Nekoliko transparenata s prosvjeda radnika Uljanika već je pospremljeno u Hrvatski povijesni muzej, gdje će ih razgledati školske ekskurzije i znatiželjni turisti. Dok broj štrajkova iz godine u godinu strmoglavo opada, ljepši komentar radničke borbe teško da smo mogli zamisliti
Do jučer su radnici Uljanika bili udarna vijest, od danas i službeno spadaju u povijest: iz Hrvatskog povijesnog muzeja nam javljaju da su nekoliko štrajkačkih transparenata već pospremili u svoj fundus kao vrijedno svjedočanstvo vremena, skupa s glagoljaškim spomenicima, srednjovjekovnim freskama i samokresom Nikole Šubića Zrinjskoga. Poruku ‘Uprava odlazi!’ razgledat će tako školske ekskurzije, znatiželjni turisti s mukom će sricati: ‘Radim za kurac, štrajkam za dva – smrt državi i kapitalizmu!’ Ljepši komentar radničke borbe teško da smo mogli zamisliti. Uostalom, nije li na samome početku pulskih prosvjeda Jutarnji list izišao s naslovnicom ‘Prvi štrajk u Plenkovićevu mandatu’? I može li štrajk koji takvim naslovom započinje uopće drukčije okončati? Jer Plenković vodi vladu, evo, već skoro dvije godine, i baš se nikada do sada nije susreo s egzotičnim običajem radnika da zbog neisplate plaća izađu na ulice. Usporedbe radi, prije samo jedne decenije u istom je razdoblju – od jeseni 2006. do kasnog ljeta 2008. – u Hrvatskoj bilo organizirano pet štrajkova. Još deceniju ranije – od 1996. do 1998. – njih ravno 60. A odvrtimo li film 30 godina unatrag, u doba jugokomunističkog mraka, onda već vrtimo film znanstvene fantastike: od 1986. do 1988. u bivšoj je državi zabilježeno oko tri hiljade obustava rada s preko pola milijuna štrajkača…
Samo što ove brojeve više nitko ne spominje. Eto čemu služe danas svi ti medijski hajkači i njihovi pomagači – stručni komentatori i priručni analitičari, ekonomski novinari i novinarski strvinari – koji nas zdušno uvjeravaju da su pulski radnici lopovi, lijenčine i bijedni oportunisti, apsolutno krivi za vlastitu propast. Eto čemu služi vika oko Uljanika: da se zaboravi šira slika. Da se zaborave dojučerašnji masovni štrajkovi, organizirani otpor i radnici koji se usude pobuniti. Da se zaboravi kako ih je, nepovratno i bez iznimke, iz godine u godinu sve manje i manje. Da se zaboravi, da se ne ponovi. A kome se to ne sviđa, može u zapadne zemlje. Kome je do pamćenja, može u muzeje.
U Rio de Janeiru više ne mogu ni to: dva stoljeća star Nacionalni muzej Brazila nestao je u velikom požaru, skupa s neprocjenjivom kolekcijom dvadeset hiljada artefakata, a o razmjerima kulturne katastrofe najvjernije svjedoče fotografije uplakanih građana okupljenih oko zgarišta. Policija još istražuje neposredni uzrok izbijanja vatre, ali čini se da on ionako nije presudan: lokalni stručnjaci sve glasnije govore o tome da su najveću brazilsku muzejsku zbirku zapravo uništile politika štednje, konstantno smanjivanje ulaganja u kulturu i nedovoljna zaštita zgrade. Istodobno, političari su godinama upumpavali novce u atraktivnije projekte poput Olimpijskih igara ili – da ironija bude potpuna – velikog, nedavno otvorenog, znanstveno-tehničkog Muzeja sutrašnjice. Sada kada je nacionalna prošlost nepovratno izbrisana, muzej sutrašnjice je sve što im preostaje.
‘Dau’ je maratonski film, gigantska instalacija, iščašeni psihopolitički eksperiment, trogodišnji masovni performans i još mnogo, mnogo toga. ‘Često sam čuo kako ljudi kažu da su djela ‘ambiciozna’, ali ništa na što sam do sada naišao nije ni blizu tako ambiciozno kao ‘Dau”, govori jedan od njegovih poznatijih sudionika, Brian Eno: ‘Ovo je najneobičniji i najslojevitiji umjetnički projekt za koji znam.’ A ideja ruskog režisera Ilje Kržanovskog u osnovi je bila jednostavna: izdaleka inspiriran životom slavnog sovjetskog fizičara Lava Landaua, nedaleko od ukrajinskog Harkova izgradio je naselje po uzoru na velike znanstveno-istraživačke centre iz Staljinove ere pa ga naselio s četiri stotine dobrovoljaca koji su između 2009. i 2011. godine ubrzano iznova proživljavali komunističko doba. Profesionalni glumci i naučnici, osuđeni zločinci i nobelovci, čitave porodice i ‘obični’ ljudi, umjetničke zvijezde poput Marine Abramović i Roberta Del Naje živjeli su – netko dulje, netko kraće – u stanovima do posljednjeg detalja nalik onima iz SSSR-a, nosili vjerne replike odjeće, pazili da ne prekrše nekadašnje zakone. Tko nije pazio, bio bi uhićen: ostali su svakodnevno odlazili na svoje poslove, družili se, posjećivali, svađali, mirili. I zaljubljivali: u ‘Institutu’ – kako je misteriozno naselje nazvano – začeto je čak četrnaest beba. Projekt fascinantnih razmjera – riječ je, tvrdi Wikipedija, o najvećoj rusko-evropskoj umjetničkoj koprodukciji svih vremena – okončan je odgovarajuće spektakularno: Kržanovski je 2011. unajmio skupinu neonacista da Institut sravne sa zemljom. Ili tako, barem, tvrdi jedan od dvojice-trojice novinara koji su se naselju u međuvremenu uspjeli približiti. Na sreću, čitavu su trogodišnju spontanu reprizu sovjetske svakodnevice svakodnevno snimale nadzorne kamere: oko sedam stotina sati filmskog materijala upravo je montirano a bit će premijerno prikazano sredinom idućega mjeseca u Berlinu, kao dio velike multimedijske instalacije. Ondje će posjetitelji napokon vidjeti misteriozni, sumanuto ambiciozni, godinama iščekivani soc-reality show. A do tada preostaju rijetka svjedočanstva sudionika, poprilično različita od onoga što biste očekivali od iskustva života u totalitarnoj državi. ‘Nakon što sam izišao iz Instituta, ljudi su mi se činili drukčiji, zlobniji’, priznao je prije koju godinu The Moscow Timesu jedan od njih: ‘Dok smo živjeli tamo svi su bili dobrodušni, smijali se i pomagali jedni drugima.’
Još jedna vijest kao da dolazi iz nedavne prošlosti: ovoga puta iz kasnih devedesetih, doba kada je ‘No Logo’ Naomi Klein važio za neslužbeno ideološko evanđelje alterglobalističke ljevice, a ekipa okupljena oko kanadskog časopisa Adbusters vrijedno preslagivala oglase moćnih multinacionalki u subverzivne antireklamne kolaže. Svejedno – iako djeluje pomalo zastarjelo – nedavna ideja dizajnerskog kolektiva Hello Velocity dovoljno je simpatična da joj rezerviramo nekoliko redaka. Velocity je plasirao novi, besplatan font Brand New Roman u kojem su sva slova nonšalantno pokradena s logoa globalnih korporativnih giganata: ‘F’ je Facebookovo, ‘A’ Amazonovo, ‘G’ Googleovo, a ‘M’ – naravno – veselo krši ekskluzivna vlasnička prava kokainiziranog klauna Ronalda McDonalda. ‘Iskreno, poprilično je suludo to što možete posložiti kompletnu abecedu – velika i mala slova, pa onda još i pravopisne znakove, brojeve i druge simbole – od brendova među kojima većina ljudi može odmah imenovati barem tri četvrtine’, govori za američki portal Hyperallergic Lukas Bentel iz dizajnerske ekipe. I dodaje: ‘Željeli smo ovo podijeliti s ljudima koji su kreativniji od nas prije nego što nas tuži neka od 76 korporacija, a očekujemo da će to biti uskoro.’ Umjetnici su se dobro zabavili, sudeći prema internetskoj stranici Hello Velocityja na kojoj su prikupljene različite poruke i slogani napisani Brand New Romanom, od suvremene reinterpretacije poznatog plakata Barbare Kruger ‘Kupujem, dakle jesam’ iz 1987. koji potpisuje Laurianne Froesel do rada Monice Uszerowicz ‘Koji je ovo stadij kasnog kapitalizma?’ Naš favorit je majica kratkih rukava njujorškog dizajnera Barrona Webstera na kojoj piše ‘Proživio sam svjetsku ekonomsku krizu i sve što sam dobio je ova bezvezna majica’.
Ovotjednu rubriku otvorili smo muzejskim vijestima, na izlasku tiho zatvaramo vrata Antimuzeja Vladimira Dodiga Trokuta: otišao je kolekcionar raspršene zbirke od preko pola milijuna umjetničkih djela i svakodnevnih predmeta, likovnjak i performer, arhivist i galerist, mistik i šaman, dosljedni anarhist i dobri čuvar skrivene strane Zagreba. Protokolarni posljednji pozdravi bilježe da je rođen 1949. u Kranju, da se njegovo ime vezuje uz Crveni Peristil, grupu 30, Manifest 72 i grupe A, B, C, D, E, uz Josepha Beuysa i Johna Cagea, da je 2013. godine dobio nagradu za životno djelo Hrvatskog društva likovnih umjetnika… On sam, te iste godine, zapisao je u eseju ‘Stablo jabukovo na sredini svijeta’, objavljenom u Zarezu: ‘Vrijeme ne postoji. Sve što je danas, to propada. Postoji samo sada, ovdje i tu. (…) I kako da letim? Kako da naučim letjeti? Jedino što sam naučio, brzo je padati.’
Transparenti
Do jučer su radnici Uljanika bili udarna vijest, od danas i službeno spadaju u povijest: iz Hrvatskog povijesnog muzeja nam javljaju da su nekoliko štrajkačkih transparenata već pospremili u svoj fundus kao vrijedno svjedočanstvo vremena, skupa s glagoljaškim spomenicima, srednjovjekovnim freskama i samokresom Nikole Šubića Zrinjskoga. Poruku ‘Uprava odlazi!’ razgledat će tako školske ekskurzije, znatiželjni turisti s mukom će sricati: ‘Radim za kurac, štrajkam za dva – smrt državi i kapitalizmu!’ Ljepši komentar radničke borbe teško da smo mogli zamisliti. Uostalom, nije li na samome početku pulskih prosvjeda Jutarnji list izišao s naslovnicom ‘Prvi štrajk u Plenkovićevu mandatu’? I može li štrajk koji takvim naslovom započinje uopće drukčije okončati? Jer Plenković vodi vladu, evo, već skoro dvije godine, i baš se nikada do sada nije susreo s egzotičnim običajem radnika da zbog neisplate plaća izađu na ulice. Usporedbe radi, prije samo jedne decenije u istom je razdoblju – od jeseni 2006. do kasnog ljeta 2008. – u Hrvatskoj bilo organizirano pet štrajkova. Još deceniju ranije – od 1996. do 1998. – njih ravno 60. A odvrtimo li film 30 godina unatrag, u doba jugokomunističkog mraka, onda već vrtimo film znanstvene fantastike: od 1986. do 1988. u bivšoj je državi zabilježeno oko tri hiljade obustava rada s preko pola milijuna štrajkača…
Samo što ove brojeve više nitko ne spominje. Eto čemu služe danas svi ti medijski hajkači i njihovi pomagači – stručni komentatori i priručni analitičari, ekonomski novinari i novinarski strvinari – koji nas zdušno uvjeravaju da su pulski radnici lopovi, lijenčine i bijedni oportunisti, apsolutno krivi za vlastitu propast. Eto čemu služi vika oko Uljanika: da se zaboravi šira slika. Da se zaborave dojučerašnji masovni štrajkovi, organizirani otpor i radnici koji se usude pobuniti. Da se zaboravi kako ih je, nepovratno i bez iznimke, iz godine u godinu sve manje i manje. Da se zaboravi, da se ne ponovi. A kome se to ne sviđa, može u zapadne zemlje. Kome je do pamćenja, može u muzeje.
Vatra
U Rio de Janeiru više ne mogu ni to: dva stoljeća star Nacionalni muzej Brazila nestao je u velikom požaru, skupa s neprocjenjivom kolekcijom dvadeset hiljada artefakata, a o razmjerima kulturne katastrofe najvjernije svjedoče fotografije uplakanih građana okupljenih oko zgarišta. Policija još istražuje neposredni uzrok izbijanja vatre, ali čini se da on ionako nije presudan: lokalni stručnjaci sve glasnije govore o tome da su najveću brazilsku muzejsku zbirku zapravo uništile politika štednje, konstantno smanjivanje ulaganja u kulturu i nedovoljna zaštita zgrade. Istodobno, političari su godinama upumpavali novce u atraktivnije projekte poput Olimpijskih igara ili – da ironija bude potpuna – velikog, nedavno otvorenog, znanstveno-tehničkog Muzeja sutrašnjice. Sada kada je nacionalna prošlost nepovratno izbrisana, muzej sutrašnjice je sve što im preostaje.
Soc-Reality Show
‘Dau’ je maratonski film, gigantska instalacija, iščašeni psihopolitički eksperiment, trogodišnji masovni performans i još mnogo, mnogo toga. ‘Često sam čuo kako ljudi kažu da su djela ‘ambiciozna’, ali ništa na što sam do sada naišao nije ni blizu tako ambiciozno kao ‘Dau”, govori jedan od njegovih poznatijih sudionika, Brian Eno: ‘Ovo je najneobičniji i najslojevitiji umjetnički projekt za koji znam.’ A ideja ruskog režisera Ilje Kržanovskog u osnovi je bila jednostavna: izdaleka inspiriran životom slavnog sovjetskog fizičara Lava Landaua, nedaleko od ukrajinskog Harkova izgradio je naselje po uzoru na velike znanstveno-istraživačke centre iz Staljinove ere pa ga naselio s četiri stotine dobrovoljaca koji su između 2009. i 2011. godine ubrzano iznova proživljavali komunističko doba. Profesionalni glumci i naučnici, osuđeni zločinci i nobelovci, čitave porodice i ‘obični’ ljudi, umjetničke zvijezde poput Marine Abramović i Roberta Del Naje živjeli su – netko dulje, netko kraće – u stanovima do posljednjeg detalja nalik onima iz SSSR-a, nosili vjerne replike odjeće, pazili da ne prekrše nekadašnje zakone. Tko nije pazio, bio bi uhićen: ostali su svakodnevno odlazili na svoje poslove, družili se, posjećivali, svađali, mirili. I zaljubljivali: u ‘Institutu’ – kako je misteriozno naselje nazvano – začeto je čak četrnaest beba. Projekt fascinantnih razmjera – riječ je, tvrdi Wikipedija, o najvećoj rusko-evropskoj umjetničkoj koprodukciji svih vremena – okončan je odgovarajuće spektakularno: Kržanovski je 2011. unajmio skupinu neonacista da Institut sravne sa zemljom. Ili tako, barem, tvrdi jedan od dvojice-trojice novinara koji su se naselju u međuvremenu uspjeli približiti. Na sreću, čitavu su trogodišnju spontanu reprizu sovjetske svakodnevice svakodnevno snimale nadzorne kamere: oko sedam stotina sati filmskog materijala upravo je montirano a bit će premijerno prikazano sredinom idućega mjeseca u Berlinu, kao dio velike multimedijske instalacije. Ondje će posjetitelji napokon vidjeti misteriozni, sumanuto ambiciozni, godinama iščekivani soc-reality show. A do tada preostaju rijetka svjedočanstva sudionika, poprilično različita od onoga što biste očekivali od iskustva života u totalitarnoj državi. ‘Nakon što sam izišao iz Instituta, ljudi su mi se činili drukčiji, zlobniji’, priznao je prije koju godinu The Moscow Timesu jedan od njih: ‘Dok smo živjeli tamo svi su bili dobrodušni, smijali se i pomagali jedni drugima.’
Kleptografija
Još jedna vijest kao da dolazi iz nedavne prošlosti: ovoga puta iz kasnih devedesetih, doba kada je ‘No Logo’ Naomi Klein važio za neslužbeno ideološko evanđelje alterglobalističke ljevice, a ekipa okupljena oko kanadskog časopisa Adbusters vrijedno preslagivala oglase moćnih multinacionalki u subverzivne antireklamne kolaže. Svejedno – iako djeluje pomalo zastarjelo – nedavna ideja dizajnerskog kolektiva Hello Velocity dovoljno je simpatična da joj rezerviramo nekoliko redaka. Velocity je plasirao novi, besplatan font Brand New Roman u kojem su sva slova nonšalantno pokradena s logoa globalnih korporativnih giganata: ‘F’ je Facebookovo, ‘A’ Amazonovo, ‘G’ Googleovo, a ‘M’ – naravno – veselo krši ekskluzivna vlasnička prava kokainiziranog klauna Ronalda McDonalda. ‘Iskreno, poprilično je suludo to što možete posložiti kompletnu abecedu – velika i mala slova, pa onda još i pravopisne znakove, brojeve i druge simbole – od brendova među kojima većina ljudi može odmah imenovati barem tri četvrtine’, govori za američki portal Hyperallergic Lukas Bentel iz dizajnerske ekipe. I dodaje: ‘Željeli smo ovo podijeliti s ljudima koji su kreativniji od nas prije nego što nas tuži neka od 76 korporacija, a očekujemo da će to biti uskoro.’ Umjetnici su se dobro zabavili, sudeći prema internetskoj stranici Hello Velocityja na kojoj su prikupljene različite poruke i slogani napisani Brand New Romanom, od suvremene reinterpretacije poznatog plakata Barbare Kruger ‘Kupujem, dakle jesam’ iz 1987. koji potpisuje Laurianne Froesel do rada Monice Uszerowicz ‘Koji je ovo stadij kasnog kapitalizma?’ Naš favorit je majica kratkih rukava njujorškog dizajnera Barrona Webstera na kojoj piše ‘Proživio sam svjetsku ekonomsku krizu i sve što sam dobio je ova bezvezna majica’.
In memoriam Vladimir Dodig Trokut
Ovotjednu rubriku otvorili smo muzejskim vijestima, na izlasku tiho zatvaramo vrata Antimuzeja Vladimira Dodiga Trokuta: otišao je kolekcionar raspršene zbirke od preko pola milijuna umjetničkih djela i svakodnevnih predmeta, likovnjak i performer, arhivist i galerist, mistik i šaman, dosljedni anarhist i dobri čuvar skrivene strane Zagreba. Protokolarni posljednji pozdravi bilježe da je rođen 1949. u Kranju, da se njegovo ime vezuje uz Crveni Peristil, grupu 30, Manifest 72 i grupe A, B, C, D, E, uz Josepha Beuysa i Johna Cagea, da je 2013. godine dobio nagradu za životno djelo Hrvatskog društva likovnih umjetnika… On sam, te iste godine, zapisao je u eseju ‘Stablo jabukovo na sredini svijeta’, objavljenom u Zarezu: ‘Vrijeme ne postoji. Sve što je danas, to propada. Postoji samo sada, ovdje i tu. (…) I kako da letim? Kako da naučim letjeti? Jedino što sam naučio, brzo je padati.’
