Tekst Tomislava Čadeža objavljen u "Jutarnjem listu" povodom predstave "Aleksandra Zec" obiluje netočnim ili nepotpunim informacijama te zapanjuje nekompetencijom tekstopisca već na razini osnovnog obrazovanja u području kazališta, pa čak i opće kulture. Foto: HKD Teatar
Pod naslovom "Iako ima kiča, ovo je najbolja predstava Olivera Frljića", Jutarnji list je 17. travnja 2014. objavio tekst Tomislava Čadeža povodom predstave Aleksandra Zec. Reagiranje sam poslao 19. travnja, a potom i 22. travnja, nakon prepiske s urednikom novina koji je zamolio da ga skratim za otprilike trećinu kako bi uopće moglo biti objavljeno u dogledno vrijeme. Reagiranje je objavljeno 25. travnja, ali ne na stranicama Kulture, samo u tiskanom izdanju novine, te uredničkom rukom skraćeno još za čitav uvodni odlomak. Izvorno, bio sam napisao sljedeće:
Kao dramaturg predstave Aleksandra Zec, ali i profesor dramaturgije, kazališne kritike i izvedbenih studija na Sveučilištu u Zagrebu, smatram svojom obavezom prema vašim čitateljima reagirati na tekst Tomislava Čadeža objavljen u Jutarnjem listu povodom projekta HKD Teatra iz Rijeke. Tekst obiluje netočnim ili nepotpunim informacijama te zapanjuje nekompetencijom tekstopisca već na razini osnovnog obrazovanja u području kazališta, pa čak i opće kulture.
Tekstopisac kaže da je "kič uglaviti na četiri 12-godišnje djevojčice velika klempava zečja uha samo zato što se smaknuta 12-godišnja Aleksandra prezivala Zec". Također, kaže da je "čisti kič što se jasne situacije i snažna gluma podcrtavaju s tri goleme fotografije iz policijske kartoteke, slikama leševa", koje pak da "nemaju nikakvu drugu ulogu do da šokiraju poradi šoka samoga".
Prvo, kape sa zečjim ušima na glavama djevojčica upućuju na prizor iz ultimativne predstave dvadesetog stoljeća, Genesi. From the museum of sleep (1999), danas već legendarne talijanske skupine Societas Raffaello Sanzio. Bilo koji kazališni gledatelj može preskočiti citatnu relaciju, no kompetentan kazališni kritičar mora znati da je drugi čin svoje antologijske predstave Romeo Castellucci naslovio Auschwitz te u njemu djecu obučenu u kostime bijelih zečeva s Davidovim zvijezdama posjeo na dječje vlakove - smrti.
Drugo, da je tekstopisac barem prelistao knjigu Aleksandra Zec, objavljenu povodom predstave, mogao je ondje lako pronaći zapisnik očevida tijekom kojeg je utvrđivan identitet ubijenih na Sljemenu 14. prosinca 1991, a koji sadrži još jedan razlog da četiri djevojčice u našoj predstavi nose kape sa zečjim ušima. Iz pijeteta prema žrtvi ne želim trivijalizirati forenzičke nalaze navođenjem pojedinih rečenica u svrhu pukog dokazivanja nečije nekompetentnosti. Odgovor je na 35. stranici knjige koju poklanjamo gledateljima predstave.
Treće, postupak sudara prizora - fotografske dokumentacije zločina i scenske slike istrgnute iz kazališne basne - već skoro stotinjak godina i u kazalištu nazivamo "montažom", i to onom koja rađa "ideju". Bilo kojem gledatelju mogao je promaknuti bjelodan žanrovski, medijski, vizualni i izvedbeni kontrapunkt, no kazališni kritičar morao bi savladati jednu od prvih lekcija iz dramaturgije, čitati Mejerholjda, Ejzenštejna, Piscatora i Brechta.
Idemo dalje. Tekstopisac kaže da "predstava nikome ne sudi". Kako ne? Pa u njoj se višekratno proziva ubojice Aleksandre Zec, a djevojčice ih nazivaju "kukavicama" i otvaraju pitanje osvete. Tekstopisac spominje "pola kubika pijeska" na sceni, a malo kasnije "onu zemlju". Pa što je onda - zemlja ili pijesak? Šuma ili plaža? Tekstopisac opisuje scenografiju: "crni zidovi pozadi i postrance poduprti su lopatama. Iznad svake lopate visoko iznad je reflektor". Ma nije! Tekstopisac kaže da likovi za stolom "večeraju". Niti se večeru spominje, niti se večera u našoj predstavi.
Tekstopisac kaže da je redatelj Frljić "iz vlastite sujete odbio taj svoj projekt raditi u Zagrebu, u Gavelli" te se pita zašto ga nije preselio "na Sljeme" jer "nije Aleksandra Zec pogubljena na Učki". Bilo kojem čitatelju moglo je promaknuti zašto je Frljić otkazao projekt Dramskome kazalištu Gavella, no tekstopisac vrlo dobro zna da je razlog otkazivanju bio građanski protest Olivera Frljića zbog Bandićeva zabranjivanja plakata predstave Fine mrtve djevojke i pristajanja kazališta koje nažalost nosi Gavellino ime na cenzuru. Tekstopiščev vic o Sljemenu i Učki u ovom je kontekstu degutantan.
Tekstopisac priznaje da "ni ovaj put ne zna tko su autori glazbe" u Frljića, pa nadodaje da je glazba "lirska, ozbiljna i evo nije kičasta, premda ni tužnih violina ne manjka". U redu, kazališni kritičar možda ne mora prepoznati Threnos za 52 gudača Krzysztofa Pendereckog, posvećen žrtvama Hirošime. No kako objasniti da je nekome tko se predstavlja kao kazališni kritičar neprepoznatljiv i - Mozartov Requiem? I to nakon što se uvodna minuta glazbenog remek-djela ponavlja sedam puta, a čuje u njoj i drugih instrumenata pored - "tužnih violina"?
Izvor: h-alter
Pod naslovom "Iako ima kiča, ovo je najbolja predstava Olivera Frljića", Jutarnji list je 17. travnja 2014. objavio tekst Tomislava Čadeža povodom predstave Aleksandra Zec. Reagiranje sam poslao 19. travnja, a potom i 22. travnja, nakon prepiske s urednikom novina koji je zamolio da ga skratim za otprilike trećinu kako bi uopće moglo biti objavljeno u dogledno vrijeme. Reagiranje je objavljeno 25. travnja, ali ne na stranicama Kulture, samo u tiskanom izdanju novine, te uredničkom rukom skraćeno još za čitav uvodni odlomak. Izvorno, bio sam napisao sljedeće:
Kao dramaturg predstave Aleksandra Zec, ali i profesor dramaturgije, kazališne kritike i izvedbenih studija na Sveučilištu u Zagrebu, smatram svojom obavezom prema vašim čitateljima reagirati na tekst Tomislava Čadeža objavljen u Jutarnjem listu povodom projekta HKD Teatra iz Rijeke. Tekst obiluje netočnim ili nepotpunim informacijama te zapanjuje nekompetencijom tekstopisca već na razini osnovnog obrazovanja u području kazališta, pa čak i opće kulture.
Tekstopisac kaže da je "kič uglaviti na četiri 12-godišnje djevojčice velika klempava zečja uha samo zato što se smaknuta 12-godišnja Aleksandra prezivala Zec". Također, kaže da je "čisti kič što se jasne situacije i snažna gluma podcrtavaju s tri goleme fotografije iz policijske kartoteke, slikama leševa", koje pak da "nemaju nikakvu drugu ulogu do da šokiraju poradi šoka samoga".
Prvo, kape sa zečjim ušima na glavama djevojčica upućuju na prizor iz ultimativne predstave dvadesetog stoljeća, Genesi. From the museum of sleep (1999), danas već legendarne talijanske skupine Societas Raffaello Sanzio. Bilo koji kazališni gledatelj može preskočiti citatnu relaciju, no kompetentan kazališni kritičar mora znati da je drugi čin svoje antologijske predstave Romeo Castellucci naslovio Auschwitz te u njemu djecu obučenu u kostime bijelih zečeva s Davidovim zvijezdama posjeo na dječje vlakove - smrti.
Drugo, da je tekstopisac barem prelistao knjigu Aleksandra Zec, objavljenu povodom predstave, mogao je ondje lako pronaći zapisnik očevida tijekom kojeg je utvrđivan identitet ubijenih na Sljemenu 14. prosinca 1991, a koji sadrži još jedan razlog da četiri djevojčice u našoj predstavi nose kape sa zečjim ušima. Iz pijeteta prema žrtvi ne želim trivijalizirati forenzičke nalaze navođenjem pojedinih rečenica u svrhu pukog dokazivanja nečije nekompetentnosti. Odgovor je na 35. stranici knjige koju poklanjamo gledateljima predstave.
"Tekstopisac kaže da 'predstava nikome ne sudi'. Kako ne? Pa u njoj se višekratno proziva ubojice Aleksandre Zec, a djevojčice ih nazivaju 'kukavicama' i otvaraju pitanje osvete." (Foto: HKD Teatar)
Treće, postupak sudara prizora - fotografske dokumentacije zločina i scenske slike istrgnute iz kazališne basne - već skoro stotinjak godina i u kazalištu nazivamo "montažom", i to onom koja rađa "ideju". Bilo kojem gledatelju mogao je promaknuti bjelodan žanrovski, medijski, vizualni i izvedbeni kontrapunkt, no kazališni kritičar morao bi savladati jednu od prvih lekcija iz dramaturgije, čitati Mejerholjda, Ejzenštejna, Piscatora i Brechta.
Idemo dalje. Tekstopisac kaže da "predstava nikome ne sudi". Kako ne? Pa u njoj se višekratno proziva ubojice Aleksandre Zec, a djevojčice ih nazivaju "kukavicama" i otvaraju pitanje osvete. Tekstopisac spominje "pola kubika pijeska" na sceni, a malo kasnije "onu zemlju". Pa što je onda - zemlja ili pijesak? Šuma ili plaža? Tekstopisac opisuje scenografiju: "crni zidovi pozadi i postrance poduprti su lopatama. Iznad svake lopate visoko iznad je reflektor". Ma nije! Tekstopisac kaže da likovi za stolom "večeraju". Niti se večeru spominje, niti se večera u našoj predstavi.
Tekstopisac kaže da je redatelj Frljić "iz vlastite sujete odbio taj svoj projekt raditi u Zagrebu, u Gavelli" te se pita zašto ga nije preselio "na Sljeme" jer "nije Aleksandra Zec pogubljena na Učki". Bilo kojem čitatelju moglo je promaknuti zašto je Frljić otkazao projekt Dramskome kazalištu Gavella, no tekstopisac vrlo dobro zna da je razlog otkazivanju bio građanski protest Olivera Frljića zbog Bandićeva zabranjivanja plakata predstave Fine mrtve djevojke i pristajanja kazališta koje nažalost nosi Gavellino ime na cenzuru. Tekstopiščev vic o Sljemenu i Učki u ovom je kontekstu degutantan.
Tekstopisac priznaje da "ni ovaj put ne zna tko su autori glazbe" u Frljića, pa nadodaje da je glazba "lirska, ozbiljna i evo nije kičasta, premda ni tužnih violina ne manjka". U redu, kazališni kritičar možda ne mora prepoznati Threnos za 52 gudača Krzysztofa Pendereckog, posvećen žrtvama Hirošime. No kako objasniti da je nekome tko se predstavlja kao kazališni kritičar neprepoznatljiv i - Mozartov Requiem? I to nakon što se uvodna minuta glazbenog remek-djela ponavlja sedam puta, a čuje u njoj i drugih instrumenata pored - "tužnih violina"?
Izvor: h-alter
