„Nikada ne bih gledao seriju, koju – ne gledam!“. Ne čini li se ovo malo kontradiktorno (da, malo?), a dobar bi logičar ovo lako razorio. No, svakidašnji život je sve prije nego logičan, pa u njemu možemo izvaliti svašta i koješta, a da nas zbog toga ne boli glava i ne peče savjest. Evo, o čemu je riječ: dok svakodnevno, pomoću daljinskog upravljača (koji je danas jedino opravdanje za postojanje televizije, sjetit će se oni koji su tv gledali dok ovaj „upravljač“ još nije bio izmišljen!), valjda kao i svi drugi, prebirem po raznoraznim kanalima (koje nam nude u „fakin“ paketima, da bi nas onda mamili da uzmemo neki drugi), redovito nailazim na neke emisije (npr. serije), koje me nisu privukle kad su bile prvi put prikazane.
Takvih ima barem tucet, posebno domaćih „sapunica“ (plus indijske i turske), pa kako sam ih već odbacio, onda kad neizostavno ponovno na njih nailazim, tada sebi u bradu mrmljam mantru: „Nikad ne bih gledao seriju, koju – ne gledam!“. Zar to nije logično? Ali, kako mogu znati da je ne trebam gledati, ako je nisam gledao?
Ovo je očito nekakva aporija iliti anomalija u zaključivanju, ali meni je drago što sam pronašao još jednu, jer se slilne logičke pogreške u zaključivanju vuku još od Antike, kad je u staroj Grčkoj logika i nastala. Među poznatim slavnim sofizmima najglasovitiji je i najizazovniji onaj pod imenom „Lažac“. Ide ovako - jedan Krećanin (stanovnik Krete), došavši na jedan drugi otok svečano je javno izjavio: „Svi Krećani lažu!“. Ti bokca, oduševili su se konkurentni susjedi, dok se nisu zapitali: „A kako mi znamo da on govori – istinu?“. Jer, ako je i on Krećanin, to znači da i on – laže? To se ovako analizira u logici (od Antike do danas): Pretpostavimo li da govori istinu, to znači da laže (jer to njegov istinit sud tvrdi), a pretpostavimo li da laže, znači da govori istinu (jer ako kaže da laže, znači da ne laže). Proizlazi da on laže ako govori istinu, a govori istinu ako laže. Drugim riječima, obje pretpostavke, i ona da govori istinu, i ona da laže, dovode do kontradikcije. Je li moguće da isti sud bude istodobno istinit i neistinit?
Mnogi su filozofi-logičari skoro poludjeli razrješavajući ovaj „sofizam“, dok ga nisu odbacili kao puku igru riječi, ali zaglibivši, istovremeno, u ozbiljnom paradoksu ili „antinomoji“ koju on nudi. No, da malo olakšam priču (jer logika je preteška za običnu razbibrigu), rado bih uveo neke modernije paradoksalne primjere. Recimo, kako ovo protumačiti: „Nikad ne vjeruj ženi, koja – laže“? Ta je „mudrost“ potekla, navodno, iz iskustva kojekakvih ženoljubaca i trebala bi biti poukom mlađim zaljubljenicima. Ali, ako znaš da neka žena laže (a koja ne laže?), zašto bi joj onda (po)vjerovao? Pa, zato, jer iskustvo uči da se ne na greškama uči i da u žensko-muškim odnosima nitko neće ništa zauvijek naučiti.
Majstor paradoksa (FOTO: Wikimedia)
Tu nam upomoć dolazi „marksizam“, ali ne onaj velikog Karla, već poznatijeg Groucho Marxa (1890.-1977.), fenomenalnog američkog filmskog glumca-komičara, glasovitog po paradoksima. Jedan od njegovih glasovitijih je ovaj: jednom se Groucho, skromnoga porijekla i u klasnom društvu nižeg staleža, računajući na svoju popularnost kandidirao za člana nekog elitnog kluba, a kad je dobio odbijenicu, poslao je ovakav telegram – „Molim primite moju ostavku. Ne želim pripadati bilo kojem klubu, koji bi me primio u članstvo!“
Ovaj divan paradoks motao mi se po glavi proteklih godina, dok se otezalo s primanjem Hrvatske u Europsku uniju (te niste ovo ispunili, niste onome udovoljili, itd. itsl.), pa sam mrmljao sebi u bradu (a što mogu kad to nisam mogao reći u Saboru), pa zašto im ne odbrusimo: „Nikada ne bismo pristupili u (takvo) društvo, koje bi nas primilo u članstvo!“ Ali, jedno je logički paradoks, a drugo je praktična politička stvarnost, pa je tako ispalo kako je sada (a moglo je biti i – gore).
I sama politička stvarnost nudi svoje paradokse, od kojih bih jedan ovako formulirao: Nikada ne treba vjerovati NEIZABRANOME POPU, koji popuje IZRABRANIM POLITIČARIMA. Time aludiram na Uskrsnu poslanicu zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Josipa Bozanića, koji se s oltara usudio prijetiti narodu što je „IZABRAO nesposobne političare“ da mu budu na vlasti. Dakle, gospodin koji je na svoju visoku i časnu funkciju IMENOVAN (od strane vrhovnog šefa svoje Crkve iliti Pape) misli da ukazuje na nešto loše kad optužuje biračko tijelo što je, po njegovom sudu, pogriješilo na izborima! Ugodno smješten u svojoj poziciji, posve neovisan o svojoj pastvi (koja nije nikad GLASALA ni za jednoga svoga pastira!), okrivljujući narodsko biračko tijelo, istovremeno ukazuje i na nesposobnost današnjih vladajućih (koji su se do svojih pozicija dugo i teško borili na kojekakvim izborima, osvojivši tako glasove koji im daju legitimitet). Vidjeli bismo mi njih - sveopće svećenstvo, od najnižeg do najvišeg ranga - kada bi se moralo podvrći izbornom procesu. Ali, ovako im je lakše, no: Nikada ne treba vjerovati popovima koji vas poučavaju seksu i – politici! Na kraju još ovo - Zoki, pazi: Ne vjeruj ženi koja te javno snubi i salijeće, jer tko zna što ona, stvarno, hoće!
lupiga
