Davor Filipović i Andrej Plenković (foto Marko Lukunić/PIXSELL)
Ime i rezime
Nije dobro kada se mediji bave sami sobom, ali mnogo je gore kada se medijima bavi premijer države. Andrej Plenković – čovjek koji je prije nešto više od godinu dana pod opravdanjem koronakrize sazvao tajni sastanak s urednicima svih utjecajnijih novina i televizija pa im tamo objašnjavao što i kako trebaju izvještavati – danas više nije zadovoljan jer novinari, čini se, ne ispunjavaju njegove zahtjeve. Glavni krivci za debakl HDZ-ovog kandidata Davora Filipovića na zagrebačkim izborima postali su tako televizijski voditelji: oni su se, prema Plenkovićevoj verziji, krišom dogovorili da nesretnog Davora uporno zovu Damir. Možda to ipak nisu bili lapsusi? "Ne može se baš slučajno krivo govoriti ime čovjeku kojeg zovete u goste", bjesni premijer. "Tu bozu se može prodavati samo nekom naivcu ili nekome tko je malouman, ali nekom ozbiljnom ne."
U Plenkovićevom raskrinkavanju velike antihadezeovske zavjere nastradali su posljednjih dana još i politički analitičar Dražen Lalić, privatne nacionalne televizije, Hrvatsko novinarsko društvo: ukratko, manje-više svatko tko se s Plenkovićem ne slaže. Teza o novinarima koji namjerno izgovaraju krivo ime gradonačelničkog kandidata – pa se kasnije tome još i zajedno "hihoću" – ostala je ipak nedostižni vrhunac paranoidne konstrukcije. Pogotovo nakon što je novinar Damir Kundić, radeći ono što novinari inače rade, provjerio premijerove tvrdnje pa otkrio da je Filipović Davora u Filipović Damira ustvari prva prekrstila jedna zagrebačka kvartovska organizacija HDZ-a. I to – kao u nekom vrlo lošem vicu – službeno najavljujući njegovu kandidaturu za gradonačelnika Zagreba. Možda je to ipak bio lapsus? Nismo naivni, nismo maloumni, ozbiljni smo ljudi: mora da je već tu postojala skrivena namjera.
Samo zašto bi, pobogu, najmoćnija hrvatska stranka na mjesto gradonačelnika glavnog grada namjerno kandidirala čovjeka kojem pravo ime ne znaju, eto, ni vlastiti stranačke kolege, ni novinari, a ni – sudeći prema rezultatima izbora – velika većina glasača? Odgovor, kamufliran nesuvislim Plenkovićevim divljanjem protiv medija, sasvim je banalan: upravo zato. Čovjek zvan Damir bio je kandidiran isključivo kako na izborima ne bi previše smetao bivšem gradonačelniku, pouzdanom HDZ-ovom koalicijskom partneru Milanu Bandiću. Čovjek zvan Damir prethodno je četiri godine u gradskoj skupštini poslušno dizao ruku za svaki poguban i štetan Bandićev prijedlog. Čovjek zvan Damir, dakle, direktni je proizvod HDZ-ove zagrebačke politike: neprimjetne i neprepoznatljive, do kraja upletene u koruptivnu mrežu pokojnog gradskog šerifa. Bila je to politika bez smisla i programa: bila je to politika bez lica i imena.
Ako je Damir Filipović greška, drugim riječima, greška je bila sistemska.
I ako je greška namjerna, namjera je HDZ-ova.
Kultura o radu
A dok je Možemo! na zagrebačkim izborima trijumfalno privodio kraju fascinantno uspješnu transformaciju domaće ljevice u zelenu, municipalističku i masovno prihvaćenu političku opciju, onaj "tradicionalniji" repertoar motiva lijeve politike – rad, radnici, klasni odnosi – ubrzano se selio u kulturne rubrike. Prolistajte samo katalog umjetničkih događanja proteklih dana i tjedana: u Zagrebu su, recimo, u kratkom razmaku bile postavljene čak dvije izložbe inspirirane hrvatskim brodogradilištima, "Škver" Vilima Halbärtha posvećen trogirskoj brodoindustriji i "Rad/nerad" Daria Pejića, priča o posrtanju pulskog Uljanika. Na Venecijanskom bijenalu arhitekture, u nedavno otvorenom hrvatskom paviljonu, opet brodovi: kurator Idis Turato i tim riječkih autor(ic)a izložili su instalaciju "Togetherness/Togetherless", izgrađenu dobrim dijelom od cijevi, teških željeznih konstrukcija i drugih ostataka golemih brodskih trupova. U sklopu festivala VoxFeminae, početkom maja na sceni F22 zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti premijerno je odigrana "Radnopravnost svima!" Espija Tomičića, Lucije Klarić i četvero mlađih glumaca, predstava koja govori o diskriminaciji LGBTQ+ osoba na radnima mjestima: premijeru dokumentarnog filma Srđana Kovačevića "Tvornice radnicima", posvećenog radničkom zauzimanju i upravljanju fabrikom strojnih alata Itas, gledala je ovih dana publika festivala u Sheffieldu. Niz dokumentaraca koji se na različite načine bave sukobom rada i kapitala bit će prikazan i na ZagrebDoxu koji uskoro započinje, uglavnom unutar posebnog festivalskog programa "Stanje stvari"... U zbroju, sve u svemu, nipošto nije loše: ljevica je preuzela grad, kultura misli na rad.
Rad u kulturi
Samo, ako su rad i radnici završili u kulturi, što se sprema kulturnim radnicima? Nakon pandemijskog kolapsa, čini se, stvari polako idu na bolje. Evropski parlament odobrio je nedavno nastavak centralnog kulturnog programa Unije "Kreativna Evropa" za razdoblje od 2021. do 2027. godine: u odnosu na prethodni sedmogodišnji period, budžet mu je povećan s 1,4 milijarde eura na čak 2,5 milijarde. Istodobno, njemačka vlada odvaja podjednaki iznos samo za vlastitu kulturnu scenu. Najveća je to državna potpora namijenjena kulturnjacima u novijoj povijesti, a zahvaljujući njoj moći će nadoknaditi prihode izgubljene zbog svakog eventualnog budućeg zatvaranja ili otkazivanja predstave, koncerta, izložbe... Dok Njemačka potiče kulturne proizvođače, Francuska eksperimentira sa stimulacijom potražnje: inicijativa Culture Pass usmjerena je prema mladima pa će oko 800 hiljada tamošnjih 18-godišnjak(inj)a od države dobiti "bon" u iznosu od 300 eura, koje preko posebne mobilne aplikacije mogu potrošiti u muzejima, galerijama, kazalištima i ostalim kulturnim institucijama prema vlastitom izboru. Interesantan detalj: prvi podaci pokazuju da francuski tinejdžeri smartphoneom radije kupuju knjige nego video-igre. I s one strane Atlantika situacija obećava: Joe Biden upravo je Kongresu predložio najveći budžet u povijesti Nacionalne zaklade za umjetnost, središnje javne institucije koju je Donald Trump tokom čitavog svog mandata uzaludno pokušavao uništiti brutalnim proračunskim rezovima.
Tako je dakle u SAD-u i Evropi, a kod nas? Mjestimično pesimistično. Najpreciznije svjedočanstvo o ambicijama i vizijama hrvatske kulturne politike nudi "Nacionalni plan oporavka i otpornosti 2021. – 2026." kojim je Vlada prijavila brojne domaće projekte za posebna sredstva Evropske unije. Hrvatski plan je opsežan, broji gotovo 1200 stranica: za kulturne prijedloge odvojeno pritom jedva desetak. A i one su dobro skrivene unutar rubrike "Gospodarstvo", pa im i pristup odgovara odabranom okviru: riječ je uglavnom o poticanju poduzetništva na terenu tzv. kreativnih industrija, o komercijalizaciji kulturnih proizvoda, o monetizaciji internetskih sadržaja... Dok svijet i Evropa potezima bez presedana jačaju javne fondove, Hrvatska tako – slijedeći tvrdu liniju ministrice Nine Obuljen Koržinek – uglavnom gleda kako da javna sredstva upumpa u tržište.
Adio, radio
Rubriku smo otvorili Plenkovićevim napadom na medije, a zatvaramo je jednim medijskim porazom: nakon 37 godina oduzeta je koncesija Radiju 101 koji se sada seli na internetski stream. Povijest Stojedinice tako je okončala kao poučna parabola o sudbini brojnih hrvatskih medija. Nekadašnji Omladinski radio, službena postaja Saveza socijalističke omladine općine Trešnjevka, nastao je u onom kratko(trajno)m spoju socijalističke infrastrukture i antirežimske kulture iz kojeg su stvoreni još neki sjajni mediji osamdesetih. S promjenom režima promijenio je ime, ali popularnost mu je nastavila rasti: veliki prosvjed oko 100 hiljada građana na Trgu bana Jelačića 1996. godine, kada je Franjo Tuđman Radiju 101 prvi put pokušao ukinuti koncesiju, ostaje jedan od ikoničkih političkih događaja devedesetih i simbol otpora najvećem među prethodnicima Andreja Plenkovića. Ono što nije pošlo za rukom Tuđmanu, uspjelo je međutim tržištu: nakon omekšavanja HDZ-ove autokratske vlasti Stojedinica je, poput tolikih medija, otkrila da slobodno tržište ipak ne ume da peva kao što su mediji pjevali o njemu. Radiju pada slušanost, pada broj radnika, pada kvaliteta programa: sve dok na kraju, evo, nije pao i sam Radio.
portalnovosti
