Bager revolucija kojom je Milan Bandić navalio na jedinu zelenu površinu kvarta Savica odaje grozničavu nervozu nekoga tko sluti skori gubitak političke moći
U novom nastavku zagrebačke kampanje gledamo predizborno kopanje: tko pod drugima kopa park, na sreću, brzo bi mogao pasti s vlasti. Jer bager revolucija kojom je Milan Bandić upravo navalio na jedinu zelenu površinu kvarta Savica – tek što su je njegovi stanovnici obranili od urbocidnog projekta gradnje gigantskog crkvenog objekta – odaje grozničavu nervozu nekoga tko sluti skori gubitak političke moći. Rezimirajmo: prvo je preuređenje parka, bez prethodnih javnih konzultacija ili natječajnih formalnosti, najavljeno kasnopopodnevnim postavljanjem table sa slikom atraktivne transformacije lokacije, da bi već idućega jutra započeli radovi. Građani su iskopane rupe odmah sami zatrpali, posadivši ondje usput cvijeće. Samo što je, umjesto cvijeća, u noći s prošle nedjelje na ponedjeljak oko parka niknula zaštitna ograda: od tada, stanovnici Savice i aktivisti danonoćno stražare u smjenama, tijelima zaustavljaju građevinsku motorizaciju i uzaludno pokušavaju dokučiti zašto im po kvartovskim ulicama kruži policija u maricama. Gornju amplitudu ludila situacija je dosegla u srijedu, kada se u parku pojavila bizarna skupina gradonačelnikovih rent-a-kontraprosvjednika, zamalo isprovociravši ozbiljniji fizički sukob: na sreću, ubrzo su se povukli. Bandić dakle uporno gubi bitke, za sada je dobio pat: poziciju u kojoj građani evidentno ne namjeravaju ustuknuti ni koraka, a kamioni i bageri brekću u mjestu čekajući nove naredbe s vrha. Od takve pozicije manje smisla ima samo njegov plan preuređenja parka: ideja je raskopati skoro polovicu travnate površine i usput posjeći 16 stabala, pa zatim naliti više od 9.000 kvadratnih metara betona kako bi na njemu, umjesto prave, završio tepih od sintetske trave. I to raznobojne: malo ljubičaste, malo plave, pa čak i malo zelene. Trebali bi se tu naći i opločnici, trkačka i biciklistička staza, tartan. Trebali bi, ali, bojimo se, neće: iako je rasplet borbe za park u trenutku nastanka ovoga teksta još uvijek neizvjestan, oklade bismo radije stavili na one koji ga brane nego na onog koji stoji s druge strane.
To što se Bandiću fotelja ljulja, naravno, ne znači da posustaje: frenetično pretvarajući Zagreb u kulisu vlastitih mistificiranih uspjeha, nedavno je uspio antagonizirati i kompletnu lokalnu filmsku zajednicu. Akcija ‘Daj mi kino 2’ Hrvatskog filmskog saveza pokrenuta je nakon odluke gradskih vlasti da od crkve sv. Blaža, po cijeni od 12 hiljada kuna mjesečno, unajme dvoranu Kinoteke – istu onu koju su prije desetak godina Crkvi vratili – iako se odavno etabliranom kinu Tuškanac istodobno smanjuju sredstva i uvijeno prijeti skorim iseljavanjem. Filmaši su stoga pokrenuli peticiju za spas Tuškanca koju je do sada potpisalo više od dvije hiljade ljudi, a gradonačelnik im nonšalantno poručuje sa sjednice Gradske skupštine: ‘Od koga čuvaju oni kino Tuškanac? Grada? Koji je dalo maltene džabe da upravljaju s njim i sada za jedno deset godina kad su to dobili, tamo nešto potrgali i sad fali para. Ma dat ćemo i te pare, samo tražimo čiste račune. I tamo će ostati kino, a poruka onima koji to vode, da vode manirom dobrog gospodara jer grad nema para za bacanje. I drugo, ako to ne budu dobro vodili, onda oni neće više voditi nego će voditi netko drugi. Ali tamo će biti kino. Oke?’
Nije oke. Iz HFS-a je, naime, brzo stigao kudikamo suvisliji odgovor: ‘Hrvatski filmski savez nije od Grada dobio kino Tuškanac ‘džabe’, već je, naprotiv, od 2004. do danas ulagao vlastita sredstva u obnavljanje i osposobljavanje za prikazivački program potpuno opustošene zgrade kina (…) Ono što je u zgradi u međuvremenu ‘potrgano’, pa ‘sad fali para’ za popravke – kako tvrdi Gradonačelnik – nije posljedica korištenja prostora od strane HFS-a, nego kopanja podzemne gradske garaže uz sam pristupni prostor zgrade (…) Konačno, gradskim sredstvima za filmske i ostale programe Saveza, koja su od 2008. do danas prepolovljena, HFS je upravljao zgradom kina bolje od najboljeg gospodara, učinivši nemoguće, jer je unatoč smanjivanim iznosima širio i obogaćivao kinoprogram namijenjen svim građanima Zagreba. Za to su vrijeme gradske strukture, ne pokazujući brigu za vlastiti prostor i probleme strateških partnera u zgradi kina, planirale kako će – ‘u maniri dobrog gospodara’ – investirati golemi novac kojega ‘nema za bacanje’ u tuđe vlasništvo i program konceptualno identičan onome u kinu Tuškanac.’
Eto, sad je oke.
Ako su filmašice i filmaši na domaćem terenu prisiljeni igrati obranu, barem evo na gostovanjima nastavljaju festivalsku ofenzivu: u posebnom programu Cannesa ‘15 dana autora’, doznali smo, bit će prikazan kratki film ‘Trešnje’ Dubravke Turić. Dio omnibusa u nastajanju ‘Duboki rezovi’, snimljen je prema motivima priče ‘Pederi’ iz debitantske prozne zbirke Olje Savičević Ivančević ‘Nasmijati psa’ (2006.). Tako da ovaj uspjeh možemo čitati i u nešto ciničnijem ključu: na najugledniji svjetski festival odlazi dakle film snimljen u koprodukciji HAVC-a, iste one institucije koju je sinefilska desnica do jučer razapinjala zbog korupcijskog podrivanja temeljnih nacionalnih vrijednosti, a nastao je prema predlošku teksta objavljenog nakon pobjede Savičević Ivančević na natječaju Prozak, istog onog kojem je Ministarstvo kulture ove godine odlučilo uskratiti potporu. Hrvatska kulturna politika, ukratko, vrlo se uspješno bori protiv uspjeha hrvatske kulture. Sada još samo preostaje da netko dojavi ministarstvu – nakon što je simboličko dno svoga aktualnog mandata zaoralo jadnim javnim ograđivanjem od predstave Olivera Frljića – kako na početku priče ‘Pederi’ jedan lik planira ubojstvo za vrijeme crkvene mise: bila bi prava šteta, naime, da ‘Trešnje’ otputuju u Cannes, a da se ministrica Nina Obuljen Koržinek prethodno ne ogradi i od tog postignuća.
‘Vjerojatno nema slučajnosti u tome da je 2007. godine – neposredno prije nego što će kolapsom američkog špekulativnog tržišta nekretnina započeti velika recesija – određena vrsta pretjerivanja u suvremenoj umjetnosti dosegla svoj spektakularni vrhunac’, podsjetio je kritičar Ben Davis u sjajnoj knjizi ‘9,5 teza o umjetnosti i klasi’ (2013.). ‘To je bila godina u kojoj je više ne tako mladi predstavnik ‘Mladih britanskih umjetnika’ Damien Hirst predstavio svijetu svoj rad ‘For the Love of God’, platinasti odljev ljudske lubanje optočen s više od 8.500 dijamanata. Početna cijena makabričnog ukrasa, naširoko razglašena, iznosila je 50 milijuna funti.’ I zaista, ako je predrecesijsku epizodu pumpanja špekulativnog balona obilježio mahnit uzlet cijena umjetnina, onda je Hirst, opsesivno fasciniran luksuzom i dragocjenostima, najbolji simbol tog pretjerivanja: u godinama koje su uslijedile, upravo se tržišna vrijednost njegovih djela stropoštala niže i na dnu ostala duže nego vrijednost ostalih velikih kolekcionarskih miljenika, poput Jeffa Koonsa ili Gerharda Richtera. A ukoliko je kriza napokon završila – kako za koga, doduše, jer ni povratak radnih mjesta ni oporavak javnog sektora nešto baš i ne prate novi ciklus rasta profita – onda je ovo pravi trenutak za veliki Hirstov comeback. Izložba ‘Blaga s olupine Nevjerojatnog’, otvorena prije koji tjedan u sklopu Venecijanskog bijenala, prvi je njegov veliki postav nakon punih trinaest godina: impozantne, grandiozne, ekscesne skulpture fingiraju – u skladu s fikcionalnom narativnom potkom izložbe – predmete izronjene s potonulog broda Nevjerojatni, koji je, kaže Hirstova priča, u antička vremena potonuo pokraj obala Zanzibara prevozeći basnoslovan teret svjetskih umjetničkih blaga. Kritičari su mahom oduševljeni Rihanninim licem na torzu egipatske boginje, pjevačem Pharrellom transformiranim u faraona, antičkim pastišima prošaranim diznijevskim likovima… Kapitalizam se dakle oporavlja, Hirst nam se vratio, umjetnost je opet lijepa, dobro je sve: na portalu Artnet, na kojem Ben Davis objavljuje i koji je svojedobno uređivao, izračunali su kako je samo produkcija izložbe koštala barem koliko i ona dijamantna lubanja – oko 50 milijuna funti – a zarada bi mogla rasti i do milijardu dolara. ‘Blaga s olupine Nevjerojatnog’ ostaju otvorena sve do početka decembra u Palazzo Grassi i Punta della Dogana pa – ako ste se našli s prave strane ekonomskog oporavka i imate novca za izlet u Veneciju – nema razloga da ne provjerite vrijedi li toliko.
Bager revolucija
U novom nastavku zagrebačke kampanje gledamo predizborno kopanje: tko pod drugima kopa park, na sreću, brzo bi mogao pasti s vlasti. Jer bager revolucija kojom je Milan Bandić upravo navalio na jedinu zelenu površinu kvarta Savica – tek što su je njegovi stanovnici obranili od urbocidnog projekta gradnje gigantskog crkvenog objekta – odaje grozničavu nervozu nekoga tko sluti skori gubitak političke moći. Rezimirajmo: prvo je preuređenje parka, bez prethodnih javnih konzultacija ili natječajnih formalnosti, najavljeno kasnopopodnevnim postavljanjem table sa slikom atraktivne transformacije lokacije, da bi već idućega jutra započeli radovi. Građani su iskopane rupe odmah sami zatrpali, posadivši ondje usput cvijeće. Samo što je, umjesto cvijeća, u noći s prošle nedjelje na ponedjeljak oko parka niknula zaštitna ograda: od tada, stanovnici Savice i aktivisti danonoćno stražare u smjenama, tijelima zaustavljaju građevinsku motorizaciju i uzaludno pokušavaju dokučiti zašto im po kvartovskim ulicama kruži policija u maricama. Gornju amplitudu ludila situacija je dosegla u srijedu, kada se u parku pojavila bizarna skupina gradonačelnikovih rent-a-kontraprosvjednika, zamalo isprovociravši ozbiljniji fizički sukob: na sreću, ubrzo su se povukli. Bandić dakle uporno gubi bitke, za sada je dobio pat: poziciju u kojoj građani evidentno ne namjeravaju ustuknuti ni koraka, a kamioni i bageri brekću u mjestu čekajući nove naredbe s vrha. Od takve pozicije manje smisla ima samo njegov plan preuređenja parka: ideja je raskopati skoro polovicu travnate površine i usput posjeći 16 stabala, pa zatim naliti više od 9.000 kvadratnih metara betona kako bi na njemu, umjesto prave, završio tepih od sintetske trave. I to raznobojne: malo ljubičaste, malo plave, pa čak i malo zelene. Trebali bi se tu naći i opločnici, trkačka i biciklistička staza, tartan. Trebali bi, ali, bojimo se, neće: iako je rasplet borbe za park u trenutku nastanka ovoga teksta još uvijek neizvjestan, oklade bismo radije stavili na one koji ga brane nego na onog koji stoji s druge strane.
Dvoboj kod oke korala
To što se Bandiću fotelja ljulja, naravno, ne znači da posustaje: frenetično pretvarajući Zagreb u kulisu vlastitih mistificiranih uspjeha, nedavno je uspio antagonizirati i kompletnu lokalnu filmsku zajednicu. Akcija ‘Daj mi kino 2’ Hrvatskog filmskog saveza pokrenuta je nakon odluke gradskih vlasti da od crkve sv. Blaža, po cijeni od 12 hiljada kuna mjesečno, unajme dvoranu Kinoteke – istu onu koju su prije desetak godina Crkvi vratili – iako se odavno etabliranom kinu Tuškanac istodobno smanjuju sredstva i uvijeno prijeti skorim iseljavanjem. Filmaši su stoga pokrenuli peticiju za spas Tuškanca koju je do sada potpisalo više od dvije hiljade ljudi, a gradonačelnik im nonšalantno poručuje sa sjednice Gradske skupštine: ‘Od koga čuvaju oni kino Tuškanac? Grada? Koji je dalo maltene džabe da upravljaju s njim i sada za jedno deset godina kad su to dobili, tamo nešto potrgali i sad fali para. Ma dat ćemo i te pare, samo tražimo čiste račune. I tamo će ostati kino, a poruka onima koji to vode, da vode manirom dobrog gospodara jer grad nema para za bacanje. I drugo, ako to ne budu dobro vodili, onda oni neće više voditi nego će voditi netko drugi. Ali tamo će biti kino. Oke?’
Nije oke. Iz HFS-a je, naime, brzo stigao kudikamo suvisliji odgovor: ‘Hrvatski filmski savez nije od Grada dobio kino Tuškanac ‘džabe’, već je, naprotiv, od 2004. do danas ulagao vlastita sredstva u obnavljanje i osposobljavanje za prikazivački program potpuno opustošene zgrade kina (…) Ono što je u zgradi u međuvremenu ‘potrgano’, pa ‘sad fali para’ za popravke – kako tvrdi Gradonačelnik – nije posljedica korištenja prostora od strane HFS-a, nego kopanja podzemne gradske garaže uz sam pristupni prostor zgrade (…) Konačno, gradskim sredstvima za filmske i ostale programe Saveza, koja su od 2008. do danas prepolovljena, HFS je upravljao zgradom kina bolje od najboljeg gospodara, učinivši nemoguće, jer je unatoč smanjivanim iznosima širio i obogaćivao kinoprogram namijenjen svim građanima Zagreba. Za to su vrijeme gradske strukture, ne pokazujući brigu za vlastiti prostor i probleme strateških partnera u zgradi kina, planirale kako će – ‘u maniri dobrog gospodara’ – investirati golemi novac kojega ‘nema za bacanje’ u tuđe vlasništvo i program konceptualno identičan onome u kinu Tuškanac.’
Eto, sad je oke.
‘Trešnje’ u Cannesu
Ako su filmašice i filmaši na domaćem terenu prisiljeni igrati obranu, barem evo na gostovanjima nastavljaju festivalsku ofenzivu: u posebnom programu Cannesa ‘15 dana autora’, doznali smo, bit će prikazan kratki film ‘Trešnje’ Dubravke Turić. Dio omnibusa u nastajanju ‘Duboki rezovi’, snimljen je prema motivima priče ‘Pederi’ iz debitantske prozne zbirke Olje Savičević Ivančević ‘Nasmijati psa’ (2006.). Tako da ovaj uspjeh možemo čitati i u nešto ciničnijem ključu: na najugledniji svjetski festival odlazi dakle film snimljen u koprodukciji HAVC-a, iste one institucije koju je sinefilska desnica do jučer razapinjala zbog korupcijskog podrivanja temeljnih nacionalnih vrijednosti, a nastao je prema predlošku teksta objavljenog nakon pobjede Savičević Ivančević na natječaju Prozak, istog onog kojem je Ministarstvo kulture ove godine odlučilo uskratiti potporu. Hrvatska kulturna politika, ukratko, vrlo se uspješno bori protiv uspjeha hrvatske kulture. Sada još samo preostaje da netko dojavi ministarstvu – nakon što je simboličko dno svoga aktualnog mandata zaoralo jadnim javnim ograđivanjem od predstave Olivera Frljića – kako na početku priče ‘Pederi’ jedan lik planira ubojstvo za vrijeme crkvene mise: bila bi prava šteta, naime, da ‘Trešnje’ otputuju u Cannes, a da se ministrica Nina Obuljen Koržinek prethodno ne ogradi i od tog postignuća.
Uskrsnuće u Veneciji
‘Vjerojatno nema slučajnosti u tome da je 2007. godine – neposredno prije nego što će kolapsom američkog špekulativnog tržišta nekretnina započeti velika recesija – određena vrsta pretjerivanja u suvremenoj umjetnosti dosegla svoj spektakularni vrhunac’, podsjetio je kritičar Ben Davis u sjajnoj knjizi ‘9,5 teza o umjetnosti i klasi’ (2013.). ‘To je bila godina u kojoj je više ne tako mladi predstavnik ‘Mladih britanskih umjetnika’ Damien Hirst predstavio svijetu svoj rad ‘For the Love of God’, platinasti odljev ljudske lubanje optočen s više od 8.500 dijamanata. Početna cijena makabričnog ukrasa, naširoko razglašena, iznosila je 50 milijuna funti.’ I zaista, ako je predrecesijsku epizodu pumpanja špekulativnog balona obilježio mahnit uzlet cijena umjetnina, onda je Hirst, opsesivno fasciniran luksuzom i dragocjenostima, najbolji simbol tog pretjerivanja: u godinama koje su uslijedile, upravo se tržišna vrijednost njegovih djela stropoštala niže i na dnu ostala duže nego vrijednost ostalih velikih kolekcionarskih miljenika, poput Jeffa Koonsa ili Gerharda Richtera. A ukoliko je kriza napokon završila – kako za koga, doduše, jer ni povratak radnih mjesta ni oporavak javnog sektora nešto baš i ne prate novi ciklus rasta profita – onda je ovo pravi trenutak za veliki Hirstov comeback. Izložba ‘Blaga s olupine Nevjerojatnog’, otvorena prije koji tjedan u sklopu Venecijanskog bijenala, prvi je njegov veliki postav nakon punih trinaest godina: impozantne, grandiozne, ekscesne skulpture fingiraju – u skladu s fikcionalnom narativnom potkom izložbe – predmete izronjene s potonulog broda Nevjerojatni, koji je, kaže Hirstova priča, u antička vremena potonuo pokraj obala Zanzibara prevozeći basnoslovan teret svjetskih umjetničkih blaga. Kritičari su mahom oduševljeni Rihanninim licem na torzu egipatske boginje, pjevačem Pharrellom transformiranim u faraona, antičkim pastišima prošaranim diznijevskim likovima… Kapitalizam se dakle oporavlja, Hirst nam se vratio, umjetnost je opet lijepa, dobro je sve: na portalu Artnet, na kojem Ben Davis objavljuje i koji je svojedobno uređivao, izračunali su kako je samo produkcija izložbe koštala barem koliko i ona dijamantna lubanja – oko 50 milijuna funti – a zarada bi mogla rasti i do milijardu dolara. ‘Blaga s olupine Nevjerojatnog’ ostaju otvorena sve do početka decembra u Palazzo Grassi i Punta della Dogana pa – ako ste se našli s prave strane ekonomskog oporavka i imate novca za izlet u Veneciju – nema razloga da ne provjerite vrijedi li toliko.
