Izjave Zdravka Mamića, Ruže Tomašić i drugih koji su se nadovezali na njihove poruke Srbima i ostalim “gostima”, s takvom su lakoćom bile prihvaćene, promovirane i prenošene u hrvatskim medijima da je teško ne uočiti poveznicu s ulogom koju su mediji odigrali ratnih i poratnih 1990-ih, kada su bili sistemski otvoreni za plasman govora mržnje i kada su, štoviše, i sami iz svojih udarnih pera pucali u druge i drugačije.

“Stanje u medijima danas je lošije nego opće stanje u zemlji”, kazao je nedavno premijer Zoran Milanović u intervjuu “Jutarnjem listu”, razočaran što su se mediji, umjesto osudom i analizom opasnih izjava na koje je ukazivao, bavili njegovim komunikacijskim vještinama i dosjetkama o Špičkovini i Vukovini.

No ni Milanović nije posegnuo za uzrocima tog lošeg stanja, jer valjalo bi tada najprije uperiti prst u političke strukture koje su 1990-ih sustavno “profesionalno” unaprjeđivale najtalentiranije huškače, kada su hrvatski mediji stavljeni u državnu propagandnu službu sa zadacima ostvarivanja nacionalnih ciljeva onako kako ih je shvaćao režim Franje Tuđmana. Da bi se ti ciljevi efikasno provodili, trebalo je iz medija istjerati novinarsku etiku i standarde te ušutkati neposlušne, što je uvelike doprinijelo današnjoj niskoj razini političke i opće pismenosti. Dok se hrvatsko društvo, s teškom mukom i pod velikim vanjskim pritiscima, donekle počelo suočavati s ratnim zločinima počinjenim s hrvatske strane, ono se nikada nije ozbiljno suočilo s tadašnjom ulogom medija. Umjesto toga, slijedio je period komercijalizacije i daljnje devastacije struke, što se nastavlja i pod aktualnom Vladom.

Samo koji dan prije sporne Mamićeve izjave, dogodilo se da je Azra Penava, predsjednica Odbora roditelja i obitelji zarobljenih i nestalih iz mostarske zgrade Vranica, prozvala bivšu HRT-ovu novinarku Dijanu Čuljak, optužujući je kao suučesnicu u zločinu koji su vojnici HVO-a 1993. počinili nad 13 zarobljenih pripadnika Armije BiH. Time je nakratko otvorila tu priču, no odmah nakon istupa Mamića i Ruže Tomašić postalo je jasno koliko su hrvatski mediji na nju i dalje nespremni.

Dolaskom Antuna Vrdoljaka na čelo HRT-a 1991. godine, a slično se dogodilo i s gotovo svim ostalim medijima tada u vlasništvu države, ta je kuća hitno očišćena od novinara pogrešnih “krvnih zrnaca” i onih “problematičnih” političkih uvjerenja, čime su za međunacionalni konflikt pripremljene same redakcije. Zarobljavanje boraca Armije BiH, prikazano u HTV-ovoj emisiji “Slikom na sliku” urednika Dubravka Merlića u svibnju 1993, za što Azra Penava proziva Dijanu Čuljak, samo je jedan primjer. Tim se ljudima uskoro izgubio svaki trag, a posmrtni ostaci desetorice ubijenih pronađeni su tek 2007. godine.

Gordana Vilović, profesorica medijske etike na Fakultetu političkih znanosti, kaže da bi trebalo konačno otvoreno razgovarati o ulozi nekih novinara u izvještavanju 1990-ih.

- Nevjerojatno je da ni Dijana Čuljak ni njezini urednici nisu znali da se prema Ženevskim konvencijama ne smije tako postupati prema zarobljenicima. Ta je snimka nakon emitiranja izazvala niz tragičnih događaja prema ratnim zarobljenicima i njihovim obiteljima – kaže Gordana Vilović.

Dodaje da, prema izvještajima Hrvatskog helsinškog odbora, 1990-ih mnogi Srbi i muslimani nakon priloga u središnjem Dnevniku nisu od straha smjeli izaći na cestu, dok su se drugi nepovratno odselili jer su bili stavljeni na stup srama bez ikakvog valjanog razloga.

Logor Heliodrom, u kojem je HVO držao Bošnjake, ista ta Dijana Čuljak bila je opisala kao “ako ne udoban, onda barem siguran smještaj”. Dosta kasnije, u razgovoru s novinarom Eldinom Hadžovićem iz 2008, ona je kazala kako moramo shvatiti da je to onomad bila sasvim normalna retorika.

“Danas kada to čujem, zapitam se je li stvarno moguće da sam ja to govorila”, kazala mu je, pa zaključila: “Samo sam obavljala zadatke na koje su me urednici slali.”

Naravno, nije ona bila iznimka koju treba posebno izdvajati, jer zadatke su obavljali brojni novinari. Jedan od poznatijih bio je Smiljko Šagolj, izvjestitelj HRT-a iz hrvatsko-bošnjačkog rata, čija je “šagoljica” postala sinonim za ratnohuškačko novinarstvo. “Ili mi ili oni! Dok su oni ovdje, nema mira u gradu Mostaru!” izvještavao je Šagolj, začinjavajući svoje poruke pozivima na protjerivanje tisuća izbjeglica prihvaćenih u Hrvatskoj. “A muslimani su još u Makarskoj”, govorio je.

- Za te činjenice o odseljavanju i strahu ljudi znaju oni koji su promicali govor mržnje, pa i Šagolj. Sjećam se emisija “Vijesti” početkom 1990-ih, koje su uređivali Hloverka Novak Srzić i Merlić. Često to nisam mogla gledati jer su njihovi komentari bili ljudski neprimjereni. Bilo bi dobro kada bi HTV otvorio tu arhivu i prikazao je na nekom od svoja četiri programa – predlaže profesorica Vilović.

Zbog spomenute Hloverke Novak Srzić i samo zato što je kritizirao Tuđmanov režim, novinar “Novog lista” Roman Latković prije 15 godina zatražio je azil u SAD-u. Naime, ona je pročitala komentar-tjeralicu u Dnevniku, ocijenivši da se u njegovim tekstovima “radi o prizivu političkog kaosa koji u nekoj novoj povijesnoj provaliji može značiti smrt hrvatske države i naroda”, što je tada bio poziv na linč. Britanski novinar Mark Tomson u knjizi “Kovanje rata” pisao je o novinarima koji su svojim izvještajima raspirivali ratne strasti, pa je naveo i primjer HTV-ove tadašnje reporterke Silvane Menđušić koja je jednom prilikom kazala da se s mikrofonom u ruci bori za Hrvatsku.

Uostalom, sam je Vrdoljak, kada je nedavno otkriveno kako ima 880 dana braniteljskog staža zarađenog šefovanjem na HRT-u, logično ustvrdio kako je HRT tada bio “dio borbenog sektora”. Bilo je toga puno na HRT-u, sve do ljudi koji danas važe kao ugledniji hrvatski novinari, poput Denisa Latina koji je, između ostalog, pročitao spisak nepoćudnih sisačkih Srba. On je prije nekoliko godina za srpski “Pres” izjavio da u tome ne vidi ništa nekorektno jer smatra da je objavljivanjem imena tih navodnih terorista upozorio na opasnost koja je od njih prijetila, “pa su vjerojatno spašeni i neki životi koji su se u tim danima olako gubili zbog agresije koju je bez ikakvih skrupula provodila srpska paravojska i JNA”.

Drago Hedl, tadašnji novinar “Ferala”, jednog od rijetkih medija koji se dosljedno suprotstavljao nacionalističkoj retorici, pisao je i o tome kako su neki novinski tekstovi izravno uzrokovali smrt neke osobe, pri čemu se osobito isticao “Slobodni tjednik” Marinka Božića. Poznati su i slučajevi progona u drugim privatnim medijima, poput “Globusovog” teksta “Vještice iz Rija” iz 1992. godine, dok je “Hrvatski vjesnik” Zvonimira Šekulina u zaglavlju imao parolu “Srbi, prokleti da ste, ma gdje bili!” Naoštrena nacionalistička pera posebno su uzgajali utjecajni dnevni listovi. “Da su Srbi narod brojnih luđaka, ubojica, pljačkaša, silovatelja i lažova, to je za nas već zamorno obično iskustvo”, pisao je Joško Čelan u “Slobodnoj Dalmaciji” 1994. godine, dok se Maja Frojndlih u “Večernjem listu” pitala: “Što je to u Srbima, da svaku ljudsku djelatnost, koje se prihvate, pretvore u smeće.”

Iako je i po Kaznenom zakonu koji je vrijedio do kraja 1997. bilo zabranjeno izazivanje i širenje nacionalne, vjerske ili rasne mržnje te netrpeljivosti prema manjinama, pod prijetnjom zatvora do pet godina, Državno odvjetništvo nije pokrenulo niti jedan kazneni progon. Odvjetnica Vesna Alaburić kaže da za to nije bilo političke volje.

- O tome govori činjenica da je Kaznenim zakonom donesenim nakon toga govor mržnje bio dekriminaliziran. Odredba o zabrani izazivanja ili raspirivanja nacionalne mržnje jednostavno je nestala – govori odvjetnica, koja upozorava da je i u novom Kaznenom zakonu obična uvreda kazneno djelo, dok je vrijeđanje na nacionalnoj osnovi i dalje prekršaj, čime je zakonodavac, nažalost, poslao poruku da je ono manje opasno i štetno od uvrede.

Na naše pitanje o tome gdje završava sloboda govora a počinje govor mržnje, odvjetnica upućuje na nedavne izjave Ruže Tomašić.

- Ako nehrvate nazovete “gostima”, jasno je da njima negirate sva prava koja u državi ima “domaćin”. Njezina je izjava klasičan primjer govora mržnje, a pričati u tom kontekstu o uvođenju verbalnog delikta ili ugrožavanju slobode govora mogu samo potpuno neupućeni – kaže Vesna Alaburić.

Hajrudin Hromadžić, sociolog medija s Filozofskog fakulteta u Rijeci, vidi i aktualne političke uzroke u ponovnom rasplamsavanju govora mržnje.

- Dok je 1990-ih agitpropovski isključiv i agresivan medijski diskurs išao pod ruku s tadašnjim autokratskim režimom i ratnim uvjetima funkcioniranja države, u današnjem kontekstu je riječ o rekonstrukciji nacionalističko-šovinističkog diskursa s ciljem kratkoročne mobilizacije etničkog resantimana dijela populacije u okolnostima potpune ekonomske i socijalne devastacije te političke i ideološke dezorijentacije – smatra Hromadžić.

Vesna Alaburić kaže kako je teško reći može li biti ohrabrujuće to što je u Mamićevom slučaju prvi put reagiralo pravosuđe, te dodaje da su javne reakcije i osude svih oblika govora mržnje, posebno od strane relevantnih političkih i društvenih institucija, jednako važne i nužne, a možda i učinkovitije. Mediji koji su više prostora posvetili analizama premijerovog stila komunikacije nego svojim propustima nisu pokazali ni da su danas sposobni adekvatno reagirati na govor mržnje. Hromadžić upozorava da destrukcija novinarske profesije i dalje traje, da mediji većinom povlađuju interesima komercijalno-oglašivačkih poslovnih partnera i političkih elita, što rezultira neshvatljivim propustima koji se ne bi smjeli događati.

- Od dojučerašnjih uglednih javnih radnika, koji su barem deklarativno bili odgovorno angažirani na izgradnji boljih društvenih uvjeta egzistencije, novinari su transformirani u dezorijentiranu, preplašenu i obezglavljenu masu lako zamjenjivih i sve jeftinijih prekarnih radnika – kaže Hromadžić.

Reči i nedela

Nezavisno udruženje novinara Srbije podnijelo je 2009. prijave protiv N. N. novinara zbog poticanja na genocid i ratne zločine od 1991. do 1999. Srpsko Tužilaštvo za ratne zločine objavilo je u studiji “Reči i nedela”, koja je obradila medije do 1992. godine, izvještaj o tekućoj istrazi protiv nekih srpskih novinara zbog poticanja ratnih zločina.

- Analizom medijskih sadržaja utvrdili smo da je postojalo krivično delo izazivanja nacionalne, rasne i verske mržnje i netrpeljivosti. Pokušali smo ustanoviti uzročno-posledičnu vezu koja je dovela do činjenja ratnih zločina – kazala nam je Jasna Šarčević Janković, koordinatorica Tužilaštva za odnose s javnošću.

Međutim, ona dodaje da je te slučajeve teško dokazati, da podliježu zastari i da Tužilaštvo trenutno nema kapacitete da nastavi taj obiman posao.

- Bilo bi neprimereno da amnestiramo ljude koji su “ubijali rečima”. No ono što je zabeleženo u studiji je svedočanstvo, sa tužilačkim potpisom, o tom sramnom vremenu – dodaje Jasna Šarčević Janković.

Mirna Jasić

Izvor: Novosti