunjenosti i slijeganja ramenima: ima li čovjek, nazovimo ga, recimo, Christiano, pravo na to da kroz desetljeće i pol – recimo, za primjer, između navršene 21. i 36. godine - promijeni mišljenje o tome što u životu valja promovirati?
Ili, da prevedem s portugalskog, ima li čovjek – nazovimo ga, recimo, Ivica – pravo na to da se poslije debelih 27 godina javno pokaje i ispriča za to što je onomad, uz ostale ljigi-ljigi pjesme za svadbe pjevao i one ustaške? Ima li čovjek, recimo da se zove Bojan, pravo na to da mu vjerujemo kad se, četiri godine nakon što je na društvenoj mreži (zacijelo noću i zacijelo ne sasvim priseban) nažvrljao tupavu antisemitsku škrabotinu, javno ispričava i taj svoj postupak danas otvoreno naziva odvratnim? Ima li čovjek – neka bude, ne znam, Tomislav – pravo na to da, već nakon tjedan dana na vlasti, djelomično prekrši jedno od svojih najzvonkijih predizbornih obećanja?
Nemam cementirano decidiran stav o tome, pa zato, velim, i sliježem ramenima, procjenjujući od slučaja do slučaja. Kad živiš u zemlji gdje je onomad preko noći više od 90 tisuća članova SKH prešlo u HDZ i nitko od njih nijednom nije osjetio potrebu (niti je na to bio prisiljavan) da se opravdava argumentima tipa 'mladost – ludost' ili 'to je bio odgovor na provokacije', apsolutno je nemoguće generalizirati. U tri posljednja spomenuta slučaja (pustimo sad Ronalda, on mi je bio samo povod) čvrsto stojim na strani 'počinitelja', u nadi da se za godinu - dvije nikome neću morati javno ispričavati.
