Kada govorimo o vanjskoj politici i godinama na izmaku može se reći kako gotovo svaka godina ima neku centralnu temu, nekakav "osjećaj" koji ostavlja za sobom. Gledajući unatrag na 2014. može se reći kako ta tema nije pretjerano pozitivna, a osjećaj kojeg možemo izdvojiti je prije svega onaj iscrpljujući.Ta "iscrpljenost" se svakako odnosi na rat u Siriji koji ne samo da se ne primiče kraju već je do sada toliko eskalirao, radikalizirao se, da je teško zamisliti kako se uopće može okončati u dogledno vrijeme.
ISIL
2014. će svakako obilježiti i ISIL, veliki ulazak terorističkog islamo-fašizma u centar fokusa. Zanimljivo je, ovako iz jedne male vremenske distance, primijetiti kada se ISIL pojavio u svoj svojoj snazi - u trenutku kada je islamistička mreža pobunjenika, financirana i naoružana od strane Zapada i njihovih regionalnih saveznika, bila na rubu potpunog poraza.
ISIL je tijekom ljeta ove godine stasao u pravu, najveću u povijesti, terorističku vojsku. Okomili su se protiv svih, ali njihov najveći "uspjeh" svakako je bio još jedno razvlačenje sirijske vojske koja je, realno gledajući, mogla do kraja ove godine poraziti militante kojima se koordinira iz udobnih hotela u Istanbulu, Parizu i drugdje.
Ako je ISIL zaista bio "planiran", onda je to zaista bio jedan krajnje radikalan, nepromišlejn i ishitren plan. Naime, nije trebalo dugo da se ISIL otme svakoj kontroli i krene u ofenzivu tamo gdje one najbolje prolaze, a to je svakako susjedni Irak.
Proboj u zapadnu Siriju nije bio moguć pa su ISIL krenuli na Irak gdje ih je "dočekala" (riječ se zaista može uzeti u dva smisla) iračka vojska koju su godinama trenirali američki stručnjaci. Ta vojska se raspala doslovno odmah po dolasku ISIL-a. Jedni su prešli na njihovu stranu, drugi se razbježali (znatan broj ih je zarobljen te nakon toga likvidiran).
Pao je Mosul, pala je Falluja, klimao se Tikrit, bilo je samo pitanje dana kada će ISIL upasti i u Irački Kurdistan, pa i u sam Bagdad. Drugim riječima ISIL je krenuo ravno na striktne američke interese na Bliskom istoku. Po čijem nalogu? Nema sumnje kako su "prste" u cijeloj priči imali i američki saveznici koji im potajno rade o glavi.
SAD nije imao izbora - prvo su osigurali uklanjanje iračkog premijera Malikija s vlasti da bi odmah zatim krenuli sa zračnim napadima protiv ISIL-a. Na papiru je stvorena anti-ISIL koalicija u kojoj sudjeluju i zemlje poput Katara i Saudijske Arabije, no njihov angažman je znatno slabiji (gotovo nikakav).
Zbog činjenice da je SAD detektirao ISIL kao ozbiljniju prijetnju od bilo čega drugog na Bliskom istoku, njihovi planovi za "smjenu režima" u Damasku su, barem za sada, odgođeni. Vrlo je vjerojatno da postoji i neka određena razina, tajne dakako, komunikacije i koordinacije između sirijske i američke vojske u ratu protiv ISIL-a. Na kraju krajeva, njihovi vojni zrakoplovi već mjesecima gotovo svakodnevno udaraju po istim pozicijama.
Dobra stara propaganda je i dalje u punom zamahu, tako da primjerice kada sirijska vojska gađa ISIL-ove položaje u Raqqi (glavnom gradu njihovog tzv. "kalifata), Zapadni mediji redovno izvještavaju kako u ISIL-ovom glavnom gradu "ginu civili", no iste pretpostavke nikada se ne iznose kada napade izvode američke zračne snage, mada je i sam UN potvrdio kako u američkim zračnim napadima zaista stradava mnogo civila.
Ovo je sve priča koja će se itekako nastaviti duboko u 2015., a vjerojatno i dalje, naročito ako je suditi prema izjavama pojedinih visokih američkih dužnosnika, bivših dužnosnika i istaknutih političara - neki čak predviđaju "30-godišnji rat protiv ISIL-a".
Stvaranje prave anti-ISIL koalicije još uvijek nije moguće, mada je sada već itekako nužno, zbog činjenice da SAD i dalje odbija prihvatiti stvarnost, a stvarnost je krajnje jednostavna: anti-ISIL koaliciji trebaju zemlje i Vlade zemalja koje su itekako spremne za obračun s teroristima, a to su u prvom redu Sirija, Iran i Rusija. Možda bi se na popis mogle dodati i Kina i Egipat.
Naime, američki "saveznici" nisu ni približno dovoljno motivirani, pogotovo Turska, koja je i NATO članica. Turska čak odbija pristupiti i ovakvoj anti-ISIL koaliciji. Zbog toga već mnogi sumnjaju kako očito postoji neka "tajna veza" između Erodgana i ISIL-a.
Velika žrtva ISIL-a ove godine postali su sirijski Kurdi čiji su gradovi i naselja postali mete. Velika bitka za kurdski grad Kobani još uvijek se vodi.
U nekim krugovima počelo se pričati o mogućem pomirenju između Damaska i pobunjenika (onih koji još nisu prešli u redove ISIL-a), ali ni takvo rješenje neće biti moguće dok SAD izdvaja milijune za treniranje novih militanata za "borbu protiv ISIL-a i Assada".Ukrajina
Osim Rata u Siriji glavna tema ove godine bila je svakako i Ukrajinska kriza. Jesu li situacije u Siriji i Ukrajini povezane? Možda donekle i jesu, Ukrajina bi mogla biti osveta za rusku čvrstu podršku vlasti u Damasku. Nema sumnje kako je Moskva Washingtonu pomrsila planove na Bliskom istoku, ali je zato Washington svakako pomrsio planove Moskvi u Europi.
Prisjetimo se što se točno dogodilo. Ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič, demokratski izabran i "tapšan" od strane Zapada, dok im je odgovarao, šokirao je svoje Zapadne saveznike još krajem 2013. ističući kako Ukrajina ipak neće potpisati EU trgovinski pakt (korak prema euro-atlantskim integracijama) već će se okrenuti Rusiji.
Koliko je to bio legitiman potez Viktora Janukoviča? Zapad tvrdi kako je Moskva izvršila pritisak na njega, vjerojatno i jest, ali teško je reći da Zapad nije činio isto. U igri su ovdje bili oboje, i Rusija i Zapad su odlučili da je došlo vrijeme da Ukrajina "bira svoj put".
Janukovič je odabrao Rusiju, mada je u kampanji uvijek govorio kako će se okrenuti prema Zapadu. Neposredno nakon njegove odluke izbija "Maidan". Dva mjeseca kasnije Janukovič je bio svrgnut s vlasti, na istoku zemlje je izbio pravi rat, Krim je postao dio Rusije, a u Kijevu je na vlast došla vrlo žestoko pro-zapadna frakcija ukrajinske oligarhijske klase.
Da je sve završilo samo na tome, mogli bismo reći da je ovo bila neugodna situacija, no situacija je neugodna i dalje, a mogla bi postati još i opasnija. Gomilanje američkih i NATO vojnika na ruskoj granici predstavljanje igranja s vatrom, ali ako požar izbije, gorjeti će Europa, ne druga strana Atlantika.
2015. za Europu
Time dolazimo i do treće ključne teme koja će više obilježiti godinu koja dolazi nego ovu koja je večeras na izmaku. Ukrajina je pokazala koliko brzo se u Europi mogu nagomilati opasnosti, a sada je red na toj Europi da sama stvori neku kočnicu protiv takvih opasnosti.
Tu su i drugi razlozi, kao što je kronični neizlazak iz ekonomske krize i brutalne mjere štednje protiv europskih radnika.
Europski politički establišment je bankrotirao po svim točkama i mora biti smijenjan, diljem kontinenta. 2014. se to nije dogodilo, no dogodile su se brojne naznake da će se to dogoditi u vrlo bliskoj budućnosti.
Gdje god pogledajmo bujaju pokreti i nove političke stranke koje su spremne na radikalniju politiku. Neke su pozitivnije, neke negativnije, ali ako gledamo u globalu - europska politička scena biti će uskoro vrlo zanimljiva za pomnije praćenje.
Radikalnija, nova, svježa i borbena politika dovodi do kvalitetnog vala optimizma s argumentima. S tom politikom mora doći i do "uskrsnuća" europske demokracije, mehanizma koji još uvijek itekako postoji i treba ga sada iskoristiti kao nikada ranije.
Polako će mnogi shvatiti do koje mjere je politička situacija u Europi bolja nego u SAD-u (na kojeg mnogi još uvijek fanatično gledaju kao na "oličenje demokracije"). U jednoj Španjolskoj najveća politička sila trenutačno je ljevičarska stranka Podemos koja prije godinu dana nije niti postojala (!) - može li se ovakvo što ikada desiti u SAD-u? Kamo sreće da može, ali ne može.
Europa ima šansu, ali možda i posljednju. Zvuči možda pomalo apokaliptički, no tako zaista jest. Naime, ako truli - ali žilavi - postojeći europski politički establišment sa SAD-om potpiše pogubni TTIP pakt, Europa ne samo da više neće biti po demokraciji ispred SAD-a, biti će poprilično iza SAD-a.
Ovo je tema koju će se morati ove godine revitalizirati, morati će se ponavljati da TTIP nije nikakav "običan" trgovinski pakt, TTIP je destrukcija europske demokracije u korijenu. Nakon TTIP-a europska demokracija postala bi ceremonijalna, lišena svakog učinka tamo gdje stvarno treba djelovati - na eksploataciju naroda od strane kapitala (opširnije o TTIP-u: TTIP kao najveća prijetnja narodima Europe: Demokracija mora uzvratiti udarac prije nego je zgaze transatlantski ugovori o slobodnoj trgovini nakon kojih će korporacije postati moćnije od država).
U nekim zemljama otpor će povesti ljevica, u nekim desnica, ali da će otpora biti, biti će. Čak i u Hrvatskoj, koja je zaista dugo bila politički apatična, danas već imamo sve snažnije pokrete koji se probijaju i nude rušenje establišmenta po ovom ili onom ključu. Svakako treba izdvojiti dvije: pokret Živi Zid, čiji je kandidat na predsjedničkim izborima dobio gotovo 300,000 glasova, te organizaciju Radnička Fronta koja, napokon za Hrvatsku, u debatu i politiku gura ideale tzv. socijalizma 21. stoljeća, lišenog isprazne retorike prošlih vremena.
Još puno toga se desilo u 2014., od eskalacije kaosa u Libiji, pada ruske valute, pomirenja Kube i SAD-a, američkih pritisaka na Venezuelu i njenu ekonomiju, nove ratove u Africi (Južni Sudan i Srednjoafrička Republika) pa sve do militarizacije japanskog Ustava i švedskog priznavanja Palestine kao države.
Ipak, Sirija, Ukrajina i politički procesi u Europi bili su ključni za 2014. i biti će za 2015. Nastavljamo već sutra tamo gdje smo stali danas - svim čitateljima Advance.hr želimo puno sreće u Novoj 2015!
ISIL
2014. će svakako obilježiti i ISIL, veliki ulazak terorističkog islamo-fašizma u centar fokusa. Zanimljivo je, ovako iz jedne male vremenske distance, primijetiti kada se ISIL pojavio u svoj svojoj snazi - u trenutku kada je islamistička mreža pobunjenika, financirana i naoružana od strane Zapada i njihovih regionalnih saveznika, bila na rubu potpunog poraza.
ISIL je tijekom ljeta ove godine stasao u pravu, najveću u povijesti, terorističku vojsku. Okomili su se protiv svih, ali njihov najveći "uspjeh" svakako je bio još jedno razvlačenje sirijske vojske koja je, realno gledajući, mogla do kraja ove godine poraziti militante kojima se koordinira iz udobnih hotela u Istanbulu, Parizu i drugdje.
Ako je ISIL zaista bio "planiran", onda je to zaista bio jedan krajnje radikalan, nepromišlejn i ishitren plan. Naime, nije trebalo dugo da se ISIL otme svakoj kontroli i krene u ofenzivu tamo gdje one najbolje prolaze, a to je svakako susjedni Irak.
Proboj u zapadnu Siriju nije bio moguć pa su ISIL krenuli na Irak gdje ih je "dočekala" (riječ se zaista može uzeti u dva smisla) iračka vojska koju su godinama trenirali američki stručnjaci. Ta vojska se raspala doslovno odmah po dolasku ISIL-a. Jedni su prešli na njihovu stranu, drugi se razbježali (znatan broj ih je zarobljen te nakon toga likvidiran).
Pao je Mosul, pala je Falluja, klimao se Tikrit, bilo je samo pitanje dana kada će ISIL upasti i u Irački Kurdistan, pa i u sam Bagdad. Drugim riječima ISIL je krenuo ravno na striktne američke interese na Bliskom istoku. Po čijem nalogu? Nema sumnje kako su "prste" u cijeloj priči imali i američki saveznici koji im potajno rade o glavi.
SAD nije imao izbora - prvo su osigurali uklanjanje iračkog premijera Malikija s vlasti da bi odmah zatim krenuli sa zračnim napadima protiv ISIL-a. Na papiru je stvorena anti-ISIL koalicija u kojoj sudjeluju i zemlje poput Katara i Saudijske Arabije, no njihov angažman je znatno slabiji (gotovo nikakav).
Zbog činjenice da je SAD detektirao ISIL kao ozbiljniju prijetnju od bilo čega drugog na Bliskom istoku, njihovi planovi za "smjenu režima" u Damasku su, barem za sada, odgođeni. Vrlo je vjerojatno da postoji i neka određena razina, tajne dakako, komunikacije i koordinacije između sirijske i američke vojske u ratu protiv ISIL-a. Na kraju krajeva, njihovi vojni zrakoplovi već mjesecima gotovo svakodnevno udaraju po istim pozicijama.
Dobra stara propaganda je i dalje u punom zamahu, tako da primjerice kada sirijska vojska gađa ISIL-ove položaje u Raqqi (glavnom gradu njihovog tzv. "kalifata), Zapadni mediji redovno izvještavaju kako u ISIL-ovom glavnom gradu "ginu civili", no iste pretpostavke nikada se ne iznose kada napade izvode američke zračne snage, mada je i sam UN potvrdio kako u američkim zračnim napadima zaista stradava mnogo civila.
Ovo je sve priča koja će se itekako nastaviti duboko u 2015., a vjerojatno i dalje, naročito ako je suditi prema izjavama pojedinih visokih američkih dužnosnika, bivših dužnosnika i istaknutih političara - neki čak predviđaju "30-godišnji rat protiv ISIL-a".
Stvaranje prave anti-ISIL koalicije još uvijek nije moguće, mada je sada već itekako nužno, zbog činjenice da SAD i dalje odbija prihvatiti stvarnost, a stvarnost je krajnje jednostavna: anti-ISIL koaliciji trebaju zemlje i Vlade zemalja koje su itekako spremne za obračun s teroristima, a to su u prvom redu Sirija, Iran i Rusija. Možda bi se na popis mogle dodati i Kina i Egipat.
Naime, američki "saveznici" nisu ni približno dovoljno motivirani, pogotovo Turska, koja je i NATO članica. Turska čak odbija pristupiti i ovakvoj anti-ISIL koaliciji. Zbog toga već mnogi sumnjaju kako očito postoji neka "tajna veza" između Erodgana i ISIL-a.
Velika žrtva ISIL-a ove godine postali su sirijski Kurdi čiji su gradovi i naselja postali mete. Velika bitka za kurdski grad Kobani još uvijek se vodi.
U nekim krugovima počelo se pričati o mogućem pomirenju između Damaska i pobunjenika (onih koji još nisu prešli u redove ISIL-a), ali ni takvo rješenje neće biti moguće dok SAD izdvaja milijune za treniranje novih militanata za "borbu protiv ISIL-a i Assada".Ukrajina
Osim Rata u Siriji glavna tema ove godine bila je svakako i Ukrajinska kriza. Jesu li situacije u Siriji i Ukrajini povezane? Možda donekle i jesu, Ukrajina bi mogla biti osveta za rusku čvrstu podršku vlasti u Damasku. Nema sumnje kako je Moskva Washingtonu pomrsila planove na Bliskom istoku, ali je zato Washington svakako pomrsio planove Moskvi u Europi.
Prisjetimo se što se točno dogodilo. Ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič, demokratski izabran i "tapšan" od strane Zapada, dok im je odgovarao, šokirao je svoje Zapadne saveznike još krajem 2013. ističući kako Ukrajina ipak neće potpisati EU trgovinski pakt (korak prema euro-atlantskim integracijama) već će se okrenuti Rusiji.
Koliko je to bio legitiman potez Viktora Janukoviča? Zapad tvrdi kako je Moskva izvršila pritisak na njega, vjerojatno i jest, ali teško je reći da Zapad nije činio isto. U igri su ovdje bili oboje, i Rusija i Zapad su odlučili da je došlo vrijeme da Ukrajina "bira svoj put".
Janukovič je odabrao Rusiju, mada je u kampanji uvijek govorio kako će se okrenuti prema Zapadu. Neposredno nakon njegove odluke izbija "Maidan". Dva mjeseca kasnije Janukovič je bio svrgnut s vlasti, na istoku zemlje je izbio pravi rat, Krim je postao dio Rusije, a u Kijevu je na vlast došla vrlo žestoko pro-zapadna frakcija ukrajinske oligarhijske klase.
Da je sve završilo samo na tome, mogli bismo reći da je ovo bila neugodna situacija, no situacija je neugodna i dalje, a mogla bi postati još i opasnija. Gomilanje američkih i NATO vojnika na ruskoj granici predstavljanje igranja s vatrom, ali ako požar izbije, gorjeti će Europa, ne druga strana Atlantika.
2015. za Europu
Time dolazimo i do treće ključne teme koja će više obilježiti godinu koja dolazi nego ovu koja je večeras na izmaku. Ukrajina je pokazala koliko brzo se u Europi mogu nagomilati opasnosti, a sada je red na toj Europi da sama stvori neku kočnicu protiv takvih opasnosti.
Tu su i drugi razlozi, kao što je kronični neizlazak iz ekonomske krize i brutalne mjere štednje protiv europskih radnika.
Europski politički establišment je bankrotirao po svim točkama i mora biti smijenjan, diljem kontinenta. 2014. se to nije dogodilo, no dogodile su se brojne naznake da će se to dogoditi u vrlo bliskoj budućnosti.
Gdje god pogledajmo bujaju pokreti i nove političke stranke koje su spremne na radikalniju politiku. Neke su pozitivnije, neke negativnije, ali ako gledamo u globalu - europska politička scena biti će uskoro vrlo zanimljiva za pomnije praćenje.
Radikalnija, nova, svježa i borbena politika dovodi do kvalitetnog vala optimizma s argumentima. S tom politikom mora doći i do "uskrsnuća" europske demokracije, mehanizma koji još uvijek itekako postoji i treba ga sada iskoristiti kao nikada ranije.
Polako će mnogi shvatiti do koje mjere je politička situacija u Europi bolja nego u SAD-u (na kojeg mnogi još uvijek fanatično gledaju kao na "oličenje demokracije"). U jednoj Španjolskoj najveća politička sila trenutačno je ljevičarska stranka Podemos koja prije godinu dana nije niti postojala (!) - može li se ovakvo što ikada desiti u SAD-u? Kamo sreće da može, ali ne može.
Europa ima šansu, ali možda i posljednju. Zvuči možda pomalo apokaliptički, no tako zaista jest. Naime, ako truli - ali žilavi - postojeći europski politički establišment sa SAD-om potpiše pogubni TTIP pakt, Europa ne samo da više neće biti po demokraciji ispred SAD-a, biti će poprilično iza SAD-a.
Ovo je tema koju će se morati ove godine revitalizirati, morati će se ponavljati da TTIP nije nikakav "običan" trgovinski pakt, TTIP je destrukcija europske demokracije u korijenu. Nakon TTIP-a europska demokracija postala bi ceremonijalna, lišena svakog učinka tamo gdje stvarno treba djelovati - na eksploataciju naroda od strane kapitala (opširnije o TTIP-u: TTIP kao najveća prijetnja narodima Europe: Demokracija mora uzvratiti udarac prije nego je zgaze transatlantski ugovori o slobodnoj trgovini nakon kojih će korporacije postati moćnije od država).
U nekim zemljama otpor će povesti ljevica, u nekim desnica, ali da će otpora biti, biti će. Čak i u Hrvatskoj, koja je zaista dugo bila politički apatična, danas već imamo sve snažnije pokrete koji se probijaju i nude rušenje establišmenta po ovom ili onom ključu. Svakako treba izdvojiti dvije: pokret Živi Zid, čiji je kandidat na predsjedničkim izborima dobio gotovo 300,000 glasova, te organizaciju Radnička Fronta koja, napokon za Hrvatsku, u debatu i politiku gura ideale tzv. socijalizma 21. stoljeća, lišenog isprazne retorike prošlih vremena.
Još puno toga se desilo u 2014., od eskalacije kaosa u Libiji, pada ruske valute, pomirenja Kube i SAD-a, američkih pritisaka na Venezuelu i njenu ekonomiju, nove ratove u Africi (Južni Sudan i Srednjoafrička Republika) pa sve do militarizacije japanskog Ustava i švedskog priznavanja Palestine kao države.
Ipak, Sirija, Ukrajina i politički procesi u Europi bili su ključni za 2014. i biti će za 2015. Nastavljamo već sutra tamo gdje smo stali danas - svim čitateljima Advance.hr želimo puno sreće u Novoj 2015!
