Novinar Josip Jović tvrdi da u Jadovnu srpskih žrtava nije ni bilo, a da ustanak u Srbu nije bio ni antifašistički ni partizanski. U prvi čas moglo bi se pomisliti da iznesene tvrdnje predstavljaju konglomerat neznanja, ali kod novinara koji su renome stekli izmišljanjem intervjua, vjerojatno se radi o svjesnom laganju.
U svojoj kolumni Suprotiv novinar Josip Jović, u Slobodnoj Dalmaciji od 26.8, piše o sukobu predsjednika Ive Josipovića i predsjednika Srpskog narodnog vijeća Milorada Pupovca, sukobu koji kao da je nastojao i temperaturu na političkoj sceni u, inače poslovičnoj sezoni kiselih krastavaca, dići na razinu ovog izrazito vrućeg ljeta.
Ovlaš spominjući komemoraciju žrtvama koncentracijskog logora u Jadovnu i proslavu ustanka u Srbu, Jović tvrdi da u Jadovnu srpskih žrtava nije ni bilo, a da ustanak u Srbu nije bio ni antifašistički ni partizanski. U prvi čas moglo bi se pomisliti da iznesene tvrdnje predstavljaju konglomerat neznanja, neprofesionalnosti, neodgovornosti za napisanu riječ i ideološke ostrašćenosti. Ali kod novinara koji su renome stekli, zmeđu ostaloga, izmišljanjem intervjua i varanjem čitaoca kako bi glorificirali ratne zločince, vjerojatno se radi o svjesnom laganju.
Svakome tko se upušta u procjenu broja žrtava koncentracionog logora Jadovno (jer radi se o procjenama, precizan broj žrtava je i kod mnogo pedantnijih nacista bilo teško ustanoviti) stoji na raspolaganju opsežna literatura. U dvije knjige autora Đure Zatezala navodi se broj od 38 tisuća Srba i dvije i pol tisuće Židova kao žrtava Jadovnog, od toga deset tisuća petsto poimenično. Neki autori, kao donju granicu procjene broja žrtava, navode 24 tisuće, drugi daju argumente (liste željezničkih transporta) i za dvostruko veći broj. Tvrditi da u Jadovnom nije bilo srpskih žrtava spada u onu vrstu monstruoznih i bezočnih laži pred čijim implikacijama se čovjek naježi, poput tvrdnji da Auschwitz nije postojao ili da se zločin u Srebrenici nije dogodio.
Što se tiče ustanka u Srbu, njegov značaj se godinama pokušava minorizirati, a karakter oklevetati i tu je Jović tek jedan od onih koji iskonstruiranu laž upornim ponavljanjem nastoje pretvoriti u prihvaćeno mišljenje. Počelo je s Tuđmanovom opsesijom da su u Hrvatskoj Hrvati trebali početi s antifašističkim ustankom, a ne Srbi. Događaj koji se danas obilježava kao Dan antifašističke borbe se uistinu dogodio 22. 6. 1941, ali to je bila reakcija članova sisačke organizacije Komunističke partije na napad na SSSR, a ne narodni ustanak. Najuvjerljiviji pokazatelj da to nije ni bio isplanirani početak ustanka je činjenica da Komunistička partija, kojoj bi u ratu i u godinama neposredno nakon rata i te kako politički odgovaralo da dan napada nacističke Njemačke na SSSR proglasi Danom ustanka u Jugoslaviji, to nije učinila. Pobuna u Srbu bila je narodni ustanak protiv ustaša i u tom smislu protiv nacizma i fašizma, kao reakcija na masovne zločine koje su ustaše počinili po srpskim selima, ali organiziran i vođen od članova KP Hrvatske. Po svom karakteru bio je antifašistički, a njegovi organizatori, Marko Orešković, Gojko Polovina, Đoko Jovanić postali su vodeći ljudi NOB-a u Hrvatskoj.
Sukob Josipović - Pupovac mnoge njihove prijatelje ili ljude koji su im naklonjeni i cijene ono što su i jedan i drugi učinili u okvirima mogućeg, može samo žalostiti. Ne zbog polemike nego zbog vrste argumenata koji se počinju koristiti.
Sve se to dogodilo prije više od 70 godina, u godini 1941; u normalnim okolnostima, za današnje stavove i vrijednosne standarde, ti događaji ne bi trebali biti puno relevantniji od ratova s Turcima. Ali Hrvatska je zemlja u kojoj je 1941. "godina koja se vraća", u čijim selima je još dugo poslije Oluje bilo sve "ukrašeno" ustaškim grafitima i natpisima "Hrvati : Srbi = 2 : 1", aludirajući na "pobjedu" u etničkom čišćenju, u kojoj se slobodne, orwelovske modifikacije prošlosti koriste kao uobičajena opravdanja za svinjarije počinjene u sadašnjosti i u kojoj su civilizacijski standardi, načelno prihvaćeni, između ostalog i zbog ulaska u EU, još uvijek samo tanka glazura. Ta zaluđenost povijesnim mitovima i posezanje za njima pri opravdanju svake ludosti izgleda da je opća karakteristika ovog područja. Tako Ratko Mladić na dan zauzimanja Srebrenice i najmasovnijeg zločina u Europi poslije Drugog svjetskog rata, proglašava Srebrenicu svojim poklonom srpskom narodu kojem vraća ono što su mu Turci oteli.
Što se samog sukoba Josipović - Pupovac tiče on mnoge njihove prijatelje ili ljude koji su im naklonjeni i cijene ono što su i jedan i drugi učinili u okvirima mogućeg, može samo žalostiti. Ne zbog polemike nego zbog vrste argumenata koji se počinju koristiti. Malo podsjeća na prijeratni sukob na književnoj ljevici, polemiku u kojoj su se iznosili žučni argumenti, polako degenerirajući na argumente ad hominem, čiji sudionici kao da su postajali nesvjesni činjenice da postoje vrlo realne političke snage koje ne razlikuju nijanse oko kojih se polemika vodi i koje bi obje strane u polemici, ako se ukaže prilika, "utopili u čaši vode". To se sudionicima sukoba na književnoj ljevici doslovce dogodilo; nama se to u Hrvatskoj 2012. više ne može dogoditi (fraza nad kojom će se zamisliti svatko tko je prošao 1991). Ali mnogo toga nam se još može dogoditi; da se to uvidi dovoljno je pročitati kolumne poput Jovićeve ili anonimne komentare na brojnim portalima. (Jović u svojoj kolumni u kojoj, inače, staje na stranu Josipovića, zamjera predsjedniku što je u hrvatskoj politici prevelik broj političara koji su po etnicitetu Srbi, "kad je Srba manje od pet posto". Zašto je broj Srba u Hrvatskoj spao ispod pet posto Jović ne piše niti to smatra negativnom pojavom.)
Dostignuća u području ljudskih prava i u izgradnji boljih odnosa sa susjedima, kojima su i jedan i drugi sudionik ove ljetne polemike značajno doprinijeli, nisu ni ireverzibilna niti su postala opće prihvaćeni standard hrvatskog društva. U Hrvatskoj postoje političke snage koje na ta dostignuća gledaju s nepovjerenjem i manje - više otvorenim negodovanjem, koje "sukob niskog intenziteta" sa susjedima i/ili po etničkoj osnovi vide kao izvor svoje političke moći, koje će s tim ciljem poticati strahove i "frizirati" povijest i nije ih potrebno zazivati kao vuka u La Fontainovoj basni. Tu realnu opasnost za ono dobro što je postignuto odgovorni političari ne bi trebali zaboravljati ni kad ih ponesu žučne prepirke.
Izvor: www.h-alter.com
U svojoj kolumni Suprotiv novinar Josip Jović, u Slobodnoj Dalmaciji od 26.8, piše o sukobu predsjednika Ive Josipovića i predsjednika Srpskog narodnog vijeća Milorada Pupovca, sukobu koji kao da je nastojao i temperaturu na političkoj sceni u, inače poslovičnoj sezoni kiselih krastavaca, dići na razinu ovog izrazito vrućeg ljeta.
Ovlaš spominjući komemoraciju žrtvama koncentracijskog logora u Jadovnu i proslavu ustanka u Srbu, Jović tvrdi da u Jadovnu srpskih žrtava nije ni bilo, a da ustanak u Srbu nije bio ni antifašistički ni partizanski. U prvi čas moglo bi se pomisliti da iznesene tvrdnje predstavljaju konglomerat neznanja, neprofesionalnosti, neodgovornosti za napisanu riječ i ideološke ostrašćenosti. Ali kod novinara koji su renome stekli, zmeđu ostaloga, izmišljanjem intervjua i varanjem čitaoca kako bi glorificirali ratne zločince, vjerojatno se radi o svjesnom laganju.
Svakome tko se upušta u procjenu broja žrtava koncentracionog logora Jadovno (jer radi se o procjenama, precizan broj žrtava je i kod mnogo pedantnijih nacista bilo teško ustanoviti) stoji na raspolaganju opsežna literatura. U dvije knjige autora Đure Zatezala navodi se broj od 38 tisuća Srba i dvije i pol tisuće Židova kao žrtava Jadovnog, od toga deset tisuća petsto poimenično. Neki autori, kao donju granicu procjene broja žrtava, navode 24 tisuće, drugi daju argumente (liste željezničkih transporta) i za dvostruko veći broj. Tvrditi da u Jadovnom nije bilo srpskih žrtava spada u onu vrstu monstruoznih i bezočnih laži pred čijim implikacijama se čovjek naježi, poput tvrdnji da Auschwitz nije postojao ili da se zločin u Srebrenici nije dogodio.
Što se tiče ustanka u Srbu, njegov značaj se godinama pokušava minorizirati, a karakter oklevetati i tu je Jović tek jedan od onih koji iskonstruiranu laž upornim ponavljanjem nastoje pretvoriti u prihvaćeno mišljenje. Počelo je s Tuđmanovom opsesijom da su u Hrvatskoj Hrvati trebali početi s antifašističkim ustankom, a ne Srbi. Događaj koji se danas obilježava kao Dan antifašističke borbe se uistinu dogodio 22. 6. 1941, ali to je bila reakcija članova sisačke organizacije Komunističke partije na napad na SSSR, a ne narodni ustanak. Najuvjerljiviji pokazatelj da to nije ni bio isplanirani početak ustanka je činjenica da Komunistička partija, kojoj bi u ratu i u godinama neposredno nakon rata i te kako politički odgovaralo da dan napada nacističke Njemačke na SSSR proglasi Danom ustanka u Jugoslaviji, to nije učinila. Pobuna u Srbu bila je narodni ustanak protiv ustaša i u tom smislu protiv nacizma i fašizma, kao reakcija na masovne zločine koje su ustaše počinili po srpskim selima, ali organiziran i vođen od članova KP Hrvatske. Po svom karakteru bio je antifašistički, a njegovi organizatori, Marko Orešković, Gojko Polovina, Đoko Jovanić postali su vodeći ljudi NOB-a u Hrvatskoj.
Sukob Josipović - Pupovac mnoge njihove prijatelje ili ljude koji su im naklonjeni i cijene ono što su i jedan i drugi učinili u okvirima mogućeg, može samo žalostiti. Ne zbog polemike nego zbog vrste argumenata koji se počinju koristiti.
Sve se to dogodilo prije više od 70 godina, u godini 1941; u normalnim okolnostima, za današnje stavove i vrijednosne standarde, ti događaji ne bi trebali biti puno relevantniji od ratova s Turcima. Ali Hrvatska je zemlja u kojoj je 1941. "godina koja se vraća", u čijim selima je još dugo poslije Oluje bilo sve "ukrašeno" ustaškim grafitima i natpisima "Hrvati : Srbi = 2 : 1", aludirajući na "pobjedu" u etničkom čišćenju, u kojoj se slobodne, orwelovske modifikacije prošlosti koriste kao uobičajena opravdanja za svinjarije počinjene u sadašnjosti i u kojoj su civilizacijski standardi, načelno prihvaćeni, između ostalog i zbog ulaska u EU, još uvijek samo tanka glazura. Ta zaluđenost povijesnim mitovima i posezanje za njima pri opravdanju svake ludosti izgleda da je opća karakteristika ovog područja. Tako Ratko Mladić na dan zauzimanja Srebrenice i najmasovnijeg zločina u Europi poslije Drugog svjetskog rata, proglašava Srebrenicu svojim poklonom srpskom narodu kojem vraća ono što su mu Turci oteli.
Što se samog sukoba Josipović - Pupovac tiče on mnoge njihove prijatelje ili ljude koji su im naklonjeni i cijene ono što su i jedan i drugi učinili u okvirima mogućeg, može samo žalostiti. Ne zbog polemike nego zbog vrste argumenata koji se počinju koristiti. Malo podsjeća na prijeratni sukob na književnoj ljevici, polemiku u kojoj su se iznosili žučni argumenti, polako degenerirajući na argumente ad hominem, čiji sudionici kao da su postajali nesvjesni činjenice da postoje vrlo realne političke snage koje ne razlikuju nijanse oko kojih se polemika vodi i koje bi obje strane u polemici, ako se ukaže prilika, "utopili u čaši vode". To se sudionicima sukoba na književnoj ljevici doslovce dogodilo; nama se to u Hrvatskoj 2012. više ne može dogoditi (fraza nad kojom će se zamisliti svatko tko je prošao 1991). Ali mnogo toga nam se još može dogoditi; da se to uvidi dovoljno je pročitati kolumne poput Jovićeve ili anonimne komentare na brojnim portalima. (Jović u svojoj kolumni u kojoj, inače, staje na stranu Josipovića, zamjera predsjedniku što je u hrvatskoj politici prevelik broj političara koji su po etnicitetu Srbi, "kad je Srba manje od pet posto". Zašto je broj Srba u Hrvatskoj spao ispod pet posto Jović ne piše niti to smatra negativnom pojavom.)
Dostignuća u području ljudskih prava i u izgradnji boljih odnosa sa susjedima, kojima su i jedan i drugi sudionik ove ljetne polemike značajno doprinijeli, nisu ni ireverzibilna niti su postala opće prihvaćeni standard hrvatskog društva. U Hrvatskoj postoje političke snage koje na ta dostignuća gledaju s nepovjerenjem i manje - više otvorenim negodovanjem, koje "sukob niskog intenziteta" sa susjedima i/ili po etničkoj osnovi vide kao izvor svoje političke moći, koje će s tim ciljem poticati strahove i "frizirati" povijest i nije ih potrebno zazivati kao vuka u La Fontainovoj basni. Tu realnu opasnost za ono dobro što je postignuto odgovorni političari ne bi trebali zaboravljati ni kad ih ponesu žučne prepirke.
Izvor: www.h-alter.com
